Birački spisak kao lista ciljeva

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čim je ispustio svežnjeve razornih i zapaljivih bombi, cepelin L 3 kao da poskoči u zraku, a njegovi Majbah motori počeše ujednačenije brundati. Zrakoplovni kapetan Magnus fon Platen-Halermund u tom času zasigurno nije razmišljao o sebi kao o začetniku onog užasnog oblika zračnog ratovanja koji za cilj ima usađivanje užasa u srca civila, a po mogućnosti i usađivanje civila u zemlju. Kapetan fon Platen-Halermund, uostalom, nije ni bio nikakav začetnik – on je samo izvršavao postavljeni mu zadatak.

On nije razarao domove u Kings Linu, niti je ubio četiri čovjeka u tom mirnom gradiću na istoku Engleske, samo je isporučio ubojni teret na označeni cilj. Neka nam bude dopušteno pretpostaviti da bi on čak iskazao propisanu sućut, samo da je kojim čudom mogao prisustvovati ukopu Semjuela Smita i Marte Tejlor, prvih civilnih žrtava zračnog bombardovanja prije tačno stotinu godina.

Svaka epoha ima vlastiti način ratovanja

No, ostavimo sada po strani etičke dvojbe izvršitelja borbenih misija protiv civilnih ciljeva, o tome su napisane stotine knjiga i snimljeno je desetine filmova. To prvo bombardovanje civilnog cilja iz zraka, čija se stota obljetnica obilježavala proteklih dana, postaće paradigma jednog novog odnosa spram ratovanja. Prije nego što pokušam baciti malo svjetlosti na taj odnos, nakratko ću odbaciti onu patetičnu etiku kojoj nas podučavaju parolama i vječnim istinama skloni duhovi i koju smo skoro pa obavezni prihvatiti ukoliko ne želimo biti prokazani kao čudovišta. (Da je upravo takva vrsta etike poljana iz koje cvatu mnoge čudovišnosti, tema je za neki drugi put.)

Klauzevic u svom kapitalnom djelu djelu veli da svaka epoha ima vlastiti način ratovanja, vlastite uvjete u kojima se rat vodi i samo sebi svojstvene predrasude. To otežava usporedbu ratova različitih epoha i generiranje znanja i iskustava univerzalno primjenjivih na sve ratove. No jednu konstantu svih ratova Klauzevic ipak razumijeva i prepoznaje, isturajući je kao svojevrsnu antitezu svojoj čuvenoj doskočici o ratu kao nastavku politike drugim sredstvima. Rat je, kaže on, akt sile usmjeren na potčinjavanje neprijatelja našoj volji, dakle, nasilni sukob političkih volja.

Misleći na način ranog devetnaestog stoljeća, izoštrenog i dijalektički sposobnog duha, Klauzevic je sumnjičav prema populističkim idejama koje dolaze iz Francuske. On u politici ne vidi demos, već vladara. Povijest će pokazati da je nepovjerenje prema tim idejama bilo utemeljeno, jer je omasovljavanje politike, uz propuštanje da se u taj proces ugrade i odgovarajući zaštitni mehanizmi, omasovilo i zločine. Klauzevic, dakle, ne vidi političku volju izvan dvora i ne može ni da domisli situaciju u kojoj čitava nacija, putem izbora, postaje nositelj te volje. Premda ne govori eksplicitno o ratnim zločinima protiv civilnog stanovništva, iz prostog razloga što će oni biti definirani i u zakone ugrađeni tek nekoliko desetljeća kasnije, sumnjam da ćemo puno pogriješiti ustvrdimo li da ih on smatra za bespotrebno rasipanje vojnih resursa, izuzev ako takvu akciju diktiraju čisto vojni razlozi. Slamanje političke volje protivnika u to vrijeme obavljalo se slamanjem stubova na kojima ta volja počiva.

Fenomen narodne vojske

Naravno, to slamanje obavljalo se od pamtivjeka na način nemilosrdan i nečovječan. Istina, bilo je nekih osjetljivih dušica koje su, zgrožene užasima vjerskih ratova što su potresali Evropu na prelazu iz Sredjeg u Novi vijek, predlagali razvoj nekakve beskrvne, geometrijski pravilne vojne vještine – po toj djetinje naivnoj predodžbi, protivničke bi vojskovođe imale samo postrojiti svoje trupe za borbu. Logičko bi zaključivanje predvidjelo ko bi odnio pobjedu zahvaljujući boljoj početnoj situaciji, a plemićka bi čast naložila da se rezultat dobijen dedukcijom prizna kao ishod nevođene bitke. No Napoleonova era surovo razbija te iluzije i potvrđuje da se rat može voditi na samo jedan način – uz proljevanje krvi.

Međutim, pored potvrđivanja postojećeg, ta era, neizlječivo zaražena idejama revolucije, uvodi i jednu novinu u povijest ratova – fenomen narodne vojske. Narod više nije objekt i naoružana alatka politike, on preko noći postaje njen ravnopravan subjekt. Začetak aktivnog sudioništva u politici donosi i klicu odgovornosti demosa za posljedice učešća u njoj. Kako vrijeme bude odmicalo i kako demokratija bude postajala općenitija i sveobuhvatnija, tako će rasti i odgovornost demosa. Naravno, vlast će uvijek pronaći način da očuva kritičnu masu svoje autonomije u odnosu na izbornu bazu, no to je neće spriječiti da insistira na iluziji o izravnoj odgovornosti svojih birača za ono što je učinila na svoju ruku.

Demos, pak, ne može puno učiniti da promijeni vječnu ćud vlasti i dokine njenu kvintesencijalnu težnju za autonomnošću. Njegovo učešće u politici svakako ima stanovite praktične prednosti, a ujedno omogućava i određene kozmetičke zahvate u odnosima između baze i vrha, čime oni postaju uljuđeniji i podnošljiviji, barem u vrijeme mira. No to ima i svoju lošu stranu – učešćem u politici narod postaje logički razumljiv cilj protivnikovih vojnih napora, svakako ne legalan, ali posve legitiman na jedan, sa aspekta humanosti, perverzan način. Da to malo pojednostavimo – u davna vremena, kada dvije krunisane glave nisu mogle postići dogovor oko nekog pitanja, podigle bi svoje vojske i ogledale se na bojištu. Kraljevi nisu imali običaj postavljati pitanja i tražiti savjete od naroda kojim vladaju. U doba općeg biračkog prava, svaki je birač, čak i onaj koji svoje pravo ne upražnjava, suodgovoran za nesposobnost svoje vlade za političko rješavanje spora koji prerasta u rat. Sudgovoran je čak i za odsustvo prilike i mogućnosti da se spor riješi političkim putem.

Zaboravljene lekcije

Naravno, iluzorno je očekivati da će kolektivni um čovjekov tu činjenicu ikada prihvatiti, pogotovo da će je u zakone ugraditi, ali je isto tako iluzorno očekivati od budućih vojskovođa da odustanu od nanošenja udara po visokoisplativom cilju, prihvatajući rizik da će biti prokazani i osuđeni kao zločinci. Naravno, pod uvjetom da izgube rat. Dobiju li ga, u najgorem se slučaju njihova eksterminacija protivničkih civila neće odveć pominjati, a u najboljem će biti slavljeni kao velemajstori vojne vještine. Zato je razaranje Roterdama ili Beograda zločinački čin, a uništenje Drezdena, u kom nije bilo ništa više čisto vojnih ciljeva no u prva dva grada, opravdan ratni napor.

Ta proračunata, hladnokrvna eksterminacija osnovice političke volje protivnika neće, dakako, nikada biti izjednačena sa običnim divljaštvom. Uvijek je bilo i uvijek će biti onih koji jednostavno uživaju u tome da zariju nož u vrat nemoćnom ili da spaljuju svežnjeve nemoćnih. Takve će stizati propisna moralna, a nerijetko i sudska osuda. Sve to najlakše je razumjeti kroz sljedeću relaciju: Mi Laj ratni je zločin, zatiranje Hirošime legitimna je i nužna upotreba vojne moći.

A šta je svrha ovog mudrovanja?, čujem kako me pitaš, dragi čitatelju. Odgovoriću ti prije no što zaboravim na odluku sa početka teksta i vratim se patetičnom moraliziranju kom nas podučavaju parolama i vječnim istinama skloni duhovi. Svrha mu je podsjećanje da su tvoje ili moje ime u biračkom spisku ujedno i ime na protivničkoj listi ciljeva. Znadem, dragi čitatelju, da sve ovo zvuči suludo i dijelim tvoju zgroženost nad tim, ali neko ipak mora kazati kako stvari odista stoje.

Mali ratovi ne zanimaju nikoga osim učesnika u njima, a lekcije velikih ratova, iza kojih se unisono zaklinjemo nikad više, brzo se zaboravljaju i stvari se vraćaju svom izvornom obliku. Nemoj misliti, dragi čitatelju, da ja imam neko spasonosno rješenje i neki ljekoviti odgovor na ovu užasnu činjenicu da smo svi odreda legitimni vojni ciljevi. Meni je samo dodijalo slušati kuknjavu. Zato, kad naredni put odlučiš izaći na izbore ili ih bojkotovati, neka se u tebi probudi svijest da taj čin može voditi u nekakav rat. I podnesi to čvrsto, muški, bez kuknjave. Jer kuknjava samo daje za pravo onima koji ne vide ništa loše u ubijanju civila kao činu suzbijanja i lomljenja političke volje protivnika.