Muškarci žrtve silovanja u ratu – tabu tema u BiH

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Muškarci koji su silovani ili seksualno zlostavljani tijekom rata u Bosni i Hercegovini dugo nisu željeli da govore zbog straha od stigmatizacije. Ipak, danas se nastoji da oni dobiju iste beneficije kao i druge ratne žrtve.

''Čak i danas, toliko godina nakon rata, imam noćne more. Vraćaju mi se momenti, naviru sjećanja. Još uvijek čujem prijeteće glasove.''

Ovo su riječi bivšeg zatvorenika koji je 1995. godine u pritvoru proveo 27 dana. Jedno vrijeme su ga držali u sarajevskom predgrađu Hadžići, gdje je, poput ostalih zatvorenika, bio seksualno zlostavljan.

''To vas uvijek drži. Kao kliješta. Nema tu opuštanja'', kaže za BIRN bivši zatvorenik, koji je tražio da ostane anoniman.

Silovanje je, ističe on, ''bila strategija ratovanja u to vrijeme''. Muškarci koji su ga zlostavljali nikada nisu procesuirani.

''Trećeg dana od napuštanja logora, rekao sam svojoj ženi kroz šta sam prošao'', prisjeća se on i dodaje: ''Ona mi je najviše pomogla. Nažalost, dobila je dijabetes od velikog stresa i preminula je prije nekoliko mjeseci.''

Njemu je također, kako kaže, pomoglo i Udruženje ''Medica'' Zenica, na čijem je čelu Sabiha Husić. ''Medica'' Zenica osnovana je 1993. godine i bila je prva nevladina organizacija koja je pružala podršku ženama koje su preživjele seksualno nasilje. Prije sedam godina ova nevladina organizacija je počela da se bavi i muškarcima.

''Sreo sam direktoricu Husić na konferenciji u Sarajevu, gdje se razgovaralo o ženskim pravima'', kaže ovaj bivši zatvorenik.

''Obično se govori o ženama koje su silovane ili seksualno zlostavljane. A onda sam im ja kazao da postoje i muškarci koji su to preživjeli.''

On ističe da je muškarcima koji su silovani ili seksualno zlostavljani mnogo teže da govore o tome.

''Postoji toliko mnogo pitanja o tome kako se to može dogoditi (…) Nažalost, može'', dodaje on.

''Ima još muškaraca koji o tome nisu progovorili, a nikad i neće. Ne bih ni ja, da stvari nisu krenule tijekom kojim jesu. Teško je. To se mora riješiti. Preživio sam to i to se ničim ne može kompenzirati. Nosiš to u sebi, kao bombu'', priča on.

''Medica'' Zenica mu je pomogla da bude službeno registriran kao ''civilna žrtva rata''. Prema zakonu, registrirane civilne žrtve rata imaju pravo na naknadu, koja za žrtve seksualnog zlostavljanja i silovanja iznosi 594 konvertibilne marke (KM) mjesečno.

Bile su potrebne dvije godine da on dobije taj status, a slučaj se našao i pred sudom.

''Proces je bio vrlo težak. Trebalo je dati puno izjava, od kojih su neke neprimjerene i ponovo dovode do teških psiholoških epizoda kod preživjelih koji su prošli kroz sve te traume. Neadekvatno obrazovani i neprofesionalni ljudi rade na tim slučajevima'', kaže on.

Dodaje da financijske naknade nisu riješile probleme žrtava i da bi on više volio da država osigura ''terapeutske zajednice za osobe koje su preživjele seksualno zlostavljanje tokom rata''.

Direktorica Udruženja ''Medica'' Zenica Sabiha Husić kaže da BiH nema službenu statistiku o broju muškaraca i žena koji su seksualno zlostavljani i koji su službeno evidentirani kao civilne žrtve rata.

Dok je radila na svojoj doktorskoj tezi o podršci osobama koje su preživjele ratno seksualno nasilje, na osnovu podataka koje je prikupila od međunarodnih organizacija i iz izvještaja, procijenila je da je u ratu silovano oko 3.000 muškaraca.

''Željela sam da analiziram i učim i da na osnovu statistika vidim koji je broj općenito aplicirao za status civilne žrtve rata, koliko ih je odbijeno i koji su to razlozi zbog kojih su odbijeni. Međutim, tih podataka nema'', kaže Husić.

Do sada je preko Udruženja ''Medica'' Zenica status civilne žrtve rata dobilo sedam muškaraca. Ali veliki broj žrtava i ne želi da se prijavi, jer se plaše neželjenih ili ponižavajućih pitanja poput pitanja ''zašto se prijavljuju sada?'', toliko godina nakon rata.

Husić ističe da su takva pitanja neprihvatljiva: ''Nemamo pravo da postavljamo pitanje zašto je neko danas odlučio da progovori, ili za pet dana ili za pet mjeseci. Moramo stvoriti atmosferu sigurnosti u kojoj će žrtve ratnog seksualnog nasilja osjećati da su sigurne i da imaju podršku kad god odluče da progovore ili da zatraže svoja prava.''

Silovanje muškaraca je već duže vrijeme tabu tema, kaže ona.

''Iz iskustva ‘Medice’, mogu reći da u početku nismo mislili da i muškarci mogu biti žrtve ove vrste nasilja'', dodaje Husić.

''Mislim da je proces objelodanjivanja bio teži za muškarce, jer je njima nedostajala podrška'', zaključuje ona.

Stigma i strah

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) prvi je kao ratni zločin klasificirao seksualno zlostavljanje i silovanje žena, muškaraca i djece, u predmetima u vezi s ratom u BiH. Donijeto je nekoliko presuda koje su uključivale optužbe za seksualno zlostavljanje i silovanje muškaraca i dječaka.

Prvi ratni zločinac kojeg je Haški tribunal osudio za zločine koji uključuju i seksualno nasilje bio je političar i paramilitarac Duško Tadić, koji je 1997. osuđen na 20 godina zatvora.

Tribunal je 1998. godine osudio komandanta logora ''Čelebići'' Zdravka Mucića, njegovog zamjenika Hazima Delića i stražara logora Esada Landžu po optužbama koje su uključivale i seksualno nasilje nad civilima srpske nacionalnosti zatvorenim u logoru.

MKSJ je 2004. godine osudio i bivšeg pripadnika policijskih snaga Ranka Češića za ratne zločine. Ovi zločini uključuju i prisiljavanje dva brata bošnjačke nacionalnosti da jedan nad drugim vrše seksualne radnje u logoru ''Luka'' u Brčkom, u kome su bili zatvoreni.

Svjedočenja o seksualnom nasilju nad muškarcima zabilježena su i u predmetu protiv Miće Stanišića, ratnog ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske (RS), i Stojana Župljanina, načelnika regionalnog Centra službi bezbjednosti (CSB) u Banjoj Luci.

U jednom dijelu prvostupanjske presude iz 2013. godine se kaže: ''U Domu kulture u Čelopeku, ‘Žute ose’ i druge paravojne formacije, uz znanje policije, teško su tukle i ranjavale muslimanske zatvorenike. Također su ih ponižavali, seksualno zlostavljali i unakazili.''

Vođa ''Osa'' Dušan Vučković Repić ''prisilio je dva para očeva i sinova da vrše seksualne radnje jedni nad drugima, uključujući seksualno općenje i penetraciju drškom od metle'', stoji u presudi. Vučković Repić je umro u zatvoru u Beogradu 2005. godine, osam dana prije početka suđenja za zločine u Zvorniku.

Do sada je prijavljeno seksualno zlostavljanje i silovanje muškaraca na 23 lokacije u cijeloj zemlji, kaže Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja ''Žena – žrtvа rata''.

Hasečić se prisjeća izjave muškarca koji je preživio seksualno zlostavljanje u logoru u Zvorniku: ''Tjerali su ih da siluju krmaču, a prije toga su im dali neke tablete. I kad pomisliš da si sve preživio i vidio, kroz izjave drugih, zapitaš se pa da li je to mogao da uradi jedan normalan ljudski um.''

Sud BiH je osudio nekoliko osoba koje su bile optužene za seksualno nasilje nad muškarcima.

Godine 2015. ovaj sud je osudio bivšeg pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS) Gligora Begovića na 13 godina zatvora zbog zločina nad civilima, koji su 1992. bili zatvoreni u logoru ''Batković'' kod Bijeljine. Ovi zločini uključuju i seksualno zlostavljanje više zatvorenika.

Bivši pripadnik Armije BiH Zijad Kurtović proglašen je krivim za ratne zločine koji podrazumijevaju i prisiljavanje dvojice braće, pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO), da imaju oralni seks.

Također 2009. godine bivši pripadnik policijskih snaga Rade Veselinović priznao je da je, između ostalih djela, dozvolio pripadnicima paravojnih grupa da prisiljavaju zatvorenike nesrpske nacionalnosti zatvorene u Sportskom centru u Hadžićima da između sebe vrše bludne radnje.

Silovanje i seksualno zlostavljanje zatvorenika spominju se i u nekoliko drugih predmeta koji su se vodili pred Sudom BiH.

Božidarka Dodik, sutkinja Vrhovnog suda Federacije BiH, kaže da je bosanskohercegovačko pravosuđe u proteklom desetljeću postiglo veliki napredak u procesuiranju ratnih zločina koji uključuju i seksualno nasilje u ratu.

''Iako se većina ovih predmeta odnosi na silovanje i seksualno nasilje počinjeno nad ženama, slučajevi u kojima su muškarci žrtve takvog nasilja također se procesuiraju. Međutim, muškarci koji su žrtve ovih krivičnih djela prijavljuju ga još rjeđe nego žene, uglavnom zbog stigme i straha da će biti označeni kao homoseksualci ili nedovoljno muškarci'', kaže sutkinja Dodik za BIRN.

''U nekim slučajevima, postoji situacija da počinitelj direktno siluje ili na drugi način vrši seksualno nasilje nad muškarcem. Češće su situacije u kojima počinitelji prisiljavaju muškarce (uglavnom u pritvorskim objektima) da jedni druge siluju (analno ili oralno)'', kaže ona.

Ona napominje da ''pored seksualne penetracije, postoje i mnogi drugi oblici seksualnog nasilja koji se mogu počiniti nad muškarcima''.

Sramota za žrtve

Problem stereotipizacije žrtava ratnog seksualnog nasilja u krivičnim postupcima posljednje dvije godine dio je programa obuke pravosudnih zvaničnika u centrima za edukaciju sudaca i tužitelja u FBiH i RS-u. Sutkinja Dodik je ovdje edukatorica.

''Najčešća predrasuda s kojom se žrtve seksualnog nasilja općenito suočavaju, neovisno od toga jesu li u pitanju muškarci ili žene, jeste ta da je silovanje sramota za žrtvu (a ne za počinitelja) i da je takvim činom žrtva okaljana, isprljana, nedostojna poštovanja'', kaže Dodik.

Ona smatra da većina sudaca, tužitelja i drugog pravosudnog osoblja pažljivo postupa prema žrtvama, iako se još uvijek događaju neprijatni incidenti. To je uglavnom zbog duboko ukorijenjenih rodnih stereotipa ili posljedica zanemarivanja ili nedovoljne pažnje tijekom komunikacije sa žrtvama, sugerira ona.

''Silovanje, bilo u miru ili u ratu, još uvijek je tema o kojoj se ne govori mnogo. Napredak u razumijevanju silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja može se postići samo stalnom edukacijom i podizanjem svijesti, ne samo pravosudnih dužnosnika već i šire javnosti'', ističe ona.

Međunarodna nevladina organizacija TRIAL je 2017. godine objavila izvještaj ''Mitovi o silovanju na suđenjima za ratno seksualno nasilje''.

Berina Žutić-Razić, pravna savjetnica TRIAL Internationala u Sarajevu, kaže da se u izvještaju ističe da se silovanje još uvijek rijetko prijavljuje policiji.

''Iako je ostvaren određeni napredak u pristupu predmetima ratnog seksualnog nasilja, i dalje su u bh. pravosuđu prisutni mitovi i stereotipi koji prebacuju sram i krivnju za seksualno nasilje s počinitelja na žrtvu'', naglašava Žutić-Razić.

''Najveći problem, dakako, u ovim slučajevima predstavlja činjenica da se u mnogim slučajevima seksualnog nasilja nad muškarcima, pravosudni akteri suzdržavaju od klasificiranja ovih zločina kao silovanje'', dodaje ona.

TRIAL International surađuje s centrima za edukaciju sudaca i tužitelja radi pružanja obuke za suce, tužitelje i njihove pravne suradnike, pa čak i za osoblje za podršku svjedoka, u pokušaju da ih učini osjetljivijim za žrtve ratnog seksualnog nasilja.

Kako bi i odvjetnici bili obuhvaćeni ovim, TRIAL je ove godine započeo suradnju i s Ministarstvom pravde. Također je pristao da pruži povratne informacije Sudu BiH o tome kako preživjeli koji se pojavljuju kao svjedoci u predmetima ratnog seksualnog nasilja ocjenjuju tretman koji su imali tijekom postupka.

Međutim, Žutić-Razić napominje da stigmatizacija žrtava dolazi iz predrasuda koje su generalno duboko ukorijenjene u društvo, pa se promjene osim u pravosuđu moraju dogoditi i na širem nivou.