Agenda i ZOR - Hrvati ponovno šutljiva podanička publika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Reformska agenda i ono što ona sa sobom ne nose nikakava nova zapošljavanja niti pogodnije poslovno okruženje. Cilj reformi je privatizirati još ne privatizirano. Hrvati ponovno šutljivo podanički promatraju.

Čemu hitnost u usvajanju Zakona o radu bez prijeko potrebne javne rasprave u kojoj bi se moglo doći do najboljih rješenja koji bi odgovarali i radnicima i poslodavcima?  Zakon o radu predstavlja sistemski zakon, koji dugoročno utječe na odnose u društvu, te je ovakva „hitnost“ nedopustiva u demokratskom društvu", stoji u pripćenju za javnost Hrvatske republikanske stranke.

Prije bilo kakve ocjene usvojenih reformskih agendi i Zakona o radu, moramo podsjetiti na neke stvari:

HRS je jedini prije izbora ponudio realno izvediv prijedlog ustavnih reformi BiH, u vidu uvezivanja većinski hrvatskih i bošnjačkih županija i uvođenjem disktrikta za višenacionalne sredine. Na razini jedne godine to bi značilo uštede od preko 300 milijuna KM. Ukidanjem dotacija (ili samo reduciranjem) političkim strankama, ukidanjem pojma „profesionalni mandat“ na nižim razinama, ukidanjem beneficija politički izabranim zastupnicima, brojka ušteđenih milijuna KM bi narasla skoro do pola milijarde samo na razini jedne godine. Ta brojka bi bila dovoljna za vraćanje postojećih kredita i za ulaganje u infrastrukturu.

Ovakav vid reformi po svojoj inerciji sa sobom bi donio i izmjene zakona o pripadnosti javnih prihoda, izmjene izbornog zakona, dovela bi do redefiniranja vlasničkog udjela u poduzećima energo, elektro i telekom sektora, i to na način da bi se udjeli vratili u ruke onima koji su u njihovu infrastrukturu i ulagali: većinski hrvatskim područjima.

Zašto se u usvajanje stavki iz reformske agende i zakona o radu ide po hitnom postupku? Gdje, kada i na kojem mjestu prije izbora su hrvatski politički predstavnici izjavili da će se u prvoj godini mandata ići u ovako radikalne promjene?

Odgovor je jednostavan. MMF, koji je i autor agende i sadržaja teksta zakona (a ne legitimne institucije vlasti BiH) stavio je ovo kao preduvjet novim kreditima. Krediti u BiH se troše isključivo za održavanje glomaznog birokratskog aparata koji je u službe stranačkih elita. Tu leži razlog hitnosti u usvajanju: naše vlasti ne umiju kreirati nove vrijednosti, nego isključivo zaduživati se kako bi održavali svoj privilegirani životni standard, nikakve uštede i nova radna mjesta. Kad bi uistinu uštede bile cilj, vladajuće elite bi odustale od milijunskih proračunskih dotacija strankama, odustale bi od profesionalnih mandata, od beneficija, reducirali bi svoj primanja itd. Kad bi nova radna mjesta uistinu bila cilj, radilo bi se na reduciranju parafiskalnih nameta (na svim razinama u BiH postoji oko 400 različitih parafiskalnih nameta, koji privatne poduzetnike i ulagače dovode u neodrživ položaj) radilo bi se na pojednostavljenju i pojeftinjenju registracije poduzeća (da bi poslovao po Zakonu, jedan poslovni subjekt na razini godine mora zadovoljiti oko 150 obrazaca djelatnosti), radilo bi se na poticanju upošljavanja mladih, itd.

Istinske reforme u BiH moraju krenuti od administrativno-teritorijalnog preuređenja BiH. U BiH kakva ona jeste danas, nesuverena, nerazjašnjenih odnosa i u kojoj ne postoji vladavina zakona, bez obzira na usvojeni zakon o radu i na bilo koji zakon, trudnica će i dalje ostati bez posla, radno vrijeme će trajati dulje od zakonski reguliranog prosjeka, ljudi će raditi za minimalac, osim, naravno, ako se ne radi o stranački i politički podobnim trudnicama, radnicima i ostalim. Oni će se i dalje upošljavati bez natječaja i bit će u mogućnosti dobivati plaće bez da tu plaću zarade.

Ovakve reforme kakve jesu i kakve su napisane od strane MMFa i Svjetske banke imaju isključivi cilj odškrinuti vrata privatizaciji elementarnih poduzeća iz energo, elektro i telekom sektora, koja će postati plijen svjetskog krupnog kapitala, kojeg nije briga za položaj radnika.

 Sa gledišta hrvatskog naroda u BiH, to znači zadnji čavao u lijes konstitutivnosti , a pečat na proces unitarizacije BiH. Neka ne zavarava protivljenje SDP-a, DF-a i ostalih bošnjačkih stranaka. Oni bi bili za sve ove reforme da su oni u vlasti. Izmjene zakona o radu su pisane 2012. godine kada je platforma bila u vlasti. Toliko o njihovoj vjerodostojnosti. Sve bošnjačke stranke žele i teže ka istome cilju, bez obzira na tobožnje nesuglasice.

Hrvati, s druge strane, samo podanički i šutke prate predstavu iz prvih redova. Jedina stvar koja se može izvući kao pouka jeste zajedničko bespogovorno glasovanje za sve ove „agende“ od strane oba HDZ-a. Toliko o hrvatskoj politici i o hrvatskoj „alternativi“. Sve je samo stvar cijene, koju će platiti hrvatski narod. Ako sada hrvatski narod ne izvuče pouku, neće nikada.