Turizam i poljoprivreda - mogućnosti za BiH. Ali...?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kao i većinu zemalja "odraslih" po socijalističkom ekonomskom modelu, i Bosnu i Hercegovinu je od sredine XX. stoljeća pratila ubrzana industrijalizacija.

Negdje opravdana resursima i tradicijom, a negdje ustrojena po klasičnoj planskoj proizvodnji, svejedno, industrijalizacija je bosanskohercegovačkom društvu u drugoj polovici XX. stoljeća donijela značajan ekonomski zamah.

I bez nepotrebnog nabrajanja raznih poduzeća koja su djelovala kako na području bivše države, tako i diljem tadašnjih prijateljskih nesvrstanih zemalja, lako je zaključiti kako je glavni privredni oslonac Bosne i Hercegovine do 1992. bila upravo industrija.

Rat, poslijeratne privatizacijske malverzacije, ali i gubitak vanjskog tržišta, bacili su industriju na koljena, a BiH uvela u postindustrijsko doba – i to kao specifičan slučaj u globalnim okvirima.

Termin "postindustrijsko društvo" označava društvo u kojem glavne ekonomske vrijednosti ne čine djelatnosti primarnog i sekundarnog sektora, već tercijarnog i, donekle, kvartarnog. Najveću vrijednost više nema proizvod, već znanje. Udarnici postindustrijskog doba, dakle, ne prebacuju više "hiljadu tona za jedan dan", već su to osobe koje koriste obrazovanje za stalni profesionalni napredak.

Zbog već prije navedenih razloga, BiH je izašla iz industrijskog doba, ali nije zahvatila niti tercijarne, niti primarne-predindustrijske djelatnosti. Limb, u kojem su pozitivni primjeri iz bilo kojeg sektora djelatnosti zapravo izuzeci koji potvrđuju pravilo, govori kako je ova država na samom rubu ekonomskih tokova, ne samo Europe, već i regije.

Ali ako se išta pozitivno može nazrijeti u ovoj crnoj ekonomskoj slici države, onda je to činjenica kako upravo zbog svoje specifičnosti BiH može stvoriti vlastiti ekonomski model kombinirajući glavne privredne oslonce na djelatnostima i primarnog, i sekundarnog i tercijarnog sektora.

Kao glavne mogućnosti, nameću se poljoprivreda iz primarnog i turizam iz tercijarnog sektora, uz mala i srednja poduzeća iz sekundarnog sektora.

Prema Izvješću o stanju okoliša u BiH 2012. kojeg je pripremilo Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, 52% površine BiH je pogodno za poljoprivredne aktivnosti. Samo 45% obradivih površina u BiH se obrađuje svake godine s tendencijom daljnjeg smanjivanja. Razloge napuštanju poljoprivrede i deruralizaciji unatoč vrlo povoljnim uvjetima treba potražiti u strategiji države prema ovoj djelatnosti. Ali strategije uopće nema; naime BiH nema državno ministarstvo poljoprivrede. Ovaj resor je podijeljen prema entitetskim i županijskim granicama, tako da bilo kakva jedinstvena poljoprivredna politika uopće nema priliku zaživjeti.

U rezoluciji o BiH Europskog parlamenta se očekuje kako će jedan od naglasaka biti stavljen upravo na formiranju jedinstvenog državnog ministarstva poljoprivrede. U ovom smjeru ide i preporuka Izvještaja o stanju okoliša, koji kao mogućnosti za napredovanje navodi usklađivanje pravnih regulativa s praksom Europske unije.

S druge strane, turizam također pruža mogućnosti razvoju Bosne i Hercegovine, ali istovremeno prijeti zagušivanjem ostalih privrednih grana što je karakteristično za zemlje Trećeg svijeta kojima BiH, prema ekonomskim pokazateljima, pripada od 1992. Turizam bi se u BiH zapravo trebao temeljiti na različitim mogućnostima koje pružaju različite lokalne zajednice. Kompatibilnost poljoprivrede i turizma se sam nameće kao glavni privredni oslonac u nedostatku industrijske proizvodnje.

Međutim, slično kao i u problemu s poljoprivredom, BiH nema jedinstveno ministarstvo turizma, već su niže razine vlasti zadužene za ovu ekonomsku granu.

Ukoliko Bosnu i Hercegovinu shvatimo kao društvo koje je izašlo iz svih ekonomskih tokova kojima se okolne zemlje polako, ali sigurno priključuju, teško je ne zaključiti kako će neiskorištavanje postojećih resursa još više produbiti ekonomski ponor u kojem se nalazi.