Purić i ostali: Dim, vatra i pucnjevi iznad Križančeva Sela

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na suđenju za zločine počinjene na području Viteza, svjedok je ispričao kako je u prosincu 1993. godine s Gradine promatrao napad na Križančevo Selo, tijekom kojeg su ubijeni neki njegovi školski drugovi.

Svjedok Zdravko Matošević je rekao da je u tom periodu bio pomoćnik zapovjednika prateće postrojbe Viteške brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO), u kojoj je obavljao dužnost političkog djelatnika, a da je kasnije radio u Sigurnosno-informativnoj službi (SIS). Napad na Križančevo Selo je promatrao iz mjesta Gradina, koje se, prema njegovoj procjeni, nalazilo na pet kilometara zračne udaljenosti.

“Vidio sam dim, vatru i pucnjeve. Bili smo nemoćni”, kazao je Matošević, dodavši da su u napadu poginuli zapovjednik satnije Zdravko Kozina, njegov školski drug, i Ivica Križanac, još jedan njegov prijatelj.

Do saznanja o događajima u Križančevom Selu došao je kasnije, kada je radio na predmetu ubojstva Dragice Prkačin i njenog sina Vlade jer se tada pojavio svjedok koji mu je dao prve informacije.

“On mi je rekao da neki od zarobljenih vojnika iz Križančeva Sela više nisu među živima”, prisjetio se Matošević, kazavši kako je o tome napravio službenu zabilješku i proslijedio je u SIS, koji je djelovao pri Ministarstvu obrane Herceg-Bosne u Vitezu.

Nermin Vila, branitelj petooptuženog Almira Sarajlića, tijekom unakrsnog ispitivanja je rekao da svjedok kojeg je Matošević saslušavao nije bio tada u Križančevom Selu i da je bio maloljetan.

Na pitanje odvjetnika odakle potiču njegova saznanja, Matošević je odgovorio da je taj svjedok “prisustvovao nekim razgovorima”, te da on nikada nije kazao da je bio svjedok događaja.

Ibrahim Purić, Ibrahim Tarahija, Nijaz Sivro, Rušit Nurković, Almir Sarajlić zvani Roki, Sadik i Šaćir Omanović te Kasim Kavazović optuženi su za ubojstva najmanje 12 vojnika HVO-a koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti, prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradin i Dubravice kod Viteza 22. prosinca 1993. godine.

Prema optužnici, Purić je bio zapovjednik 325. brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), Tarahija zapovjednik Trećeg bataljona ove postrojbe, Sivro i Nurković pomoćnici zapovjednika, a ostala četvorica pripadnici ove brigade.

Drugi svjedok Tužiteljstva BiH Mustafa Fazlić je izjavio da je bio načelnik stožera 27. brdske brigade i da je tijekom akcije u prosincu1993. godine, čiji je cilj bila deblokada Starog Viteza, bio na osmatračnici na Šljivčici.

Tužitelj Ivan Matešić je pitao Fazlića je li on čuo za zarobljavanje i ubojstva vojnika HVO-a tijekom akcije, a on je odgovorio da ispočetka nije i da je tek saznao kada je u Tužiteljstvu davao izjavu o tri zarobljena pripadnika HVO-a koji su kasnije odvedeni u Zenicu.

“Nisam znao za privođenje odmah, ali sam čuo kasnije”, odgovorio je Fazlić.

Na pitanje prvooptuženog Ibrahima Purića je li akcija bila uspješna, on je rekao da je proboj određenih linija izvršen, ali da deblokada Starog Viteza nije napravljena.

Treći svjedok Tužiteljstva BiH Mevludin Berberović, nekadašnji načelnik stožera 325. brigade, kazao je da je i on u vrijeme napada bio na osmatračnici na Šljivčici. Rekao je da je za ubojstva vojnika HVO-a čuo kada se vraćao u zapovjedništvo Trećeg korpusa.

Tužitelj Ivan Matešić mu je potom predočio iskaz iz istrage u kojem je kazao da je “čuo da su zarobljeni vojnici HVO-a pobijeni i da je Purić kao komandant brigade o tome morao biti obaviješten”, a svjedok je u sudnici rekao da se u komandi pričalo o zarobljenim vojnicima.

Na pitanje Purićevog branitelja Elvira Baždara, kada je Purić imenovan za komandanta 325. brdske brigade, on je kazao da je to bilo prije napada na Križančevo Selo.

Suđenje će biti nastavljeno 29. listopada.