Analiza: Zašto teroristi ostavljaju dokumente na mjestu zločina?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nakon što je njemačka policija objavila kako su pronađeni dokumenti napadača u kabini kamiona kojim je izveden napad na posjetitelje božićnog sajma u Berlinu, mnogi su komentirali kako se možda radi o namještaljci, traženju alibija za propuste policije ili pak odvraćanju pozornosti s pravog smjera istrage.

Jer, zašto bi ljudi koji su izvršili jedan takav pokolj nedužnih civila iza sebe ostavili bilo kakav trag, napose dokument, znajući da su izvršenjem tog čina postali najtraženija osoba u Europi, pitaju se obični promatrači. Zvuči logično. Zašto, dakle?

Iza Anisa Amrija ostala je takozvana Duldung dozvola, a teško da je u tom trenutku mogao izgubiti baš jedan takav papir.

Međutim, nije to prvi put da iza terorista na mjestu zločina ostanu dokumenti.

ISIL-ov sljedbenik Mohamed Lahouaiej-Bouhlel, koji je 14. srpnja pokosio ljude na šetalištu u Nici, ubivši pritom 86 nedužnih građana, također je iza sebe ostavio osobne dokumente.

Slično je bilo i u slučaju Saida Kouachija, koji je skupa sa svojim bratom Cherifom prije nešto manje od dvije godine napao uredništvo satiričnog magazina Charlie Hebdo. Naime, 7. siječnja 2015. u toj je redakciji ubijeno 12 ljudi.

Pitanje je, dakle, zašto uopće nose dokumente sa sobom, kad su već krenuli na put bez povratka, a posebno - zašto ih 'izgube', na mjestu zločina?

Da, to sam ja

Prije svega, jedna od pretpostavki je da teroristi sa sobom nose dokumente kako ne bi došli u probleme prilikom slučajne, rutinske ili bilo koje druge policijske kontrole. Zateknu li ih bez dokumenata, velika je vjerojatnost da će biti evidentirani, a nastavno na to, sasvim je moguće, i dalje istraživani.

Drugo, vjerojatno za njih puno značajnije, jest činjenica kako oni definitivno žele da se kasnije zna da su to bili upravo oni, a ne netko drugi, jer to smatraju herojskim činom. Svaki od njih polazi u terorističku akciju s kalkulacijom da će i sam izgubiti glavu, odmah ili naknadno. Ne utvrdi li se njegov točan identitet, koji će javnost saznati, kao da nisu ništa radili.

Slična je logika i sa snimanjem video clipova prije same akcije, u kojoj se oni, mučenici, zaklinju na vjernost nekoj organizaciji, šalju poruku onima koji će nastaviti njihovo (ne)djelo i praktično sebe 'ovjekovječe' u borbi protiv 'križara' ili drugih neprijatelja.

Logika bombaša samoubojica, koji prinosi vlastito tijelo kao oružje masovnog uništenja, govori kako taj čin zaslužuje samouzdizanje. Drugim riječima, ako se već žrtvujem za 'više ciljeve', onda se mora znati da je to upravo on, jer relativno je malo onih koji su toliko smjeli i odani ciljevima za koje se bori.

Naglašena narcisoidnost, povezana s tim činom, određena je vrsta poremećaja i ujedno velika intimna i psihološka potreba kako bi se krenulo u izvođenje jednog takvoga djela.

Kod džihadista je također prihvaćeno i to da se povezivanje vlastitog identiteta s ubojstvom koje je izvršeno, smatra uvjetom za praštanje svakoga grijeha, a s grijehom nije dobro napustiti ovaj svijet.

Kako bi se sve to zajamčilo, najjednostavniji način je ostavljanje dokumenta koji nedvojbeno dokazuje njegov identitet.

Time ujedno stavljaju 'potpis' na završetak svoje misije, kako bi i skupine kojima pripadaju znale da je posao obavljen.

Strategijski ciljevi

Ostavljanje nekog dokumenta na mjestu zločina može imati i strateške ciljeve.

Primjerice, jedan od bombaša samoubojica koji se raznio ispred Stade de France u Parizu, ostavio je iza sebe sirijsku putovnicu, prema kojoj bi on trebao biti Ahmad Al-Mohammad iz Idliba.

U istrazi se ispostavilo kako je putovnica falsificirana, ali vrlo vjerna originalu. Naime, osvajanjem gradova, ISIL-ovci su dolazili u poziciju da tiskaju originalne dokumente, sa svim važećim i međunarodno prihvaćenim oznakama države iz koje dolaze, a tko će ih nositi, određivali su oni, dakle teroristi osvajači.

Rezultiralo je to na koncu time da pravi identitet bombaša koji se raznio nikad nije utvrđen, te je jednako moguće da je bio Iračanin, na što je upućivalo njegovo ratno ime, a ne Sirijac, kao što su sugerirali papiri.

Imidž ISIL-a

Činjenica da milijuni Sirijaca ne bježe samo od Asadova režima, nego i od terora takozvane Islamske države, ne čini dobro ISIL-u.

Naime, oni se muslimanima predstavljaju kao 'Kalifat' u kojem su svi dobro došli, u kojem će biti slobodni i zaštićeni, dobro živjeti i ne biti progonjeni. Bježe li tisuće ljudi iz mjesta pod njihovom kontrolom, onda se potencijalnim regrutima njihove vojske i pristalicama općenito, šalje pogubna poruka.

Stoga ISIL žestoko napada one koji mu otkazuju 'vjernost', nastojeći ih uništiti s ponajvećom žestinom. Svakodnevno se snimaju video poruke kojima se proklinju takvi 'otpadnici' i nazivaju svim mogućim pogrdnim imenima.

Ideolozi Islamske države stoga pozorno prate zbivanja s izbjeglicama u Europi. Izvođenjem napada na civilne ciljeve u europskim gradovima, oni nastoje produbiti jaz između domaćeg stanovništva i pridošlih, a posebno registriraju izmjene raspoloženja europskih političara prema izbjeglicama.

Ukoliko izbjegli budu razočarani u Europu, u koju su pobjegli, režim ISIL-a će im ponuditi 'utočište' u svome kalifatu. Stvara se, dakle, atmosfera kod izbjeglih muslimanskih vjernika - ili ćete živjeti s 'nevjernicima' koji su vam neprijatelji ili ćete se prikloniti nama.

Njemački mediji odmah su nakon napada u Belinu počeli spekulirati time kako je Amriju njegova 'baza' savjetovala da ostavi Duldung papire na mjestu zločina. Nakon što je ISIL preuzeo odgovornost za njegov zločin, ubrzo se pojavio i video na kojem Tunižanin izgovara svoju prisegu ISIL-u.

S jedne strane, policija je imala olakšan posao, a ISIL postigao svoj cilj.

Kad ne bi bilo ISIL-ova cilja u ovom slučaju, vjerojatno bi njemačka policija još dugo tragala za počiniteljem, jer su u samome startu pokazali kako uopće ne vladaju svojom 'strukom'.