Do podne Alija, od podne Izetbegović

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U kontekstu narastajućeg, pa onda rapidno rastućeg, prvo muslimanskog, pa onda bošnjačkog nacionalizma u devedesetim godinama, i uloge Alije Izetbegovića u tim ''procesima'', knjiga 'Alija Izetbegović: Jahač apokalipse ili anđeo mira' autora Mustafe Čengića, koja je promovirana 27. listopada u prostorijama ANU BiH, je senzacionalna! I, vjerojatno će šokirati kako apologete lika i djela Alije Izetbegovića tako i njegove oponente. Prvi će, možda, govoriti: ''kako je mogao'', a drugi ''trebalo je i ranije''.

''Nisam imao namjeru da bilo koga šokiram. Jedan od najvažnijih ciljeva koje sam sebi postavio jeste da izazovem reakciju, da ohrabrim dalje traganje za istinom i dijalog svih strana o pitanjima koja su bolna i osjetljiva, i samo su prividno stvar prošlosti i historije. To su pitanja naše sadašnjosti i budućnosti. Cilj mi je da se Velika laž na kojoj se zasniva moć jedne degenerirane političke grupacije prvo raspakira, a potom o njoj počne slobodno govoriti i raspravljati kako bi se potpuno demistificirala. Zato sam nastojao da sva poglavlja u ovoj knjizi ostanu dovoljno otvorena i za suprotnu argumentaciju. Klonio sam se tvrdih zaključaka i ocjena koliko je god to bilo moguće, prepuštajući čitateljima da na osnovu priloženih dokaza sami prosuđuju'', kaže za Slobodnu Bosnu Mustafa Čengić.

Polemika, teme i dileme

Spreman je, tvrdi, za produktivnu polemiku, u kojoj može priznati i eventualne zablude ako suprotna strana svojim dokazima nadjača njegove argumente: ''Međutim, veoma sumnjam u takav scenarij, jer mislim da Stranka demokratske akcije, odakle bi, prirodno, trebalo očekivati najžešći otpor i protuudar, nema ni demokratske ni intelektualne kapacitete za jednu takvu raspravu. Zato s te strane očekujem dvije moguće reakcije. Prva je mogućnost gruba i agresivna kampanja, 'argumentum ad hominem', gdje će se umjesto s mojim rgumentima oponenti obračunavati s mojom ličnošću, nastojeći da u javnosti stvore o meni ružnu sliku, da me prikažu kao islamofoba, antibošnjaka, nevjernika, bivšeg komunjaru itd. i tako ospore moj moralni kredibilitet i moju dobru namjeru. Takvu 'polemiku' ću odbiti. Druga je mogućnost da moji oponenti ostanu tihi, da se pretvaraju da ni ja ni moja knjiga nismo vrijedni njihovog zanimanja. To je do sada uvijek bio slučaj kada SDA nije imala argument, ili kad su dokazi suprotne strane bili nepobitni''.

Koji motivi su služili kao ''pogonsko gorivo'' da se upustite u ovakvu ''publicističku avanturu''?

''Knjigu sam napisao jer sam se dugo vremena osjećao poniženo i bijedno zbog vlastite šutnje, koja se mogla protumačiti i kao pokoravanje vladajućem mitu o bošnjačkoj bezgrešnosti, koji je utjelovljen u liku i djelu Alije Izetbegovića. Nisam želio biti dio te Velike laži, jer ona vrijeđa zdrav razum i ljudsko dostojanstvo. Jednostavno, nisam mogao otrpjeti da netko od mene pravi budalu a da se ja pretvaram kako ništa ne primjećujem. Tragajući za istinom sakupio sam dovoljno dokaza da bošnjačka Velika laž, koja se vješto prikriva i kamuflira iza druge dvije mnogo veće i opasnije nacionalističke laži, ima svoj udio u razaranju Bosne i Hercegovine, u rastakanju njezine duhovnosti i stoljetne tradicije, i u razdvajanju i udaljavanju njezinih naroda. Velika laž koju je kreirao Alija Izetbegović i danas je živa i dominantna bošnjačka politička orijentacija. Mora se jasno kazati da su temeljne društvene vrijednosti BiH izvan političke sredine i socijalnog miljea u kojoj je Velika laž stvorena'', odgovara Mustafa Čengić.

Jasno da je za pisanje knjige od 355 stranica, uključujući recenzije, riječi izdavača, neuobičajeno dugi sadržaj, bilješke uz tekst i kazalo imena rezultat je - 450, trebalo mnogo rada, truda, odricanja, iščitavanja, istraživanja, upoređivanja, usklađivanja, ''reminiscenciranja'' pa i hrabrosti, da bi danas uopće mogli kupiti djelo.

''Mogu slobodno kazati da sam knjigu stvarao skoro dvadeset godina. Da je uobličim u gotov tekst trebalo mi je četiri godine. Knjigu sam započinjao, pa prekidao, opsjednut brojnim dilemama. Sumnjao sam u svrsishodnost i domete ovakvog rada. Bio sam svjestan ograničenja koja proizilaze iz opće društvene apatije, kulturne i obrazovne zapuštenosti ogromne većine koja se ne druži s knjigom, većine koja nije pripremljena za kritičko sagledavanje naše prošlosti i stvarnosti, ali je veoma spremna da se žestoko obračuna sa svima koji se usude narušiti nacionalističke stereotipe. Više sam se, dakle, mučio s ovim dilemama nego sa samim sadržajem ove političke studije. Teretila su me i slijedeća pitanja: Je li došlo pravo vrijeme za ovakav rad? Treba li baš Bošnjaci da prvi počnu s ovom mentalnom higijenom? Treba li sačekati da taj proces započnu oni koji nose mnogo veći teret stvaranja i održavanja svoje Velike laži pod kojom su izvršeni teški zločini i genocid, oni koji svoju veliku laž o ugroženosti i nemogućnosti zajedničkog života i danas održavaju, potiču i realiziraju? Pišući ovu knjigu rukovodio sam se principom da, kada piše, čovjek ne smije biti sam sa sobom. Zahvalan sam brojnim prijateljima kojima sam davao rukopis na provjeru i od njih dobivao podršku i savjete'', objašnjava autor knjige Alija Izetbegović: Jahač apokalipse ili anđeo mira, rođen 1942. u Višegradu, gdje je završio osnovnu i srednju školu, da bi diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Fanatizam, podjela i mudžahedini

Knjiga koju je napisao i objavio Mustafa Čengić je, blago rečeno, kritička. Potpisnik ovog teksta se s njim ne slaže u tri teze. Prva je, recimo, da je Alija Izetbegović bio islamski fanatik...

''Žao mi je što ste stekli takav utisak. Nisam to nigdje direktno apostrofirao, ali se možda iz konteksta može izvesti takav zaključak. Ne mislim da je Izetbegović bio fanatik, ali je vlast stekao zloupotrebom vjerskih osjećanja Bošnjaka koji su najvećim dijelom veoma vezani za islam. U tom korištenju vjere u političke svrhe nije imao ni mjere ni obzira. Nikada u historiji Bošnjaka islamska vjera nije bila u takvoj ovisnosti od vlasti i nikada joj tako i toliko nije služila kao što je to bilo u Izetbegovićevo vrijeme. Alija Izetbegović je stvorio političku infrastrukturu kroz koju se islamski fanatizam mogao ispoljavati. Islamski fanatik je, naprimjer, bio Omer Behmen, koji je svoj fanatizam ispoljavao bez ikakvih ograničenja. Alija Izetbegović mu je to dopuštao jer mu je bilo najvažnije da niko, pa ni Omer Behmen, ne ugrozi njegovu lidersku poziciju, a to se u jednom momentu i moglo dogoditi. Kada je na poznatom Sarajevskom procesu Omer Behmen osuđen na 15 godina, a Alija Izetbegović na 14 godina zatvora, Izetbegović je od suda tražio da njemu, kao vođi grupe, bude povećana kazna kako bi se u tome makar izjednačio s Behmenom. Morao se zaštititi i od same pomisli da je neko drugi lider i da je zbog toga dobio veću kaznu. Da bi to osujetio, bio je spreman da bude veći fanatik od Omera Behmena. S druge strane, Izetbegović je pripadao Mladim muslimanima koji su redom bili vjerski fanatici. On je neka od osnovnih stremljenja Mladih muslimana pretvorio u svoj politički projekt. Tu prije svega mislim na utopijsku ideju stvaranja islamskog društva i islamske sredine u BiH i o društvenoj dominaciji islama. Ova činjenica o presudnom uticaju Mladih muslimana dala je najjači pečat idejnim stremljenjima, ciljevima i karakteru SDA: njen nedemokratski i antiliberalni karakter; politički vehabizam; autokratiju u vođenju stranke; islamizaciju i stvaranje islamskog društva i sredine kao osnovni politički cilj; ideološku izgradnju poje - dinaca u islamskom duhu i promjenu nacionalnog identiteta; kulturni funda - mentali zam; patološki antikomunizam; shvatanje demokratije kao sredstva za nesmetano uspostavljanje islamskog pore t - ka; vjerski nacionalizam; nazadni konzer - va tivizam i odbacivanje svega mo de rnog i evropskog; jačanje islamskog bratstva. Pokret Mladi muslimani je reinkarnirao u Stranci demokratske akcije u pogrešno vrijeme, sa pogrešnim ljudima i na pogrešnim premisama. Kad to kažem na ovaj način, direktno i ‘bez pardona‘, onda to možda zvuči grubo. Nije džaba jedna od varijanti istine nazvana ‘gruba istina‘'', elaborira Čengić.

Druga teza s kojoj se ne slažemo jeste Alija Izetbegović iskreno želio podjelu Bosne i Hercegovine! Hoće li baš tako biti?

''Neće, jer se sintagma 'iskreno želio' ne uklapa u cijeli kontekst Izetbegovićeve zloupotrebe ideje jedinstvene Bosne kako sam ga ja u knjizi predstavio. Da pojasnim. Alija Izetbegović se o ideji tradicionalne BiH prvo kolebao, zatim pritajeno i potom otvoreno upustio u razgovore o njenoj podjeli. Interesantna je geneza preoblikovanja Izetbegovićevog opredjeljenja za jedinstvenu Bosnu k opredjeljenju za tri posebne države, od kojih će jedna biti muslimanska. U prvoj fazi se nedvojbeno, ali potpuno načelno, govori o opredjeljenju i spremnosti da se BiH, kao cjelina, brani svim sredstvima. U drugoj fazi se konstruira državno-pravna i politička praksa potpuno suprotna proklamiranom cilju. U trećoj fazi se pokreću, prvo tajni a potom otvoreni razgovori o podjeli zemlje. U četvrtoj fazi se fatalistički konstatuje da od jedinstvene BiH nema ništa i da je za Bošnjake najbolje da stvore nacionalnu vjersku državicu. Zajedničko svim ovim fazama političke podvale je niz konstruktivnih i operativnih pogrešaka koje tvore sustav koji bi se mogao nazvati Velika greška. Cilj sustava je bio da se stvori politički alibi pred prevarenim narodom - kako se drugačije nije moglo'', veli Mustafa Čengić.

I treća ''sporna'' teza... Na 302. Stranici pišete: ''U svakom slučaju, dolazak mudžahedina je, u kontekstu borbe za jedinstvenu BiH, jedna od najvećih Izetbegovićevih političkih i diplomatskih grešaka.''

Točno! Međutim, je li Izetbegović znao sve o njihovih akcijama i, uopće, o njihovom djelovanju u našoj državi?

''Sasvim je sigurno da je znao. Postoje detaljni izvještaji u kojima lokalni zapovjednici upoznaju Vrhovnu komandu sa situacijom, negoduju i traže odlučniju akciju da se teroru, samovolji i bezvlašću mudžahedina stane u kraj. Bilo bi naivno pomisliti da ti izvještaji nisu dopirali do vrhovnog zapovjednika, koji ih ignorira. Izetbegović prvi put reaguje na Saboru islamske zajednice, ali ne zbog mudžahedinskog terora i progonaneislamskog stanovništva, pljačke i razaranja grobalja i skrnavljenja njihovih vjerskih objekata, nego zbog sukoba koji su mudžahedini izazvali u okviru Islamske vjerske zajednice'', ističe nekadašnji ministar u jugoslovenskoj Vladi.

Ipak se kreće...

Da je ovu knjigu Čengić objavio prije petnaestak godina, nismo sigurni da kao kontraargument ne bi dobio kamenicu u glavu! Jesmo li danas imalo zrelije polemičko društvo u odnosu na ono sa prelaska iz XX u XXI stoljeće?

''Mislim da nismo nimalo zreliji. Tu zrelost nema tko da ponese i podrži. Srednja urbana klasa je uništena, a ona je bila nositelj modernih progresivnih ideja i liberalnih shvaćanja. No, ipak se nešto mijenja i to se može zaključiti po polemikama na društvenim mrežama u kojima, uglavnom sudjeluju mladi ljudi, koji misle svojom glavom i posjeduju demokratsku kulturu za civiliziranu i produktivnu polemiku. To sam primijetio i po reakcijama koje su se javila nakon prvih recenzija moje knjiga na elektronskim medijima. Što se tiče hipoteze što bi bilo da sam ovu političku studiju objavio prije petnaestak godina, sasvim se slažem s vašom pretpostavkom. Međutim, ni danas neće biti lako, ali sam računao na rizike koji i danas postoje'', rekao je.

Postoje i oni koji su zlonamjerni u osnovi, pa će na neviđeno, odnosno nepročitano, reći da je njegov cilj bio samo napasti Aliju Izetebgovića, svim raspoloživim literarnim sredstvima! No, u knjizi je precizno osuđena i srpska i hrvatska politika, kao agresorska i ratnohuškačka. A, tko je su to, dakle, pozitivne karakteristike Alije Izetbegovića, nije valjda da ih nije imao?

''Imao ih je. Nemojte me krivo shvatiti, ali ja protiv Izetbegovića kao čovjeka nemam ništa. Naprotiv, smatrao sam ga uljudnim i prijatnim čovjekom i u nekim situacijama sam ga doživljavao bliskim. Imao sam više neposrednih susreta s ovim čovjekom i na izvjestan način, u pozitivnom smislu, sam bio opčinjen njegovim ponašanjem i ljudskošću. Navešću jedan primjer. U Holiday Innu je, čini mi se pred kraj druge ratne godine, bio jedan važan sastanak vezan za Vance-Owenov mirovni plan, na kome sam kao predstavnik opozicije oštro kritizirao Izetbegovićevu politiku. U pauzi, u prolazu mi je prišao Alija i zabrinuto upitao: 'Šta ti je? Ti tako iscrpljeno izgledaš? Iz tebe jedva da izlazi glas.' Odgovorio sam mu: Gospodine predsjedniče, gladan sam. Danima ništa nisam jeo''.

Mustafa Čengić navodi i dio jednog opširnog teksta, koji je 1995. objavio u španjolskom visokotiražnom El mundu, kako bi istakao jednu od najboljih Izetbegovićevih osobina koja nam je omogućila i produžila san o pomirenju i nastavku zajedničkog života.

''Nasuprot prikrivenom nastojanju da na štetu cjelovitosti BiH dođe do svoga komada države, stoji javno i nedvosmisleno djelovanje Alije Izetbegovića koje je doprinijelo da se njegovo ime privremeno izdvoji s spiska rušitelja BiH. Taj čovjek nikada, nijednim svojim gestom, nijednom svojom riječju nije iskazao mržnju prema drugim narodima, niti je spomenuo i tražio osvetu. Naprotiv, nije propuštao nijednu priliku da pozori da se Bošnjaci ne smiju ogriješiti i spuštati na nivo svojih dželata. U tome je bio uporan i dosljedan. Iako je u samom karakteru Bošnjaka strana svaka pomisao na ubijanje nemoćnih, žena i djece, civila, u pojedinim momentima, nakon groznih pokolja i istrebljenja cijelih prostora, bila je potrebna samo mala iskra pa da zapali požar osvete i zločina i na muslimanskoj strani. To se nikada nije dogodilo, osim pojedinačnih incidenata. To je najveći moralni i politički kapital sa kojim Bošnjaci izlaze iz ove kataklizme. To je i jedina nada i osnova na kojoj je moguće u budućnosti zasnivati zajednički život u zajedničkoj državi. Budućnost će pokazati da li je taj moralni kapital dovoljno snažan da se suprotstavi svim pogubnim posljedicama koje će proizaći iz podjele Bosne i Hercegovine izvršene Daytonskim sporazumom'', kaže Čengić.