Da nam živi, živi rad!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Onoga trenutka kad su radnici u ovoj zemlji zinuli guzicom na priče da ćemo biti Švicarska započela je konačna i smrtna agonija radničke klase i nema tog mađioničara koji će pokretom štapića stvari vratiti na staro.

Nećemo se lagati - i do trenutka svoje kliničke smrti radnička klasa je kašljucala i poboljevala skupa sa sistemom koji ju je i stvorio, ali je, povijesna je istina, upravo ona zadala konačni udarac samoj sebi. Kad su krenule godine raspada, kad su glavonje sebi već „podijelile rejone“, radnička je klasa i ne trepnuvši odlučila slijediti zacrtane događaje, bez previše prigovora i bez kritičkog sagledavanja stvari.

Zamišljena kao kamen temeljac socijalističkog društva, pregalačka radnička klasa zakucala je na vrata raja taman negdje u vrijeme kada je to inteligentno opjevao Rundekov Haustor. Bješe to ranih osamdesetih i već se pametnijima pred očima nazirao crni scenarij prožet štrajkovima i blokadama, kao i na nezadovoljstvu bujajućim nacionalizmom. A sve na temelju kraja sna o državi jednakih i privredi koju čine poduzeća kojima upravljaju radnici. Na temelju kraja šarade, koja će pokazati da radnička klasa nije dozrela da bi se suprostavila olujnim vjetrovima koji će je otpuhati sa scene.

Rundekovo prokletstvo

I da stvar bude još gora, radnička klasa se sama otpuhala, vjetar ju je samo pogurnuo. Ona, kao nekadašnja ustavna kategorija koja je čak simbolizirala vlast u bivšoj zemlji, scenu će napustiti tiho, robo(to)vski, priklavši se vlastitim k***m, kao i komunisti koji su joj tepali godinama, te za razliku od Rundekovog projektiranog raja, sama sebi spremiti put u pakao. U koji će krenuti s pjesmom na usnama i  s oružjem u rukama. Dok se borila za bolje sutra nije se radnička klasa previše zamarala detaljima vezanim za budućnost, nisu se pitali hoće li u novom društvu biti zimnice, regresa, trinaeste plaće, toplog obroka i sličnih sitnica. Podrazumijevalo se da je sve navedeno uključeno u aranžman zvani „mi k'o Švicarska“.

Da, radnička klasa je sama sebe izbrisala sa scene. Skupa sa sindikatima i radničkim savjetima prešla je u drugo agregatno stanje. Pa, što dovraga mislite, da su samo seljaci (u urbanim legendama zli alieni koji nastanjuju mrak oko gradova) nekoć davno glasali za promjene i izvršili vlastitu tranziciju?  Ako tako mislite onda ste podlegli mitu o nevinoj raničkoj klasi koju svak' živ iskorištava i siluje kako mu padne na pamet i koja je velika žrtva tranzicije, privatizacije i rata. Radnička klasa je, dragi moji, sama sebi potpisala sudbinu, a onda kad je sudbina stigla i kad ju je pretekla, radnička klasa je krenula kmečati. Kao kad su onomad četrdeset prve Nijemci izbombardirali Beograd i tek kad su Štuke već slijetale na matične aerodrome, sirene za zračnu opasnost u Beogradu se počele oglašavati.

Sami ste zaokružili

Dakle, ista ta radnička klasa je nešto prije vlastitog sloma laganim potezom kemijske olovke zaokružila smrt poduzeća u kojima je obitavala i djelovala, dala sudbinu svog kruha u ruke „naših“, nimalo ne sumnjajući u ispravnost svoje odluke da je vrijeme da svi napustimo socijalizam i krenemo u jedno bolje društvo - „Društvo gdje ću konačno moći reći ono što jesam i tko sam“. Time ju se kupilo. Pojeftino. Kao kad djetetu kupiš lizalicu da šuti i sluša. Bezuba, bezmuda i zaspala na vlastitim lovorikama, radnička klasa će postati nebitan faktor u novom poretku, lijevo smetalo, ako ne već i topovsko meso. Tepat će joj još samo salonski i kvaziljevičari,  wannabe vođe sa smislom za socijalnu pravdu, pojedini NGO aktivisti i mediji koji pričaju i izgledaju kao da je još uvijek 1988. godina.

Smrt koju si je potpisala radnička klasa nije svuda nastupila trenutačno. Gospodarski subjekti, svi ti bivši SOUR-i i OUR-i (za mlađe među vama to su bili sinonimi za firme, tvrtke, tvornice – skraćeno od „ složene/organizacije udruženog rada“) nestajali su vremenom skupa sa svojim planovima, kapitalom i infrastrukturom. Što u vihoru rata, što u tornadu poraća. Neki su davali lažnu nadu u oporavak, neki su hroptali u dugoj agoniji, a neki su nestali u hipu. I sve pred očima radnika, koji su šutjeli, zabavljeni oko novih mamaca u idiotskoj igri čija su pravila olako prihvatili, pretvorivši se u bezobličnu i nimalo opasnu masu kukavaca koji gledaju kako im pred očima iznose inventar, koji rade a da nisu primili 15 plaća ili koji pravdu traže, a da ni sami ne znaju gdje da je nađu. Koji plješću i klimaju s odobravanjem društvu u kojem se „snašao“ onaj koji je davno napustio brod i godinama radi kod nekog gazde na crno…ili barem polubijelo. Pa do koga je, majka mu stara? Ne, svak' drugi je kriv, samo nisu radnici.

Prođe tako četvrt stoljeća…

Dvadeset i pet godina nakon potpisa kojim sama sebe razvlašćuje, svojeručnog i bez prisile, pri zdravoj pameti (ako ju je uopće i bilo) i svojevoljno, radnička klasa poput bezopasnog duha lebdi nad ovom zemljom i još nije našla svoj mir. Živi s uspomenom na stare dane, tražeći krivce vazda u drugima, a nikada u sebi.

Radnička klasa, doduše, još uvijek živi na javnoj televiziji, svako malo se na Dnevniku pojave zaostale grupice očajnih radnika koji još uvijek nisu shvatili što je bilo, kako se zbilo i što je na stvari. Na toj televiziji još uvijek radnička klasa, rekao bi čovjek, i postoji i neki je faktor. No, na toj istoj televiziji svako malo postoje i Walter (alias Bata Živojinović) i ostali celuloidni heroji iz naftalina, ali od tih atavizama nemamo apsolutno nikakve koristi, osim šarene laže za kratkotrajnu korist određenih „društveno – političkih organizacija“ i usmjerenog senzibiliranja gledatelja, koji će nakon dužeg konzumiranja iste biti jednako lobotomizirani kao i radnici – da ni sami ne znaju više ni što je bilo, ni kako se zbilo, a ni što je na stvari.

Takvi će, skupa s omiljenim medijima, vrlim borcima za pravdu i imitacijom sindikata, ovih dana zalajati na Agendu i novi Zakon o radu. Ali uzalud. Ta lajati se trebalo davno, kad je bilo vrijeme za to. Karavani su odavno prošli. I karte su odavno podijeljene. Još prije 25 godina, ako me sjećanje služi. Sad je kasno, prašina iza karavana odavno se slegla, a svaki pokušaj da se stvari vrate unatrag običan su prdež u prašinu. A od karata u rukama je odavno tek par smrda. Par sedmica, za manje upućene. S tim kartama, tok igre i pravila postavljaju neki drugi.