Civilno društvo na Balkanu – Sveta krava ili nova realnost?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

* Zdravstveno upozorenje: autor upozorava sve potencijalne čitaoce da će, ako žele da pročitaju ovaj članak, a naročito ako žele da ga razumiju, morati da angažuju svoj mozak. Dolepotpisani autor najavljuje i da će koristiti umjetnost metafore, a ponekad i sarkazam. S vedrije strane, nijedna životinja (ni krave, pa čak ni komarci) nije bila povrijeđena dok su se analizirale trenutna situacija i budućnost civilnog društva na Balkanu.

Jedan od lijekova koji se prepisuju za post-komunističke, post-autoritarne i post-ratne države (Balkane, molim te, pogledaj se u ogledalo), jeste uloga civilnog društva kao dio sistema provjere i ravnoteže vlasti. To je zdravo čak i za zrele i razvijene demokratije, a naročito za one koje su tek u povoju. Pored „demokratije“, „pomirenja“ i „suočavanja sa prošlošću“, „građansko društvo“ je jedan od pojmova koje mi – zato što živimo u ovim državama – treba da stvorimo i prigrlimo prije nego što budemo spremni da se pridružimo elitnim klubovima kao što su Evropska unija ili NATO.

Mi to jesmo stvorili, manje ili više. Prigrlili, paaa, hmmm, ne baš. Formalno, sve države Zapadnog Balkana su prihvatile mantru „civilnog društva“. U praksi je to obično značilo da verbalno daju podršku ovoj svetoj kravi, ali da nastavljaju da rade stvari uobičajeno, kao da ta krava ne pase tu negdje u blizini. Ako bismo bili i previše iskreni, mnogi i dalje organizacije civilnog društva (OCD) posmatraju kao dosadne komarce koji nastavljaju da nas ujedaju i remete sa nebitnim pitanjima poput ljudskih prava, slobode govora, suočavanja sa ratnim zločinima ili stvarnim značenjem riječi „demokratija“. Povremeno nas stvarno iznerviraju ovi komarci i čak ih posmatramo kao državne neprijatelje, petokolonaše, ili u najboljem slučaju – kao nešto veoma sumnjivo, nešto što se mora kontrolisati i ograničiti u svom polju djelovanja, a naročito u tome šta ujedaju.

Ovog avgusta u Beču na Samitu o Zapadnom Balkanu, kao nastavku Berlinskog procesa, po prvi put do sada, organizacije civilnog društva će imati priliku da liderima šest država Zapadnog Balkana predstave svoja shvatanja regiona i njegovih problema. Austrija, kao ovogodišnja zemlja domaćin, organizovala je dvodnevna događanja uključujući i priliku da se aktivisti civilnog društva zbliže sa visokim zvaničnicima i moćnicima iz svojih nacija.

Ovo je samo jedna strana paradigme koju treba promijeniti da bi civilno društvo jednom prestalo da bude krava (sveta ili ne) i postalo realnost na Balkanu, kao i suštinski i sastavni deo demokratizacije regiona i procesa pristupanja EU. Ova paradigma „a priori sumnjičavosti“ je još jedna od zaostavština nesretnih ‘90-ih i moramo da je se otarasimo. Ona je ostala u institucionalnim okvirima naših zemalja, a odgovornost za to da je se otarasimo snose najvećim dijelom naše vlade.

Druga strana iste paradigme (a i odgovornosti) je upravo na civilnom društvu. Taj mentalitet „mi i oni“ stavlja OCD u ulogu opozicije u odnosu na skoro sve i to je isto tako jedan od ostataka vremena koja su iza nas. Ne, ja ne kažem da smo riješili sve probleme koje su devedesete nagomilale na stolu, daleko od toga. Kada pogledamo na sve što se dogodilo samo u 2015. godini, vidimo da su duhovi prošlosti i odviše zdravi i da im ide jako dobro. Ipak, naša društva nisu ono što su bila prije dvije i po decenije i postoji mnogo različitih instrumenata pomoću kojih može da se nosi sa ovim zlim duhovima. Iako nismo više geostrateški interesantni koliko smo bili ranije, međunarodna zajednica je još uvijek tu. A ona ne samo da je angažovana oko naše realnosti, već predstavlja i njen mnogo dublji sastavni segment, a to sve mijenja. Ne, mi nismo demokratije. Najbolji atribut kom možemo da se nadamo je da smo „u povoju“, ali i to je mnogo više od onoga što smo ranije imali. Dakle, hajde da razmotrimo pitanja koja nam današnja realnost zaista postavlja, a ne priče ili čak i realnosti iz prošlosti.

Danas niko ne poriče da OCD imaju ulogu u procesu evropskih integracija. Ali, ko definiše ovu ulogu? Da li vlade stvarno slušaju? Da li su OCD dorasle zadatku? Kako da izgradimo smislene i međusobno korisne odnose između civilnog društva i vlada država? Kako donatori/partneri mogu da shvate s kim treba da rade danas? Ko i koji projekti su vrijedni finansiranja? Da li su OCD iz regiona svjesne toga kakve prilike postoje u EU i kod drugih donatora? Koliko je teško sastaviti jedan predlog projekta (jer je prava noćna mora popuniti neke formulare za prijavu), i kako možemo poboljšati kapacitet OCD da se prijave? Da li postoji dovoljno strukturalne podrške za OCD koje zaista zaslužuju da rade i prosperiraju? Kakvo je iskustvo donatora, koji su sa druge strane ove jednačine? Kako odnose između donatora i korisnika finansijskih sredstava možemo pretvoriti u stvarno partnerstvo?

OVO su pitanja na koja moramo da se usredsredimo radije nego da tražimo sprej protiv komaraca ili da se bavimo igrom optuživanja koja je u stvari priča bez kraja koja nikome ne donosi dobro. Da li OCD mogu da ostvare pomirenje i uvedu demokratiju na Balkanu? Ne, ne mogu! Ali mogu da naprave neku razliku. Zajedno sa ostalim akterima i vladama država, civilno društvo može sve to da ubrza i pomogne u euro-atlantskim integracijama. Da li su sve OCD dovoljno dobre da bi bile uključene u taj poduhvat? Da li znate koja je sličnost između OCD i automehaničara ili vodoinstalatera? Ima dobrih a ima i loših, isti slučaj kao i sa vodoinstalaterima i automehaničarama.

Predstojeći Samit o Zapadnom Balkanu koji će se održati u Beču, a nastavak je Berlinskog procesa, predstavlja neverovatnu priliku da se promeni paradigma i započne nova era. Po prvi put do sada, 26. i 27. avgusta, šest lidera Zapadnog Balkana će zajedno slušati glas civilnog društva. Da bi civilno društvo prestalo da bude sveta krava i postalo nova realnost, neophodne su dvije stvari. Lideri treba da čuju, a ne samo da slušaju. OCD sa druge strane treba da se potrude da njihov glas bude jedinstven i u skladu sa realnošću 2015. godine. On treba da bude jasan i kritičan ali ne treba da dolazi sa moralno uzvišene pozicije (kao što OCD vrlo često rade); niko ne voli da čuje taj ton, a nije ni konstruktivan. Mi treba da da izgradimo ovaj odnos gotovo od nule, i to moramo da uradimo veoma brzo zato što je to našim društvima prijeko potrebno. Potrebno je da uložimo veći napor i što je još važnije, uz mnogo iskrenije zalaganje koje je ujedno i samokritično. Treba da se netremice i dugo zagledamo u sebe. I moramo da se promijenimo. Iskreno. Duboko. Potpuno. Baš ovdje, baš sada.