Damir Matković za Bljesak: Moja su najvažnija publika i žiri prodavačice iz mog samoposluživanja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Izvještavao je sa svih strana svijeta, pratio brojne važne događaje, ponekad noseći ''glavu u torbi'', uradio brojne reportaže o poznatim i manje poznatim osobama, mjestima i događajima, napravio na stotine intervjua i prijenosa i onda se, u smiraj radnog vijeka, skrasio kao vanjskopolitički komentator u emisiji ''Dobro jutro, Hrvatska''.

I, kada bi vam pri tome rekli kako je njegov izvještački i komentatorski ton uvijek opušten, zanimljiv, koncizan i nerijetko začinjen ponekom anegdotom, vjerojatno biste bez problema znali kako je riječ o Damiru Matkoviću. Iako je početkom godine po sili zakona morao u mirovinu, ovaj dugogodišnji vanjskopolitički urednik i novinar na HRT-u ni nakon pola godine sebe ne doživljava kao umirovljenika.

''Teško mi je prihvatiti činjenicu da je rješenje o mirovini nedvojbeni dokaz kako sam mnogo bliži Mirogoju nego kolijevci. Mentalno i fizički još se osjećam u punoj snazi, još uvijek odjednom mogu izvoziti udaljenost Zagreb – Bruxelles'', ponosno na početku razgovora za Bljesak.info istaknuo 65-godišnji hrvatski stručnjak za vanjsku politiku.

Umirovljeničke dane koristi za pisanje

Dodaje kako, zapravo, nije sve tako crno. U ovih nekoliko umirovljeničkih mjeseci uspio je dovršiti knjigu ''Televizijski program'', projekt koji je počeo još 2012. godine. Taj prilično opsežni tekst od 500 kartica govori o televiziji kao programskom i poslovnom sustavu, povijesti i razvoju televizijskih žanrova, najvećim svjetskim proizvođačima programa i najvažnijim ljudima koji programski oblikovali televiziju kakvu danas imamo.

''Nažalost, rukopis nisam uspio završiti prije kraja natječaja Ministarstva znanosti Republike Hrvatske, pa je izdavač odlučio pričekati sljedeći, a taj će biti raspisan u svibnju 2018. godine. Dotada ću valjda uspjeti dovršiti i rukopis crne komedije koji već dvije godine čeka u ladici'', dodaje Matković.

No, televizija mu i te kako nedostaje! Tamo je proveo 35 godina života i novinarski ga je posao jako veselio. Kako si je, kako kaže, uvijek umišljao da ima „umjetničku dušu“ i osjećaj za pripovijedanje priča, želio je raditi dokumentarne filmove.

''Nažalost, na Televiziji Zagreb, dokumentarni program je imao status 'groblja slonova'. Ondje bi vas premjestili jedino nakon što bi vas pregazio rad u Informativnom programu, recimo nakon prvog kardiovaskularnog incidenta. Kako sam bio mlad i zdrav, nije bilo izgleda. Kao i svi, završio sam u Informativnom programu i tek u suton, desetak godina prije mirovine, dobio sam prigodu sam snimati i pripovijedati priče'', priča Matković u razgovoru za Bljesak.info o svojim novinarskim željama i početcima.

''Snimio sam reportaže za koje sam uvjeren da ih nitko na HTV-u nikada ne bi snimio. Tako sam u jednom seocetu pokraj Verone snimio priču o grofu Pieralviseu Seregho Alighieriju, u 21. koljenu izravnim potomkom velikog pjesnika i oca talijanskog jezika Dantea Alighierija. Na Azorskom otočju snimio sam jedinu europsku plantažu čaja, a u Lieksi, u Sjevernoj Kareliji, 680 km sjeverno od Helsinkija, priču o domaćem stanovništvu koje zlostavlja somalske izbjeglice. Za Informativni program HTV-a kao video-novinar snimio sam više od 50 reportaža i 14 polusatnih dokumentarnih filmova. I to mi jako nedostaje. Uvijek sam mnogo više volio biti iza kamere nego ispred, iako kažu da mi je i to dobro išlo'', ističe naš sugovornik.

Za novinarstvo je najvažnija znatiželja

Kao ''etnički čisti Dalmatinac'' (otac iz Šibenika, majka iz Novalje), iako rođen u Zagrebu, od najmlađih je dana bio potpuno opsjednut brodovima. Upisao je Matematičku gimnaziju jer je htio studirati brodogradnju, a onda mu se u 17. godini u život uplela televizija i zauvijek ga, kako kaže, preokrenula naglavačke.

''Kao učeniku 3. razreda gimnazije tadašnja Televizija Zagreb otkupila mi je dramu. Ona, istina, nikada nije snimljena, ali tada sam čvrsto odlučio potopiti brodogradnju. Sada sam želio biti pisac televizijskih scenarija. To mi se činilo idealnim poslom. Nema radnog vremena, ne mora se raditi svaki dan, a čak nema ni stalnog poslodavca da me gnjavi'', priča Matković.

Da se bolje pripremi za budućnost upisao je komparativnu književnost i fonetiku. No, s diplomom u ruci shvatio je kako se u međuvremenu svijet stubokom promijenio.

''Televizija je počela masovno uvoziti inozemni program, što je mnogo jeftinije od proizvodnje vlastitog, i uopće joj nisu trebali mladi, neafirmirani domaći pisci scenarija. Tako sam završio u novinarima. Najprije u Dječjem programu Radio-Zagreba, a od 1982. do mirovine radio sam kao televizijski novinar Televizije Zagreb i Hrvatske televizije'', opisuje Matković za Bljesak.info svoj trnovit put do vanjskopolitičke redakcije.

Damir Matković je, zapravo, eklatantan primjer česte tvrdnje kako su bolji novinari oni koji uopće nisu studirali novinarstvo. Ističe kako temeljne kanone novinarstva nije teško naučiti i za to zaista ne treba 4 ili 5 godina studija. Za novinarstvo je, dodaje, najvažnija znatiželja, trajna i neugasiva.

''Ako po prirodi niste znatiželjni, badava sve. Ako ste pak televizijski novinar, morali biste biti pričljivi i pomalo skloni glumi (ne glumatanju!). Rekao bih, dakle, da za dobro novinarstvo morate imati i neke genetske predispozicije. Drugi najvažnije element je obrazovanje. Svaki dan treba učiti, treba puno čitati, sve, a ne samo tisak. Za vanjsku politiku silno je važno pratiti nekoliko relevantnih svjetskih novina. I treće, ne manje važno, voditi brigu o jeziku. Hrvatski je bogat i složen. Jezik je novinarev alat. Kakav je to mesar koji nema dobar nož, ili mehaničar koji ima zahrđali i potrgani alat? Jezik je veliko blago, i treba ga čuvati. Još je veliki predratni hrvatski novinar Josip Horvat novinarima savjetovao da svaki dan s jednog ili dva strana jezika na hrvatski prevedu po stranicu teksta, jer je to najbolji način za brušenje hrvatskog i njegovih izražajnih mogućnosti'', objašnjava.

''Možda je za novinara ipak najvažnije sačuvati hladnu glavu, i nikada o sebi ne misliti kao o zvijezdi kojoj je sve dopušteno. Nije!'', upozorava.

Priznanje Hrvatske najemotivniji trenutak u karijeri

U vanjskopolitičku redakciju HRT-a došao je 1990. godine, kasnije postao i vanjskopolitički urednik, i izvještavao iz svih krajeva svijeta i ratnih bojišta. No, noć 16. na 17. prosinca 1991. godine u Bruxellesu, kada je nakon maratonske sjednice Vijeće ministara (tada još) EEZ odlučilo priznati Hrvatsku kao neovisnu i suverenu državu, događaj je koji mu se posebice urezao u pamćenje.

''Sjednica je počela 16. prosinca u 10 ujutro, a završila u 2 u noći dan kasnije. Mi novinari cijeli smo dan proveli u prizemlju zgrade nestrpljivo iščekujući odluku. Povremeno bi se pojavio glasnogovornik nekog ministra i kratko nas informirao što se događa na najvišem katu. Velika je stvar što smo imali pristup kantini u kojoj su cijene bile 4 do 5 puta niže nego u briselskim restoranima. Tako sam prvi puta osjetio koje su blagodati članstva u EEZ!'', sa smiješkom ističe naš sugovornik.

''Krenulo je loše. Hrvatsku su podržavali samo Njemačka i Danska, a svi ostali imali su veće ili manje primjedbe. Velika Britanija i Nizozemska, ako dobro pamtim, bile su izrazito protiv. Kako je dan odmicao Hans Dietrich Genscher polako je lomio otpor i u dva u noći EEZ je donijela odluku o zajedničkom priznanju, ali s odgodom od mjesec dana: priznanje će uslijediti 15. siječnja 1992. Trebam li vam uopće opisati kako sam se tada osjećao? Hrvatska se vraća kući, zapadnoeuropskoj civilizacijskoj matici, ondje gdje i pripada još od kneza Branimira! Izvještavanje za TVD 17. prosinca 1991. bio je daleko najemotivniji trenutak cijele moje novinarske karijere'', detaljno je za Bljesak.info opisao spomenuti događaj.

Javnost ga prepoznaje kao opuštenog, jasnog i nadasve konciznog vanjskopolitičkog analitičara koji je uvijek svoje analize znao začiniti ponekom anegdotom i tako događaje na globalnoj sceni približiti ''malim ljudima''.

''Svrha televizije, a pogotovo javne televizije, nije da ja pokazujem kako sam pametan. Ja sam pametan i bez televizije. Ta svi su moji preci, i otac i majka, iz Dalmacije! A k tome mi je i baba podrijetlom iz Dalmatinske zagore! Moja je zadaća da vama kao gledatelju objasnim pojave i procese na svjetskoj političkoj pozornici tako da i vi to možete razumjeti. Veleumnim filozofiranjem to se ne može postići! Nisam ja ništa posebno. Moja su najvažnija publika i žiri prodavačice iz mog samoposluživanja. Ako su one razumjele, onda sam napravio posao. Ako samo kažu:“Joj, gospon Matković, kak' ste vi pametni“, to znači da ništa nisu razumjele, i da nisam obavio svoj posao kako treba. Dakle, jedina je tajna uvijek imati na umu kome se preko ekrana obraćate'', napominje Matković.

Nužno je napraviti odmak od strogo formalnog stila

Novinari nisu u TV studiju, upozorava naš sugovornik, kako bi demonstrirali svoje superiorno znanje nego su u studiju zato kako bi gledateljima na prihvatljiv način objasnili zbivanja o kojima govorite.

''Zato je dobro odmaknuti se od strogo formalnog, ceremonijalnog stila i pokušati govoriti svakodnevnim jezikom, ne bježeći ni od povremenih lokalizama i dijalektalnih inačica. Ipak, u svojim sam izlaganjima uvijek nastojao ne pretjerivati sa zagrebačkom kajkavštinom koja mi je de facto jedini materinski jezik. Umjetnu književnu štokavštinu naučio sam, kao i svi drugi, u školi. Legendarna spikerica Jasmina Nikić i glumac Dragan Despot praktički su jedini ljudi koje znam, a koji i u privatnom životu govore ultraknjževnom štokavštinom. Meni to zvuči užasno neprirodno!'', ističe za Bljesak.info.

Matković je posljednji veliki posao na HRT-u imao kao urednik i voditelj posebne emisije u povodu inauguracije novog američkog predsjednika Donalda Trumpa te smo ga, na koncu razgovora, upitali za ocjenu, po mnogima, predsjednika najjače svjetske sile.

''Tko god je putovao Amerikom, a ja sam je autom prošao od Floride do Montane, zna da je obična Amerika jako različita od New Yorka, Washingtona ili Los Angelesu. Iako je rođen u New Yorku, Donald Trump po mentalitetu je tipični predstavnik one 'obične Amerike' koja o sebi misli da je najbolji mogući svijet, i koju zapravo svijet izvan SAD uopće ne zanima. Ako se baš njime i mora baviti, onda ga krajnje pojednostavljuje: tko je „good guy“, a tko je 'bad guy'. Lošeg momka treba ustrijeliti, i to je to. Kao u westernu'', ističe.

''Stanovnik Bijele kuće ipak ne bi trebao razmišljati kao vlasnik male benzinske crpke u zabiti Wyominga. Mislim kako je to najveći problem Donalda Trumpa. Ne može se on sada u 70. godini mijenjati, a s ovakvim kakav jest, svijet se baš i nije usrećio. Bit će to vrlo turbulentno razdoblje, osim ako ga njegovi vlastiti ne dođu glave i smijene prije isteka mandata'', zaključio je u razgovoru za Bljesak.info Damir Matković.