Zdravko Kandić i ostali: Na stotine ljudi bježalo iz svojih sela u Nevesinju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svjedok Tužiteljstva Bosne i Hercegovine izjavio je kako je u lipnju 1992. na stotine ljudi napustilo svoja sela na području Nevesinja, koja su bila granatirana i gorjela su.

Mujo Dedović kazao je da je maltretiran na poslu, a da je situacija bila nesnošljiva s dolaskom rezervista. On je naveo da u svojoj kući u Donjoj Bijenji nije spavao od 16. lipnja, jer su već počela uhićenja Bošnjaka u Nevesinju.

Dodao je i da mu je ubijena tetka u selu Odžak.

“Spavali smo iznad sela, gore smo imali šatore”, rekao je svjedok, dodavši da je oko 450 ljudi nakon nekoliko dana krenulo da napusti to područje.

On je kazao da je, kada je bio iznad Presjeke, došlo do granatiranja tog sela, kao i Borovčića i Kljuna. Vidio je da je pogođena džamija u Kljunama, a da u Borovčićima gore kuće. Kada se vratio prema svom selu, kako je naveo, i ono je bilo zapaljeno.

Dedović je rekao da je bio sa majkom, suprugom i dvoje djece, a da je otac Bećir ostao u Donjoj Bijenji. Na pitanje zbog čega je ostao, kazao je da je vjerovao.

“Vjerovao je ljudima da to tako ne može da bude”, rekao je svjedok nabrajajući druge mještane koji su također ostali.

Kazao je da je kasnije saznao da su svi pobijeni. Kako je ispričao, u selo je “dolazio 1994. sa IFOR-om” i našao je oca stotinjak metara od kuće. Prema njegovim riječima, otac je bio pogođen “zoljom”.

Dedović je rekao da je sa drugim stanovništvom napustio to područje nakon nekoliko dana hoda i da su došli do teritorije Konjica. Naveo je da je čuo da je 72 ljudi, koji su u većoj grupi namjeravali preći preko Veleža, uhvaćeno i da su pobijeni. Među njima bilo je, kako je kazao, i 11 članova obitelji Ploskić, djece i odraslih, koji su mu bili obitelj.

Za učešće u širokom i sustavnom napadu na bošnjačke civile na području općine Nevesinje i sela Zijemlje i Ruište u općini Mostar, sudi se Zdravku Kandiću, nekadašnjem zapovjedniku Petog bataljona Nevesinjske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), Draganu Đurđiću, njegovom tadašnjem zamjeniku i zapovjedniku Interventnog odjeljenja, te Draganu Ivaniševiću, Goranu Došli i Milanu Trifkoviću, koji su bili pripadnici Interventnog odjeljenja, kao i Siniši Kandiću, Dragoslavu Aćimoviću i Mladenu Kandiću, bivšim pripadnicima rezervnog sastava milicije Mostar, koji su također bili u sastavu Petog bataljona.

Na teret su im stavljena ubojstva oko 100 djece, žena i muškaraca, od kojih je najveća grupa usmrćena u lipnju 1992. kada su uhićeni prilikom pokušaja prelaska preko Veleža u Mostar.

Odgovarajući na pitanja Obrana, Dedović je rekao da su u Donjoj Bijenji imali lovačke puške i pištolje. Branitelju Petku Budiši je potvrdio da su pozivani da predaju oružje, ali da to nisu htjeli učiniti. Potvrdio je da su bili zarobili nekoliko rezervista i jednog poručnika, koje su zamijenili za zarobljene Bošnjake.

Dedović je kazao da su ih u mjestu Bak u općini Kalinovik bili zaustavili Srbi, ali da su ih pustili i uputili kuda trebaju ići.

Suđenje se nastavlja 14. rujna.