Sjećanje na novinare koji su tijelima štitili djecu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tog su dana posjetili Dom za djecu bez roditelja u tom gradu, koji je od 1993. bio u središtu borbi između snaga Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), u sukobu koji je podijelio Mostar na etničkoj osnovi.

Njih trojica su potom otišli u ulicu Maršala Tita 82, gdje su htjeli snimiti intervju sa djecom čije su obitelji pronašle utočište u toj zgradi.

Upravo su počeli razgovor s jednim djetetom kada je to područje napadnuto.

''Tijekom intervjua granata je pala i oni su odmah umrli, ali istovremeno su svojim tijelima zaštitili dijete koje su intervjuirali'', kaže talijanski veleposlanik u BiH Nicola Minasi.

Petogodišnji Zlatko bio je unuk Mostarke Samije Sijerčić.

Ona priča kako je zbog sukoba istjerana iz svog stana, dok joj je muž bio u logoru, tako da se preselila u ulicu Maršala Tita 82, gdje je živjela sa Zlatkom i svojom kćerkom. Dok bi trajalo granatiranje, ona i njezini susjedi iz zgrade u ulici Maršala Tita sklanjali bi se u podrum.

Sijerčić se prisjeća da su Luchetta, Ota i D’Angelo kazali da su došli snimati reportažu o “uvjetima u kojima žive djeca u paklu Mostara – na šta smo mi rekli da su došli na pravo mjesto”.

Jedan od novinara ju je pitao može li izvesti Zlatka u dvorište, jer zbog slabog svjetla nisu mogli snimati unutra. Sijerčić je prvo odbila, ali je na kraju ipak pustila svog unuka vani.

“Meni se jednog momenta učinilo da to dugo traje. Kao da sam imala predosjećaj da će se nešto desiti, ja sam izašla i rekla: ‘Zlatko, ulazi unutra’”, kaže ona. “Jedan Talijan je rekao: ‘Uno momento, nonna, uno momento.’”

Nekoliko minuta po povratku u podrum, Sijerčić je začula strašnu eksploziju od koje se zatresla čitava zgrada. Sjeća se da je vrisnula i pokušala izaći u dvorište, ali su je susjedi spriječile.
Neko od komšija je provirio vani i rekao da su svi mrtvi. Kroz vrata su ulazili dim i prašina.

Potom se pojavio Zlatko.

''Drži se za uši i kaže: 'Ne čujem ništa, nije meni ništa; čiko nema glavu, nema stomaka…''', kaže Sijerčić.

“Ja sam skočila, zgrabila ga unutra, vidjela sam krv po njemu. Mislila sam da je to od njega. Međutim, to je sigurno bilo od jednog novinara.”

''Granata koja je usmrtila njih trojicu ispaljena je s položaja koje su držale snage Hrvatskog vijeća obrane'', kaže veleposlanik Minasi. Nitko još nije odgovarao za njihovu smrt.

Prema podacima Udruženja “BH novinari”, oni su među više od 40 domaćih i stranih novinara i medijskih djelatnika stradalih tokom bosanskog rata.

'Bili su mladi ljudi, mladi očevi'

Luchetta, Ota i D’Angelo su radili u uredu RAI-TV u Trstu, nedaleko od bivše talijanske granice s Jugoslavijom prije otcjepljenja Slovenije. Prije zadatka u Mostaru, dolazili su u BiH nekoliko puta kako bi izvještavali o ratu.

''Bili su mladi ljudi, mladi očevi, njihova su djeca bila vrlo mlada'', kaže Minasi.

''Željeli su prikupiti informacije i informirati javnost o tome šta se događa s mladim ljudima, sa onima koji su bili u teškim situacijama. Zbog toga su došli raditi reportažu o djeci u Domu za djecu bez roditelja u ratu. Radili su intervjue sa sestrama i liječnicima koji su se bavili djecom sa jedne i druge strane', dodaje on.

Pogibija Luchette, Ote i D’Angela ostavila je snažan utisak na javnost u Italiji. Novinar RAI-a Walter Skerk kaže da su to bile prve pogibije talijanskih novinara u ratnim zonama nakon jako dugo vremena, te da su kolege iz medija emotivno reagovale.

Skerk također kaže da je na njega poseban utisak ostavila želja Otinih roditelja da saznaju šta se točno dogodilo njihovom sinu i pronađu neki smisao u toj tragediji.

''Dojmila me njihova želja da saznaju istinu, bez obzira koliko je to bilo nemoguće s obzirom na tadašnju situaciju u Mostaru, da saznaju tko ih je ubio'', prisjeća se on. ''Čovjek želi naći neko racionalno objašnjenje za ljudsku zlobu.''

On kaže da je Ota, inače porijeklom Slovenac iz jednog malog sela pokraj Trsta, bio izvrstan fotograf.

''Imao je veliku strast prema fotografiji'', pojašnjava on. ''Bio je predsjednik slovenačkog fotografskog društva u Trstu. Organizovao je puno tečajeva za početnike i raznoraznih fotografskih izložbi.''

Daniela Luchetta opisuje svog supruga kao neobičnu, skromnu i inteligentnu osobu koja je imala poseban senzibilitet i sposobnost razumijevanja neobičnih situacija i njihovih nijansi.

''Marco je bio osoba puna života i smisla za humor. Volio se šaliti. Životu je pristupao s malo ironije, ni samog sebe nije shvatao previše ozbiljno'', objašnjava ona.

''Bio je u osnovi iskren, imao je vlastite vrijednosti u koje je vjerovao, a nenasilje je definitivno bila jedna od njih'', dodaje Daniela.

Ona navodi da je obitelj njenog supruga porijeklom iz Dalmacije u Hrvatskoj, te je on bio posebno pogođen događanjima u bivšoj Jugoslaviji budući da je dobro poznavao to područje. Želio je otkriti zašto su stvari postale tako loše.

''Čuo je da postoje civili koji žive pod opsadom na istoku Mostara, unutar improviziranih skloništa, i mislim da je želio upoznati uvjete života tih ljudi'', kaže ona.

''Posljednji put sam se čula s njim 27. siječnja 1994. u večernjim satima. Rekao mi je da se uskoro vraća.''

'Nek njihove žrtve budu opomena'

Daniela Luchetta kaže da je nakon pogibije njenog supruga i njegovih kolega osnovan odbor za evakuaciju petogodišnjeg Zlatka iz Mostara, te su dječak i njegova majka stigli u Trst u srpnju iste godine. Zlatko i njegova majka su potom spojeni s njegovim ocem, koji se već tada nalazio u Švedskoj.

Odbor je s vremenom prerastao u Fondaciju ''Luchetta, Ota, D’Angelo, Hrovatin'', dobrotvornu organizaciju koja je dosad pružila pomoć za preko 700 djece iz zona sukoba. Dvadeset sedam godina nakon pogibije trojice talijanskih medijskih djelatnika, ova dobrotvorna organizacija čuva sjećanje na njih. Također organizira i Premio Luchetta – nagradu za novinare i fotoreportere koji podižu svijest o nasilju i zlostavljanju djece, kao i godišnji festival novinarstva u Trstu.

Talijansko veleposlanstvo u Sarajevu održava godišnju komemoraciju za ovu trojicu ljudi. Prema riječima veleposlanika Minasija, ''ta komemoracija nije samo razmišljanje o prošlosti, već i razmišljanje o tome šta bismo trebali učiniti danas i kako možemo napraviti razliku. Kako možemo širiti tu poruku, njihovu poruku, u pozitivnom smislu''.

U ulici Maršala Tita 82 u Mostaru, u podnožju haustorskih stepenica gdje su poginuli novinari, postavljena je spomen-ploča kako oni ne bi bili zaboravljeni.

''U znak sjećanja na talijanske televizijske novinare Marco Luchetta, Alessandro Saša Ota i Dario D’Angelo pale na ovom mjestu 28. siječnja 1994. godine kao nevine žrtve rata kojeg su željeli shvatiti i zabilježiti sa hrabrošću i ljubavlju'', piše na ploči.

''Neka njihove žrtve budu opomena u korist mira i tolerancije.''