Dr. Kurta i Mr. Murta

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bog je u malim stvarima. To znaju mudri, koji su u životu vidjeli dalje od svog nosa i razmišljali šire od površine otiska kojeg im ostavlja vlastita guzica. Takvi znaju i da svaki hod naprijed počinje prvim korakom. Od malih stvari se kreću praviti velike. Znaju mudri i učeni da je evolucija uvijek bolja od revolucije, jer evolucija ne jede svoju djecu, ona ih pusti da se sama ispape. Za one koji ne znaju „ispapiti (se)“ je stari izraz, usudim se reći stari mostarski izraz, za nekoga koji otpadne, jer tako treba. Ispapiš se jer si višak, jer si na krivom mjestu ili nesposoban obavljati zadanu funkciju. Eto.

Dakle, sitnim, ali sigurnim korakom naprijed, evolucijski – u tome je naš jedini spas. A oni koji se na tom putu ispape, uglavnom će to zaslužiti. Revolucija je uvijek manje senzibilna od evolucije, ona često neselektivno skine i one sposobne, a postavi još gore likove. Ona siječe i gdje treba i gdje ne treba, njezin rezultat je uvijek diskutabilan i davno definiran onom „sjaše Kurta da uzjaše Murta“. Ona ne odvaja žito od kukolja, nego opet gura i žito i kukolj skupa. Uvijek s otvorenom mogućnošću još lošijeg omjera među njima. Zato se ja odmah naježim kad mi netko kaže – revolucija! Ne volem, što bi rek'o Đole. Onaj Đole s Facebooka.

Septička il' živo blato, svejedno

OK, generalno gledajući – mi smo u govnima. U septičkoj jametini. Iz govana se moramo vaditi, to je jedini pravi put. Septička je zajednička, svi seru. U trenutku vađenja prvo što treba biti najmanje bitno je čijih je govana više.

Vađenje trebamo raditi polako i senzibilno. K'o ono kako su nas učili da, ako ikad upadneš, izađeš iz živog blata. Znači, uhvatiš se za grančicu, makar to bila i slamka, pa polako, bez naglih pokreta…prilagođavaš se blatu oko sebe, ispravljaš lagano svoj položaj, kontrolirano pomalo povećaš površinski otpor, da ne bi dalje tonuo i onda sasvim laganim pokretima guzaš prema vani. Kako ti miliš naprijed sve više i više, a ona grančica postaje sve deblja i deblja, pa se onda, kad vidiš da je to već grana, čvrsto osloniš na nju i izvučeš se mic po mic napolje. Ostane ti još da po izlasku streseš blato sa sebe. I eto ga! Čista evolucija. Evolucija razmišljanja, evolucija senzibilnosti, evolucija harmonije u pokretima – i izašli smo!

No, u nas je takav mentalitet, sve bi ljudi nabrzaka. Sve nešto na silu, napamet i preko reda. Zato je s ovakvim mentalitetom izvlačenje iz septičke jame puno teže i obično završi još većim potonućem. Izvlačenje, rekli smo, kreće malim koracima. Ali za početak – uvijek i vazda se kreće analizom situacije, iz koje se rađa plan, a ako imaš plan, onda je sve puno lakše.

U nas plana nema. A i analize su nam 'nako, kako kome odgovara. Mi se, dojma sam, još uvijek nismo analizirali kako treba. Čujemo da smo na dnu svih ljestvica, da je dogorjelo do noktiju, ali isto se nekako postavljamo kao da su za to krivi neki drugi. A skontati da si u jami prije svega zbog sebe, a ne nužno zbog drugog je zapravo najvažnije. I nije uopće teško. Osim ako živiš u bajkama da su za sve krivi oni drugi.

Krivac si ti, još davno je pjevao Pimpek

Što bi značila naša evolucija? Ti naši sitni, ali sigurni koraci? Pa, evo, recimo da se svi lijepo pogledamo u ogledalo i vidimo stvarno koliko smo jadni. I ružni. I prljavi. I nemarni. I koliko sebe lažemo. I u što nam životi prođoše. I koliko je sve ovo oko nas isključivo posljedica nas kao takvih. „Cut the crap!“, što bi rek'o The Clash.

Svaka kesa koja leluja na grani je tamo zbog nas. Svaka rupa na cesti je zbog nas. Svaka malverzacija je zato jer smo je mi dopustili. Svaka institucija koja ne radi svoj posao je tu jer smo mi tako učinili. Svaka vlast, legitimna ili ne, naša je vlastita projekcija. Svaki nemar i lopovluk u ovoj državi blagoslovljen je od nas samih. Svaki trapav potez stranaca je takav jer smo ga mi dozvolili, jer nemamo svoje ja, k'o amebe.

Što god vidiš da ne valja ovdje, nisu krivi oni drugi, nego mi. Da, MI, bilo koji da smo. Svi mi koji ćemo baciti kesu s balkona ili kontejnera, baciti žvakaću na pločnik, svi mi koji parkiramo gdje nije red, „jer tako rade i ostali“. Svi mi koji glasamo, pa se onda postavimo da nas ne zanima što nakon toga.

Svi mi koji žugamo „jer je žugati lakše od učiniti nešto“, svi mi koji uletimo lovu za neku uslugu „jer je takav red“, svi mi koji ne marimo za tuđe probleme „jer daleko mi kuća bila“. Svi mi koji smo pristali na brzopotezne diplome „jer svi to rade“, svi mi koji smo za lovu na ruke „jer jeb'o državu“. Svi mi koji mrzimo „jer je to normalno u ovoj zemlji“, svi mi koji smo isključivi „jer su isključivi i drugi“, svi mi koji mislimo da smo najbolji „jer je tako jedino ispravno“, svi mi koji druge omalovažavamo „jer smo mi uvijek i u svemu iznad njih“. Svi mi koji smo naši „jer hvala ti Bože da nismo njihovi“. Svi mi koji smo neopterećeni „ali isto znamo prepoznati“, svi mi koji znamo da su svi političari isti „ali samo jedan je pravi“. Svi mi koji vidimo trun u tuđem oku, a balvan u svom ne.

Svi smo mi pomalo, ali sigurno i efikasno, dali ruke ovom stanju

Ništa mudro, davno je daroviti pojedinac iz naroda izvalio antologijsku – Kakav narod, takva vlast! A onda moderniji netko nadodao - Kakva vlast, takva država!

Da, upravo zbog toga sam uvjeren da nas nikakva revolucija ne može spasiti. Čak i da je nekim čudom opet zakurlblaju, pa se i zalaufa, ovakve nas samo može uvaliti još dublje. I samo promijeniti fasadu. Ali evolucija zbilja može učiniti mnogo. Mali sitni koraci koji uključuju redefiniranje sebe i svojih bližnjih, učenje okoline, svladavanje straha od drugih i od gornjih, razumijevanje kompleksnosti ove zemlje i njezinih naroda (u čemu je zapravo i srž njezine ljepote), definiranje svojih stvarnih potreba i svojih prohtjeva i želja – u kakvoj zemlji želiš živjeti i što želiš napraviti od svoje budućnosti. Istinski, a ne ofrlje odrediti se prema onome što želiš svojoj djeci. Postati društveno odgovoran i utjecati da to postanu i drugi. A sve ovo započinje jednim jedinim „Dobro jutro!“ i osmijehom dobre namjere. Sebi u ogledalu, susjedu u haustoru, poznaniku na ulici, nepoznatom nekome u drugom gradu, drugom kantonu, drugom entitetu. Postati oni koji drugome žele što bi i sami htjeli da im se učini. Tako fino evoluirati da skontaš da prvi povući potez dobre namjere nije znak slabosti, nego veličine. To je evolucija koja će izbrisati rupe s naših cesta, izbrisati predrasude iz naših glava, evolucija koja će učiniti da gradovi blistaju, a vlast uvijek bude najbolji izbor od ponuđenih.

Da smo krenuli na vrijeme, već smo mogli evoluirati. No, na žalost, nismo. Još uvijek smo na niskoj ljestvici razvoja, još uvijek u onoj septičkoj jami, u govnima do gornje usne. Koju samo obogaćujemo vlastitim izmetom svagdanjim. I sve bi nešto na silu, mimo reda, mimo racionalnog, realnog, ljudskog. Na sranje drugog, odgovaramo svojim sranjem i obratno. I punimo septičku u kojoj pobjednika nema, jer, ljudi moji, to je septička. U kojoj, kakvi smo, sjašit' može samo Kurta, da bi uzjahao Murta. I tako ukrug.