Dayton: Kako su don Slobo i don Izi (po)dijelili BiH

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Izaslanstva koja su u Daytonu predvodili Alija Izetbegović i Slobodan Milošević družila su se izvan pregovora i zbijala šale da bi se tijekom pregovora o kartama ponašali kao ratni protivnici'', svjedoči član Vijeća za nacionalnu sigurnost SAD general-pukovnik Donald Carrick.

Muslimani su, navodi Carrick "zapeli" već oko prve točke kada se na stolu našla karta koju je ponudio IFOR.

"U sceni koja je ličila na onu iz filma Kum, dvije familije - don Slobo i don Izi - imale su šestosatni pregovarački maraton", napisao je Carrick.

Vikanje preko stola

Navodi kako je "nevjerojatno da su se u jednom trenutku strane gledale preko stola i vikale jedna na drugu, dok bi se samo nekoliko minuta kasnije smijale i šalile, pijući osvježavajuća pića".

Usprkos satima uzavrele rasprave, apsolutno ništa nije bilo dogovoreno, a atmosfera u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson kretala se od usijanja, preko galame i sukoba, zbog kojih je nastavak rata bio potpuno izvjestan, pa do zajedničkih večera.

Koplja su se posebno lomila u vezi s podjelom Sarajeva, o čemu su strane imale potpuno različite stavove.

SAD su predložile da Sarajevo bude specijalni distrikt, dok je Izetbegovićeva strana iznijela kartu prema kojoj im pripada 60 posto teritorije Sarajeva.

Sljedećeg dana, Srbi su dali svoje prijedloge za izmjenu prijedloga suprotne strane i postalo je jasno da će to pitanje biti razmatrano nekoliko dana.

Amerikanci su ostali bez teksta kada su pred kraj pregovora vidjeli kako se čelnici tri strane - srpske, muslimanske i hrvatske - druže u prijatnoj atmosferi.

Lijepa večera i otrov

"Pred kraj pregovora Tuđman je u časničkom klubu organizirao večeru za svoja dva prijatelja - Slobu i Izija. Ostali smo zapanjeni kako se mogu lijepo družiti, dok tijekom pregovora bljuju otrov jedni na druge", piše Carrick, prenosi Srna.

On svjedoči da mu je Slobodan Milošević rekao da je njemu, za razliku od Amerike koja brine o svom profesionalnom prestižu, u pitanju "i glava i život".

Srna napominje kako se zabilješke pukovnika Carricka, kao i neki podaci američke CIA-e o pregovorima odnose se na razdoblje od 8. do 14. studenog 1995. godine i s njih je skinuta oznaka "povjerljivo".

Kada je izaslanstvo Republike Srpske, koje je predvodio Momčilo Krajišnik, konačno vidjelo karte i saznalo da su ostali bez Sarajeva - odbilo je potpisati Daytonski sporazum.

Milošević je tada rekao Holbrooke da je Krajišnik "u komi" i obećao da će se izboriti da izaslasntvo Srpske to na kraju prihvati.

Tadašnji američki predsjednik Bill Clinton bio je zadivljen podjelom BiH i osobno je zamolio hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana da utiče na Hrvate da daju ustupke i da se odreknu nekih teritorija koje nisu tradicionalno hrvatske, kako bi namirili postotak u odnosu 51:49.

Tuđman mu je to galantno obećao, ali mu nije rekao da će to učiniti samo ako muslimani daju Hrvatima dodatne teritorije u BiH, što su ovi na kraju i morali učiniti.

Divlji ljudi

Clinton je namjeravao doći u bazu Wright-Patterson i prisustvuje ceremoniji potpisivanja sporazuma, ali su ga američke diplomate savjetovale da to ne čini.

Amerikanci su, navodi Carrick, bili isfrustrirani dugotrajnim pregovorima i činjenicom da su godinama pomagali mislimansko rukovodstvo i da su na kraju "izboksali" Daytonski sporazum s velikim ustupcima bošnjačkoj strani, navodi Srna.

Na kraju, sporazum je jedva postignut, i to zahvaljujući Miloševićevoj neočekivanoj kooperativnosti i nakon otvorenih prijetnji Washingtona bošnjačkom izaslanstvu navodi Carrick i doda je kako su tadašnji američki državni tajnik Warren Christopher i medijator Richard Holbrooke pozvali su Clintona i rekli mu da ne bi trebao dolaziti jer "ne bi želio biti u blizini tih divljih ljudi".