Je li Vijeće Europe trebalo znati za ograničenja ljudskih prava u BiH?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Stručnjaci s kojima je razgovarala Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) imaju podijeljena mišljenja o tome da li je država trebala obavijestiti glavnu vijećnicu Vijeća Europe o usvajanju niza mjera kojima se ograničavaju ljudska prava usljed pandemije koronavirusa.

Kada je razmatrao ustavnost odluke o zabrani kretanja u Federaciji na početku pandemije, Ustavni sud BiH je u svojoj odluci iz travnja smatrao važnim da naglasi i objasni kako, prilikom derogiranja pojedinih prava iz Europske konvencije o ljudskim pravima, zemlje moraju obavijestiti sekretara Vijeća Evrope o mjerama, razlozima za derogaciju i vremenu kada će te mjere biti ukinute.

U odluci je navedeno da uporedo s uvođenjem mjera kojima se ograničavaju pojedina ljudska prava, neke od zemalja članica Vijeća Europe iskoristile su mogućnost derogacije Europske konvencije u skladu sa članom 15., koji dopušta državama članicama da derogiraju pojedine članove Konvencije u slučaju izvanrednog stanja.

Obim i forma derogacije predmet je ispitivanja Europskog suda za ljudska prava, gdje moraju biti ispunjeni i formalni uvjeti da glavna tajnica Vijeća Evrope bude potpuno informirana o preduzetim mjerama, razlozima za derogaciju i vremenu kada će te mjere biti ukinute.

Država članica Vijeća Europe može derogirati Europsku konvenciju o ljudskim pravima, pa i pravo na slobodu kretanja u skladu s Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, samo u vanrednim uvjetima. Da bi se ograničilo pravo na kretanje, mora biti proglašeno izvanredno stanje.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) u ožujku mjesecu prošle godine proglasila je stanje globalne pandemije, nakon čega su mnoge države usvojile niz mjera kojima se ograničavaju ljudska prava. Usvajanje mjera ograničenja postavilo je pitanje granica takvih restrikcija.

Za razliku od drugih država članica Vijeća Europe, BiH ima drugačiji sustav uređenja. Više razina vlasti stvorilo je nejasnoće ko je zadužen za koja pitanja.

Sevima Sali-Terzić, viša pravna savjetnica u Ustavnom sudu BiH, kaže za BIRN BiH da pitanje da li će država derogirati određene članove Konvencije jeste pitanje o kojem država samostalno odlučuje, te ukoliko se odluči za to, ona o tome obavještava Vijeće Europe, odnosno glavnu tajnicu.

Kako kaže, Ustavni sud tek treba da odluči o predmetima koji se tiču zabrane kretanja.

''BiH nije derogirala prava iz Europske konvencije, što ne znači da ona prava koja su u pitanju a koja se mogu ograničiti, ne smije ograniči. Ona to mora raditi u skladu sa zakonom i to mora biti u javnom interesu. Mjere koje se uvode moraju biti proporcionalne'', kaže Sali-Terzić.

Sudija Europskog suda za ljudska prava Faris Vehabović smatra da je država mogla zatražiti derogaciju određenih prava iz Europske konvencije usljed pandemije. Također, država sama odlučuje da li je to trebalo učiniti ili ne.

''Jedanaest država članica Vijeća Europe je to zatražilo i dostavilo namjeru glavnom tajniku  Vijeća Europe, mahom su to države istočne Europe. Očigledno je da je njihova procjena bila da je u ovom momentu to bilo potrebno da urade. Moje mišljenje je da je dobro što BiH nije derogirala prava iz Europske konvencije jer bi na taj način uskratila prava građanima da se mogu obraćati Europskom sudu radi posljedica koje trpe usljed uvedenih mjera kojim se država umiješala u njihova prava'', kaže Vehabović, dodajući da bi time građanima bilo uskraćeno da izvan okvira države potražuju zaštitu svojih prava.

Kako je navedeno iz Vijeća Europe za BIRN BiH, glavna tajnica Marija Pejčinović Burić nije primila službeno obavještenje od vlasti Bosne i Hercegovine o restriktivnim mjerama uvedenim u vezi s pandemijom koronavirusa.

Institucije prebacuju odgovornost

Novinari BIRN-a BiH obraćali su se na adrese nekoliko institucija sa istim pitanjem – da li je glavna tajnica Vijeća Europe trebala biti obaviještena o ograničavanju ljudskih prava u našoj državi.

Veliki broj njih nije znao konkretan odgovor na ovo pitanje te su novinare preusmjeravali na druge institucije, koje su također BIRN-u BiH davale iste upute.

Najviše institucija navelo je kako Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH treba dati takav odgovor.

Gordana Šarović iz ovog ministarstva kaže da je u razmatranju osnovanosti za odstupanje prije svega potrebno dobro preispitati da li je ispunjen uvjet postojanja ''javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije''. Dodaje da iako se mnogi pravni eksperti slažu da situacija s koronavirusom predstavlja takvu prijetnju, to neophodno ne zahtijeva odstupanje od međunarodnih obaveza država po članu 15. ove konvencije.

Ona pojašnjava da se ovaj član ne primjenjuje kada se radi o zaštiti apsolutnih prava iz Konvencije, jer sam član dijeli sva konvencijska prava na derogirajuća (relativna) i nederogirajuća (apsolutna), samim tim određena prava, kao što je pravo na život, zabrana od mučenja, zabrana od prisilnog rada, te primjena kaznenog zakonodavstva, ne mogu biti predmet derogacije ni pod kakvim okolnostima.

''Stoga, pribjegavanje članu 15. ne bi imalo nikakvog praktičnog efekta na obaveze države da i dalje osigura međunarodnopravni standard zaštite ovih prava'', kaže Šarović.

Konvencija propisuje osnov za odstupanje od obaveza države u zaštiti određenih prava u javnom interesu, gdje odredbe štite određeno pravo, te propisuju mogućnost države da ova prava ograniči u javnom interesu, pod uvjetom da je ograničenje legitimno i proporcionalno. Navodi da, iz tog razloga, značaj odstupanja iz člana 15. u ovom dijelu je ograničen i nema ''naročit značaj u praksi''.

Pravni značaj koji Konvencija ima u bosanskohercegovačkom ustavnopravnom poretku direktno se preuzima kao dio nacionalnog pravnog sustava i daje joj prioritet nad cjelokupnim domaćim pravom, naglašava ona, te dodaje da bi u takvim okolnostima odstupanje od Konvencije predstavljalo odstupanje i od domaćeg pravnog poretka i Ustava BiH, za što ne postoje pravni argumenti, niti zahtjevi prakse.

''Stoga smatramo da Bosna i Hercegovina treba ostati na strani velike većine država članica Vijeća Europe koje nisu koristile pravnu mogućnost propisanu članom 15. Konvencije”, zaključuje Šarović.

Ena Bavčić iz organizacije Civil Right Defender kaže kako za neka ograničenja nije potrebno prijavljivati derogaciju.

''S druge strane, čak i da prijavimo derogaciju Vijeću Europe, mi ne smijemo derogirati [Konvenciju]. Pitanje je da li mi smijemo uopće derogirati neka ljudska prava s obzirom da je Europska konvencija ugrađena u naš Ustav'', kaže Bavčić.

Ona objašnjava da je teško reći da li BiH uopće može vršiti derogaciju, odnosno da li se ograničenja koja su uvedena nalaze na nivou derogacije ili su na nivou ograničenja.

Pravnik Muhamed Hundur objašnjava da derogiranje predstavlja stavljanje van snage nekog dijela zakona, te da kada je u pitanju Europska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, daje se mogućnost da države članice Vijeća Europe mogu derogirati neka prava koja su njome garantovana, ali da bi se to izvelo, mora postojati opravdani razlog, što, po njegovom mišljenju, pandemija koronavirusa predstavlja.

''Osim toga, mora postojati i opravdani cilj, mjera mora biti proporcionalna, moraju se poštovati sve druge obaveze po međunarodnom pravu, mora se obavijestiti glavna tajnica Vijeća Europe'', kaže Hundur.

Ograničenje predstavlja stavljanje granice, zabranu, pojašnjava Hundur. U slučaju naredbe Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva, kaže on, doslovno je rečeno “da je dozvoljeno slobodno kretanje ljudi na cijeloj teritoriji FBiH do 23 sata uvečer i zatim slijedi zabrana kretanja do pet sati ujutru narednog dana”.

Ponovo uložena apelacija

Pravnici Muhamed Hundur i Haris Agić su pred Ustavnim sudom pokrenuli apelaciju zbog odluke donesene 9. studenog 2020. godine o uvođenju zabrane kretanja od 23 sata do pet sati ujutro, za koju smatraju da je nezakonita i neustavna, o čemu je BIRN BiH pisao ranije.

Ustavni sud je nedavno, odlučujući po apelaciji odvjetničkog tima Nine Kisić i Gorana Dragovića u vezi sa ograničenjima kretanja na teritoriji Federacije, zaključio da su donesene mjere neustavne, ali ih nije ukinuo te je naredio otklanjanje nepravilnosti kako bi mjere u korist javnog zdravlja mogle ostati na snazi. Kisić i Dragović smatraju da je bez obrazloženja i drugih pravnih koraka koje je trebalo uraditi, ograničeno ljudsko pravo, naredbama Kriznog stožera Federalnog ministarstva zdravstva.

Kisić smatra da Vijeće Europe uvijek treba biti upoznato s bilo kakvom derogacijom ljudskih prava u bilo kojoj od zemalja članica Vijeća Evrope.

''Kad je usvojio apelaciju, dakle 22. travnja 2020. godine, Ustavni sud je tu izrekao potrebu da se ovakve vrste ograničenja donose od strane zakonodavne vlasti, dakle da je potrebno da se uključi Parlament Federacije, odnosno da kontrolira ove odluke izvršnih tijela, a to se do sada nije dogodilo. Tako da je to jedan od jako bitnih osnova za apelaciju, dalje aktivnosti zakonodavnog tijela'', navodi Kisić.

Uprkos ranijoj odluci Ustavnog suda, odluke u Federaciji nastavili su donositi krizni stožeri, a ne Parlament.