Dan odluke
Presuda o ulozi Srbije u ratu
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Međunarodni mehanizam za krivične sudove (MMKS) će izreći presudu bivšim šefovima Službe državne sigurnosti (SDB) Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, optuženim za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Stanišić, bivši šef Službe državne sigurnosti Srbije, i Simatović, bivši zapovjednik Jedinice za specijalne operacije (JSO), terete se da su od travnja 1991. do prosinca 1995. godine sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) na čelu s tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem čiji je cilj bio uklanjanje većine Bošnjaka i Hrvata s dijelova teritorija BiH i Hrvatske.
Postupak protiv Stanišića i Simatovića je posljednji u kojem će suci MMKS-a utvrđivati jesu li bivši službenici Srbije krivi za ratne zločine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Poslije prvostupanjskog suđenja, Haški tribunal je 2013. godine Stanišića i Simatovića oslobodio krivice, ali je Apelacijsko vijeće 2015. usvojilo žalbu Tužiteljstva i zbog nepravilnosti u postupku naložilo da suđenje bude ponovljeno po istoj optužnici.
Apelacijsko vijeće Haškog tribunala odlučilo je da, po prvi put u povijesti ovog suda, u potpunosti obnovi jedno suđenje, prenosi Detektor.ba.
Uhićeni 2003., a suđenje počelo šest godina kasnije
Prema podacima iz treće izmijenjene optužnice, Jovica Stanišić rođen je 30. srpnja 1950. u Ratkovu u Srbiji.
Godine 1975. počeo je raditi u Službi državne sigurnosti Ministarstva unutarnjih poslova Srbije.
Do kraja 1991. godine nalazio se na položaju zamjenika načelnika Državne sigurnosti (DB), a de facto je bio prvi čovjek DB-a i prije službenog imenovanja na dužnost načelnika, odnosno šefa, na kojoj se nalazio od 31. prosinca 1991. do 27. listopada 1998. godine.
Franko Simatović zvani Frenki rođen je 1. travnja 1950. u Beogradu.
Počeo je da radi 1978. u DB-u, gdje je na raznim poslovima radio do 2001. godine. Najprije je radio na kontraobavještajnim poslovima, a zatim je prešao u novoosnovanu Upravu za obavještajne poslove, takozvanu Drugu upravu, gdje je bio zapovjednik Jedinice za specijalne operacije Državne sigurnosti.
Pročitajte još
Tijekom cijelog perioda na koji se odnosi optužnica, kako se navodi, Simatović je djelovao po ovlaštenju Jovice Stanišića.
Simatović i Stanišić su uhapšeni 13. ožujka 2003. godine u Srbiji. Simatović je prebačen u Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) 30. svibnja, a Stanišić 11 dana kasnije.
Obojica su se izjasnili da nisu krivi ni po jednoj točki optužnice.
Optuženi, pa oslobođeni za UZP
Prva optužnica u ovom predmetu je potvrđena još 2003. i mijenjana je u nekoliko navrata, dok im se trenutno sudi po trećoj, posljednjoj optužnici iz 2008. godine.
Prema optužnici, UZP, u sklopu kojeg su vršeni progoni, ubistva, deportacije i prisilna premještanja, nastao je najkasnije u aprilu 1991. i trajao barem do 31. prosinca 1995. godine, a Tužiteljstvo je tvrdilo da su Stanišić i Simatović doprinijeli postizanju ciljeva tog poduhvata svojim činjenjem ili nečinjenjem.
Stanišić i Simatović su, prema navodima optužnice, bili odgovorni za specijalne jedinice SDB-a, koje su uključivale grupe ili pripadnike grupa poput Jedinica za posebne namjene Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srbije, Jedinice za antiteroristička dejstva (JATD) i Jedinice za specijalne operacije (JSO) poznate i kao "Crvene beretke", "Škorpiona", Srpske dobrovoljačke garde odnosno "arkanovaca" i "Arkanovih Tigrova".
"Jovica Stanišić i Franko Simatović rukovodili su financiranjem, obukom, logističkom podrškom i drugim vrstama značajne pomoći ili podrške specijalnim jedinicama SDB-a Srbije i drugim srpskim snagama koje su učestvovale u činjenju zločina u Hrvatskoj i BiH tijekom perioda na koji se odnosi optužnica", stoji u optužnici.
Također se navodi da su optuženi tijekom dužeg vremenskog perioda neprekidno slali snage i pružali im podršku i nisu ih uputili da se uzdrže od činjenja protupravnih djela, kao i da nisu prestali s popunom snaga na terenu koje su činile ta djela.
Stanišić i Simatović su optuženi da su u travnju 1991. godine ili približno u tom periodu pomogli otvaranju centra za obuku u Golubicu kod Knina, gdje su organizirali, opskrbljavali, financirali i podržavali obuku "srpskih snaga" od strane pripadnika SDB-a i rukovodili njom.
Kasnije su u dijelovima Hrvatske i BiH koji su bili pod srpskom kontrolom otvoreni dodatni centri za obuku. Te centre za obuku financirao je SDB Srbije.
"Od ožujka 1992. pa kontinuirano do 1995. godine, srpske snage, a naročito Specijalne jedinice SDB-a Srbije, počinile su zločine u gradovima i selima u općinama Bijeljina, Bosanski Šamac, Doboj, Sanski Most i Zvornik, napale ih i preuzele kontrolu nad njima, i počinile zločine u Trnovu", stoji u optužnici.
Optuženi su, kako se navodi, djelujući u dogovoru s drugim sudionicima u UZP-u, vršili progone Hrvata, Bošnjaka i drugih naroda u Srpskoj autonomnoj oblasti (SAO) Krajini i Srpskoj autonomnoj oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srem (SAO SBZS), a u BiH u navedenim općinama.
Ti progoni počinjeni su na rasnoj, vjerskoj ili političkoj osnovi, a obuhvatili su ubojstva, prisilna premještanja i deportaciju.
Točke optužnice za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini
Stanišićeva i Simatovićeva optužnica obuhvaća i ubojstva šest Srebreničana na području Trnova kod Sarajeva.
U lipnju 1995. godine, kako stoji u optužnici, naredili su "Škorpionima", specijalnoj jedinici SDB-a, da iz svoje baze u Deletovcima otputuju na područja pod srpskom kontrolom blizu Sarajeva.
"Škorpioni" su u BiH stigli početkom srpnja 1995. godine i utaborili se u selu Trnovo u podnožju Treskavice.
"U srpnju 1995. godine, neki od muškaraca i dječaka koji su zarobljeni poslije pada srebreničke enklave, odvedeni su u bazu 'Škorpiona' u Trnovu. Po naređenju Slobodana Medića Boce, pripadnici 'Škorpiona' odvezli su kamionom šestoricu zatočenika na jedno izolirano seosko područje kod Godinjskih bara, nekoliko kilometara dalje od njihove baze, gdje su ih ubili iz vatrenog oružja. Postupajući po Medićevim naređenjima, pripadnici 'Škorpiona' su ova ubojstva snimili videokamerom", stoji u optužnici.
Stanišiću i Simatoviću se također na teret stavlja točka optužnice prema kojoj su 8. travnja 1992. godine ili približno tog datuma, srpske snage, konkretno Željko Ražnatović Arkan i pripadnici Arkanove Srpske dobrovoljačke garde, napale Zvornik i preuzele kontrolu nad gradom.
Tijekom tog napada je ubijeno oko 20 civila nesrpske nacionalnosti.
Ražnatović je sa svojim pripadnicima, po optužnici, u Sanski Most došao u rujnu 1995. godine, kada su njegovi pripadnici strijeljali 12 osoba, od kojih je samo jedna preživjela s teškim ozljedama.
U optužnici se navodi kako su napadi, ubojstva, nasumično uhićenje i zatočavanje, paljenje katoličkih crkava i džamija, prisilni rad, mučenje, šikaniranje, korištenje živih štitova, pljačkanje, silovanje i ostali vidovi seksualnog zlostavljanja, kao i prijetnje daljim djelima progona usmjereni protiv civila nesrpske nacionalnosti u SAO Krajini, SAO SBZS, Bijeljini, Bosanskom Šamcu, Doboju, Sanskom Mostu i Zvorniku nagnali nesrpsko stanovništvo da s tih područja pobjegne u druge dijelove BiH, Hrvatske, te druge države.
To prisilno premještanje ili deportacija imali su različite vidove, uključujući prisilno protjerivanje.
Suđenje u ovom predmetu počelo je 2009. godine i trajalo više od 200 sudskih dana. Ukupno 133 svjedoka je svjedočilo ili dalo pisanu izjavu, a uloženo je skoro 5.000 dokaza.
U završnim riječima Tužiteljstvo je tražilo doživotnu kaznu zatvora za obojicu, dok je Obrana tvrdila da nisu imali direktnu kontrolu nad paravojnim formacijama.
Oslobađajuća presuda i novo suđenje
Prvostupanjska presuda kojom su oslobođeni od optužbi izrečena je u svibnju 2013. godine.
Tada je Sudsko vijeće zaključilo da Stanišić i Simatović nisu sudjelovali u UZP-u, kao i da su bili veza između svih članova UZP-a.
"Postoji razumna mogućnost da su se Stanišićeve i Simatovićeve akcije svodile na uspostavljanje i održavanje srpske kontrole nad velikim područjima Hrvatske i BiH. Na osnovu toga Vijeće zaključuje, uz suprotno mišljenje jednog člana, da se ne može utvrditi da su optuženi dijelili namjeru navodnog udruženog zločinačkog poduhvata o protjerivanju nesrpskog stanovništva", rekao je sudija Alphons Orie, predsjedavajući Sudskog vijeća.
Orie je kazao i da Haško tužiteljstvo nije dokazalo niti da su Stanišić i Simatović pomagali ili podržavali zločine.
Na oslobađajuću presudu Haško tužilaštvo je uložilo žalbu smatrajući, između ostalog, da je Prvostupanjsko vijeće pogriješilo u primjeni prava i utvrđivanju činjenica kad je zaključilo da nije ustanovljena Stanišićeva i Simatovićeva zločinačka namjera za UZP-a.
Žalbeno vijeće je 2015. godine usvojilo žalbu Tužiteljstva, poništilo prvostupanjsku odluku i naložilo da suđenje bude potpuno obnovljeno po istoj optužnici.
Novo suđenje po istoj optužnici
Novo suđenje Stanišiću i Simatoviću u Mehanizmu za međunarodne krivične sudove (MMKS) počelo je 13. lipnja 2017. godine.
Tijekom 228 dana obnovljenog suđenja saslušano je ukupno 80 svjedoka – 51 svjedok Tužiteljstva i 29 svjedoka Obrane, a prihvaćeno više od 6.000 dokaza.
Suđenje Stanišiću i Simatoviću je zbog čestog odvijanja iza zatvorenih vrata izazvalo zabrinutost žrtava i stručnjaka, o čemu je pisala Balkanska istraživačka mreža u Bosni i Hercegovini.
Tijekom 2020. godine suđenje je bilo odgođeno na oko šest mjeseci zbog pandemije koronavirusa.
Tužiteljstvo i Obrana su tri dana u travnju ove godine iznosili završne riječi.
Tužiteljstvo je zatražilo doživotni zatvor za obojicu optuženih kao jedinu kaznu prikladnu zločinima počinjenim u BiH i Hrvatskoj, a Obrana je zatražila da se oni oslobode smatrajući da Tužiteljstvo nije dokazalo da su optuženi sudionici u UZP-u niti da su dijelili tu namjeru s drugim sudionicima.
Izricanje presude Stanišiću i Simatoviću Mehnizam je zakazao za 30. lipanj.
Također je ukinuo privremeno puštanje na slobodu Stanišiću i Simatoviću te im naredio da se vrate u Pritvorsku jedinicu Ujedinjenih nacija (UN) do 24. lipnja, što su oni i učinili.
Tijekom suđenja, Stanišić i Simatović su u više navrata bili pušteni na privremenu slobodu.
