Neophodan ujednačen pristup za žrtve nasilja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Pravni propisi o nasilju u obitelji i nasilju nad ženama u Bosni i Hercegovini, prema mišljenju stručnjaka, relativno su dobri ali je neophodna njihova dosljedna primjena, ujednačeno postupanje i jednak pristup sustavu na području cijele države, piše Luka Čavar.

Istanbulska konvencija

Nasilje u obitelji definirano je kao svako djelo fizičkog, seksualnog, psihičkog, odnosno ekonomskog nasilja do kojeg dolazi u okviru porodice ili domaćinstva, odnosno između bivših ili sadašnjih supružnika ili partnera, nezavisno od toga da li činitelj dijeli ili je dijelio isto prebivalište sa žrtvom. Riječ je o definiciji koja je sastavni dio Konvencije o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji Vijeća Europe, koja je usvojena 11. svibnja 2011. godine u Istanbulu.

Bosna i Hercegovina je ratificirala ovu Konvenciju, poznatu pod nazivom ''Istanbulska konvencija'', čime je preuzela obavezu da zakonski uspostavi što efikasniji sustav prevencije i borbe protiv nasilja nad ženama.

Azra Berbić, pravnica i aktivistica, smatra da Istanbulska konvencija nije u potpunosti zaživjela, odnosno da institucije nemaju jasno izgrađene metode kako da reagiraju na slučajeve nasilja.

''Bosna i Hercegovina obvezala se ratifikacijom da će uskladiti sistem zaštite žrtve sa standardima Konvencije, ali još uvijek nema usklađene mehanizme. Imamo i zakonski okvir koji je donekle prilagođen Konvenciji, ali ne implementira se efikasno i to je veliki problem'', navodi Berbić.

52,8% žena u BiH pretrpjelo neki oblik nasilja

Fatima Bećirović, stručnjakinja za oblast nasilja u obitelji i nasilja nad ženama, smatra da nasilje u obitelji treba definirati kao kazneno djelo i kao takvo vrlo jasno predvidjeti adekvatno kažnjavanje počinitelja nasilja, ali i da pravni propisi trebaju jasno definirati pomoć i zaštitu za žrtve nasilja i to kroz socijalnu, psihološku i ekonomsku podršku, medicinsku zaštitu, pravnu pomoć, zaštitne mjere i tako dalje.

Problem nasilja u obitelji i nasilja nad ženama u Bosni i Hercegovini je postao vidljiv u posljednjih deset ili 15 godina. Prema dostupnim podacima, u Bosni i Hercegovini je 52,8 posto žena pretrpjelo neki oblik nasilja. Postoje entitetski zakoni o zaštiti od nasilja u obitelji te strategije na nivou države i entiteta.

''Doneseni su pravni propisi gdje je nasilje definirano kao krivično djelo, usvojeni su i ratificirani međunarodni dokumenti, educirani stručnjaci, djeluju specijalizirane nevladine organizacije i sigurne kuće, uspostavljen je besplatan SOS telefon za žrtve nasilja, organiziran je niz stručnih događaja, organizirane kampanje, imamo kontinuitet donošenja strateških dokumenata. U manjoj mjeri provode se i preventivni programi'', pojasnila je Bećirović.

Prvo se iskupe pa ponovno testiraju granice

Sve slučajeve rodno zasnovanog nasilja, kako je kazala Berbić, teško je u potpunosti identificirati jer se ne prijavljuju zbog toga što često žene nisu osviještene da proživljavaju neki oblik nasilja. Kada su osviještene, Berbić smatra da vrlo rijetko žene prijavljuju slučaj fizičkog nasilja kada ga počinitelj počini prvi put.

''Nakon nasilja najčešće dolazi do pokajanja od strane nasilnika, jedno vrijeme se živi život iz bajke, nasilnik pokušava svojim ponašanjem da se iskupi i onda ponovno polako testira granice toga i ponovno dolazi do fizičkog nasilja. Prijave se uglavnom dešavaju u situacijama kada se žena prvi put istinski osjeti ugroženom ili kad zaista više ne vidi izlaz iz situacije'', kazala je Berbić.

Adekvatno i strogo kazniti počinitelje

Mreža institucija koje bi se trebale brinuti o žrtvama obiteljskog nasilja, ali i doprinijeti tome da se nasilje ne ponovi, prema Berbić, nije dobro uvezana. Također, smatra da policijski službenici i službenice ne reagiraju na adekvatan način na fizičko nasilje u obitelji jer nisu dovoljno obučeni iako oni prvi izlaze na lice mjesta kada se nasilje prijavi. 

Nejednako postupanje stručnjaka i nejednak pristup sustavu podrške, prema Bećirović, veći je problem nego zakonska rješenja, koja smatra relativno dobrim. Zbog toga, Bećirović zaključuje da je neophodna edukacija, promjena svijesti i uvjerenja kako kod stručnjaka tako i kod šire javnosti.

''Preventivni programi, kontinuirane i obavezne edukacije, kampanje i drugo, od velikog su značaja kako bi procedura zaštite žrtava nasilja bila adekvatnija i sveobuhvatnija, a kažnjavanje počinitelja nasilja adekvatnije i strože s većim kaznama'', poručuje Bećirović.