Bljesak u Bad Radkersburgu: Izbjeglička neizvijesnost i austrijska pedantnost

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bad Radkersburg je štajersko mjestašce na jugu Austrije kojeg pomno i s poštovanjem zabrinuto prati najbliži susjed – Slovenija. Rijeka Mura nije nikad užurbanija bila, sa sobom nosi daške tuđih sudbina, raduje se i plače, strepi i nada se. Drhti, ali se bori.

Nazvati određenu geografsku točku mjestašcem je za većinu lokalpatriota smrtni grijeh, no ne možemo drukčije osloviti mjesto kojem bi sve stanovnike mogli smjestiti na mostarski Bijeli Brijeg, a ostalo bi vjerojatno mjesta i za izdavanje stanova studentima. Prema podacima popisa stanovništva iz siječnja 2014., Bad Radkersburg je imao 1.326 stanovnika, a u najvećim izbjegličkim valovima azijskog beznađa u skoro pa savršeno organiziranim gradskim točkama za prijam njihov broj se kretao od 1.200-1.500.

Marljiva ekipa iz Crvenog križa i Caritasa je tu svaki dan u nekoliko smjena. Najmanji dnevni broj izbjeglica koji prođu kroz filter budućnosti je između 200 i 300. Što možete očekivati od grada u jesenskom mamurluku i što ćete zateći tamo? Ništa. Još ukoliko imate meteorološki savez s višim silama pa vas dočeka kiša. A tek vikend. Pokoji auto, pokoji čovjek-rekreativac, pokoja zastava na ustanovama. Centar grada je procvjetao kao centar, barem po protoku ljudi. U njemu su postavljeni ogromni šatori koji zadovoljavaju sve potrebne uvjete za ovakve izvanredne situacije. A u njima? Odlična organizacija, raspoloženi i nasmijani volonteri, vodstvo Crvenog križa spremno na sve nedaće, WC-i osposobljeni, liječnici pripravni, policija i vojska pristupačni.

Rekli su nam da je najveća gužva u dva intervala: oko 10 i 14:30 sati. Radni dan je i službeno mogao početi. Za razliku od medijskih slika koji su sijali strah da se izbjeglice uopće ne registriraju, ovdje nismo mogli to potvrditi. Dugački redovi tmurnih i izmučenih lica su po tko zna koji put još jednom davali svoje podatke i dobivali potvrde da su ušli u kamp Bad Radkersburg.

Nakon sigurnosnih provjera i birokratskog automatizma, policija i vojska bi upućivali izbjeglice u podijeljene zone zbog lakše organizacije. Volonteri su dijelili hranu, voće, vodu, sokove, čajeve, mlijeko, obuću svih brojeva i odjeću svih veličina, svatko je dobio deku u slučaju da želi odspavati ili se jednostavno ugrijati.

Možemo pokušati i odgovoriti znatiželjnoj javnosti na najčešće upite oko izbjegličke krize.

Odakle dolaze? U ovom kampu smo susreli Sirijce, Iračane, Irance, Kurde, Afganistance i Libanonce. Priča se naizmjenično arapski i farsi (perzijski).

Zašto baš Europa, a ne neke arapske/islamske zemlje? Možda bi najbolje bilo parafrazirati jednog Kurda koji je rekao kako ne žele imati nikakve veze s Azijom, da su sve zemlje u tom okruženju svakih par godina u ratu i da jednostavno više ne vide smisao života na tom dijelu svijeta. Želja za Europom je ogromna, za većinu igra i mesijansku ulogu. Kako kažu, ljudi u Europi imaju vječiti osmijeh, a kod njih je povremen.

Jesu li sve muslimani? Iskreno, nikome nije ni bitno te ne prolaze nikakav ''vjerotest''. Vrlo vjerojatno većinom i jesu, ali nije nužnost i ne isključuje druge vjere. Upoznali smo i grupu sirijskih kršćana, a njihov ''predstavnik'' nam je bio Sabri, izvrsni govornik engleskog jezika.

Zašto se ne bore za svoju državu? Dobro, dolje je kaos. Idemo redom. Iskoristit ćemo situaciju sirijskog bespuća koje nam je jako dobro i pojednostavljeno pojasnio Sabri, sirijski kršćanin iz Aleppa. Za Siriju tvrdi da je jedina država na svijetu koja nije imala nikakvih međuvjerskih trzavica, a kamoli sukoba. Kršćani su uživali puno pravo na slobodu te kao takvi normalno dijelili radni prostor s muslimanima. Ne voli Al-Asada, ali također ni revolucionare. Al-Asad je okružen samo režimskim ''igračima'' kao što su vojska, policija, administrativna uprava i ostalo sučelje represivnog aparata. Revolucionare smatra krivcima jer su ojačali dotad, još uvijek, nebitni ISIL. U Europi i svijetu dobrim dijelom vlada Putinomanija. Podržava li Ruske vojne intervencije? Ne! Niti Ruse, niti zapadne saveznike. Smatra da su svi podjednako krivi jer je Sirija nepovratno uništena, a njihovi ciljevi nikad nisu bili za opće dobro sirijskog naroda nego pojedinačni profiti.

A ISIL? Njegov citat u cijelosti prenosimo: ''A oni, oni su najgore od svega. Oni ne djeluju kao ljudski rod, najodvratnije što postoji na ovom svijetu. Nemaju veze s Bogom, s religijom, s čovjekom. Uživaju u ljudskoj patnji, žele samo ubijati. To nisu ljudi. Izgubio sam mnogo prijatelja u Siriji na okrutne načine, ne želim više o njima uopće razmišljati. Za mene je Sirija zatvorena stranica u životu, možda se nekad vratim. Ali samo kao turist, nažalost''.

Dan je odmicao, lica su postajala još umornija. Prehrambene zalihe su postajale tanje, a snaga volontera vidno na izmaku. Vojska i policija su se jedini držali u propisnim manirama srednjovjekovnih gardi; ponosno, časno i staloženo, ne odajući ni najmanje znakove bilo kakve potencijalne neorganizacije.

Pred večer je došlo do promjene. Onako, hokejaški. Nova vojska, novi policajci, novi liječnici, novi volonteri i stotine novih lica velikih jakni, mokrih cipela i krvavih očiju. Gdje su oni koji su tu bili do prije par sati? Neki su imali želje, rekli bi da je to bilo filmsko izgovaranje London, Berlin, Pariz, Zurich…

No, život ide dalje i ima svoj put i ime. Nekom će to ime biti Beč, nekom Klagenfurt, nekom Salzburg, Munchen... Uglavnom ide. Dokad?