Duda za Bljesak: Osamdesete nisu previše krive

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Igor Duda je docent na Odsjeku za povijest pri Odjelu za humanističke znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Područje njegova posebnog interesa su društvena povijest i povijest svakodnevice druge polovice XX. stoljeća, povijest potrošačke kulture te povijest dokolice i turizma. Objavio je nekoliko veoma dobro primljenih knjiga koje se bave potrošačkim društvom i životom u vrijeme socijalizma, od kojih ističemo sjajnu „Pronađeno blagostanje“, koja je dobila književnu nagradu Kiklop 2010. godine, a koja se bavi razvojem potrošačke kulture i svakodnevnim životom u 70-tim i 80-tim godinama prošlog stoljeća. Razgovor smo uradili s ciljem da sa stručnog i znanstvenog stajališta, a opet pitko i čitljivo objasnimo sve one pojmove kojima se često ljudi prepucavaju u javnim raspravama na internetu, kao i u kavanskim razgovorima, pri pokušaju da jdni drugima objasne – je li bilo bolje nekad ili je sad?

Bljesak.info: Gospodine Duda, osamdesete su posljednje godine socijalizma na ovim prostorima. Neki ih danas percipiraju kao sjajne godine pune raznolikih zbivanja, eksplozije dobre glazbe, kulture i urbanog života. Takvi gaje prema njima jedan jako nostalgičan pristup, dok drugima prvo padaju na pamet nestašice, kriza, stajanje u redovima i kad se spomenu osamdesete odmah kažu – ne ponovile se! Što je od toga bilo jače i što bolje definira osamdesete?

DUDA: Teško je sažeti cijelo jedno desetljeće u okvir dobrog ili lošeg. Mi povjesničari vrlo dobro znamo koiko je to zahtjevno, pogotovo kada je u pitanju desetljeće koje je mnogima još uvijek relativno friško u sjećanju , a oko kojeg službena povijest još uvijek nije dala previše odgovora i oko kojeg se uglavnom bave dnevni mediji. Osamdesete su bile sve to što ste naveli, još i više od toga. Bile su to višeslojne, kompleksne godine. Da bismo ih ispravno shvatili moramo shvatiti društveni kontekst koji je tada bio, moramo shvatiti zemlju koja je tada bila i moramo shvatiti kakav je svijet tada bio. Ne možemo tek tako iz današnje perspektive gledati na osamdesete godine.

Bljesak.info: Dobro, jesu li to bile godine koje će obilježiti zastoj industrijske proizvodnje, veliki vanjski dug Jugoslavije, inflacija, nestašice, čime se pripremilo plodno tlo za dalje političke posljedice?

DUDA: Osamdesete zapravo nisu previše krive za ono što se dogodilo u njima, prije bih rekao da su sedamdesete bile te koje su generirale probleme u osamdesetima. Sedamdesete se generalno uzimaju kao godine najvišeg životnog standarda na ovim prostorima, kada je kupovna moć prosječnog stanovnika tadašnje Jugoslavije bila najveća. Tada ste, jednostavnim riječnikom rečeno, za svoju plaću mogli kupiti najviše. Dobrim dijelom su za to bili krivi strani krediti, koji su se koristili dijelom za investicije u proizvodnju i izgradnju novih pogona, ali je istina da se dobar dio tih inozemnih kredita koristio za potrošnju i sekundarno rezultiralo podizanjem standarda. Još ako tome dodamo da nisu sve investicije na kraju ispale dobre i da se dosta novca utuklo u uzaludne i propale projekte, onda dobivamo jednostavnu jednadžbu u kojoj je bivša Jugoslavija na početku sedamdesetih imala milijardu dolara duga, a na kraju sedamdesetih već 20 milijardi dolara duga. I da je to onda trebalo vratiti. A kad su krediti došli na naplatu, zbog svjetskih okolnosti i druge naftne krize, vraćanje kredita postalo je nezgodno, niste mogli reprogramirati kredite jer su novi postali skuplji – i dobili smo veliki problem.

Bljesak.info: Koji se onda reflektirao na svakodnevnicu?

DUDA: Naravno. Da biste vratili strani kredit trebaju vam devize. Jugoslavija je počela štedjeti devize (dolare). Zbog toga je limitiran uvoz stranih roba i sirovina, jer njih se plaćalo devizama. Cilj je bio vratiti kredite, jer ako imate previše kredita, onda niste neovisni, padate u dužničko ropstvo i ne možete ni politički biti svoji. A tadašnja je Jugoslavija ipak bila neki politički faktor na svjetskoj karti i nije mogla tek tako dozvoliti da bude ovisna. Dakle, da se vratimo devizama. Ako odlučite ne uvoziti stranu robu, logično je da ćete se morati osloniti na vlastite snage. No, netko se tu malo preračunao, pa je došlo do povremenih nestašica ili redukcije određenih roba. Kava, čokolada, nafta..sve se to uvozilo i plaćalo devizama – svi su ti proizvodi zato postali deficitarni. Šećer, brašno, ulje, ako ste imali lošu godinu – morali ste se suočiti sa nestašicama. U to vrijeme dolazilo je i do redukcije električne energije, jer unutrašnji sustav nije mogao podnijeti potrošnju, a i dio struje se, naime, uvozio. Problem će biti riješen izgradnjom prve (i jedine) nuklearne elektrane na ovim prostorima – NE Krško.

Bljesak.info: Stajanje u redovima, nestašice, šećerne table umjesto čokolade, razne zamjene za kavu…to su česta i upečatljiva sjećanja na osamdesete?

DUDA: Da, što jasno govori da smo imali već profilirano potrošačko društvo, iako smo bili u socijalizmu. Danas bi neki rekli da smo živjeli u komunizmu, što je netočan termin – možda je državni aparat imao neke značajke komunističkih aparata iz zemalja Varšavskog pakta, ali je naše društvo bilo već dovoljno potrošački i konzumeristički orijentirano da ne možemo govoriti da smo bili kao zemlje Istočne Europe. U nas je socijalizam nije bio društvo oskudice, kao u Češkoj, Poljskoj, Mađarskoj, SSSR-u. Navikli smo se imati više od temeljnih potreba, to nam je stiglo kao standard iz sedamdesetih, i onda kada je trebalo stajati u redovima i kada je nestalo nekih stvari – to nas je jako pogodilo.

Bljesak.info: Jesu li se bar te mjere štednje isplatile?

DUDA: Jesu. Često se prešućuje da je dug smanjen do sredine osamdesetih, i da je bio na putu da ga se prepolovi. Naravno, postojale su jasne mjere koje su društvo usmjeravale u tom pravcu. Program stabilizacije, kako se to tada zvalo, u vrijeme kada je premijerka bila Milka Planinc, pa inflacija – koja je u sklopu toga dovela do devalvacije dinara i onih silnih nula koje su se gomilale iza prvog broja na novčanici. Ali, moram reći da su to bile mjere koje su omogućile običnim građanima da prilično amortiziraju krizu. Sjetit će se mnogi čekova i kredita čije rate pojede inflacija i onoga što smo radili sa njemačkim markama.

Bljesak.info: Pojasnite nam malo, nismo baš svi živjeli u osamdesetima, a neki su bili jako mali u to doba. Što s markama?

DUDA: Jednostavno, inflacija je jela vašu plaću. Ako biste dobili određenu svotu dinara prvog u mjesecu, zbog inflacije cijena na tržištu, vaša plaća na pola mjeseca ne bi vrijedila kao na početku mjeseca. Zato se pribjegavalo kupnji deviza. Jer devize su bile „čvrsta valuta“, one nisu gubile vrijednost. Ako bi kupili devize za dinare odmah kad dobijete plaću, najčešće su to bile njemačke marke i onda polako svako malo kroz mjesec marke pretvarate u dinare, od toga ste mogli pristojno živjeti. Tako ste držali vrijednost zarađenom novcu, čak je i podizali, ukoliko bi dinar još jače pao tokom mjeseca. To je bio trik koji je omogućio većini da se snađe u kriznim vremenima. Marke su se kupovale na crnom tržištu, koje je opet bilo prilično tolerirano od države. Kao da je netko namignuo da takve stvari mogu proći, da bi se zadržao socijalni mir. Tih godina smo usvojili kult „100 maraka“, jer je ta novčanica u rukama značila da ste na konju. Slična stvar je bila s kreditima, odnosno kupnjom na rate. Ispunili biste čekove, kupili nešto na šest ili dvanaest rata, a onda bi inflacija zadnje rate učinila smiješnima. No, nisu krediti stalno bili dostupni, ali kada bi bili to je bilo jako olakšavajuće za obiteljski budžet. Ali, s druge strane, sustav je patio. Vaš dobitak negdje drugo se morao pokazati kao gubitak.

Bljesak.info: Znači, uvijek je bila, što kod nas kažu u žargonu „borba“, uvijek je bilo snalaženje?

DUDA: Naravno. S tim da je država tada žmurila na razne vrste snalaženja. Ono što danas zovemo socijalnom državom, često je bila kupnja socijalnog mira. Neki pamte dosta stvari kao dobre iz tog doba upravo zato jer su iskoristili mogućnosti snalaženja. Danas toga nema. Država nema ni tu moć da dozvoljava takve „rupe“, tržištem dominiraju strane banke, koje nemaju previše milosti, a država malo toga regulira. Danas ne postoji inflacija kao nekad. Danas se puno teže možemo snalaziti kao što smo se snalazili u osamdesetim.

Bljesak.info: Spomenuli ste „socijalnu državu“. Je li u Jugoslaviji zbilja bilo tako lako naći posao ili dobiti stan? Je li to istina ili mit?

DUDA: Sve ovisi od toga iz kojeg kuta gledate. Recimo to ovako - po pitanju zaposlenja, dio socijalnog mira u osamdesetim se kupovao pretjeranim zapošljavanjem, što će dovesti do većeg broja uposlenih nego je bilo potrebno u dosta tvrtki , ali će dugoročno toliko opteretiti sustav , da je bilo neminovno da na kraju, izlaskom na tržište, dođe do kraha i otpuštanja viška radnika. Rat i naša divlja privatizacija samo su ubrzali stvari, ali je istina da je veliki broj tvrtki imao previše uposlenih. To danas neki simpatiziraju i govore da je bilo idealno, ali je istina da nije moglo predugo trajati, jer nije bilo zasnovano na tržišnim principima. A mi smo već na ulasku u devedesete odlučili raditi na tržišnim principima. Znači da je, i da nije bilo rata, bilo neminovno da se višak radnika nekako skine s grbače poduzeća, jer je njihova brojnost bila strašan balast za mnoga od njih. Jednostavno, nije postojalo tržišno opravdanje da na jednom radnom mjestu radi pet ljudi, umjesto samo dvoje, koliko je, recimo, bilo optimalno.

Bljesak.info: Besplatni stanovi? Oni su omiljena tema onih koji su sigurni da je nekad bilo bolje?

DUDA: Sve je, zapravo, ovisilo u kakvoj firmi radite. Rad u solidnoj tvrtki i onda vam je donosio beneficije, a ako vam je tvrtka bila gubitaš – mogli ste beneficije objesiti mačku o rep. Da pojasnimo malo to sa stanovima, vis te ih dobivali ne u vlasništvo, nego ste dobivali takozvano stanarsko pravo, a na osnovu njega smo devedesetih mogli otkupiti stanove i dobiti ih u stvarni posjed. A ovako je to otprilike išlo u socijalizmu – u okviru samoupravnog sustava, postojao je „fond zajedničke potrošnje“. Taj fond se punio iz plaća radnika, shvatimo to kao neki manji porez danas. I kad bi se taj fond dovoljno napunio, onda su radnički savjeti (kao temeljna jedinica tadašnjeg samoupravnog sistema) odlučivali na nivou svoje firme kako će se novac iz fonda trošiti. Pa su neki trošili na regrese ili trinaeste plaće, neki su odlučivali da se s tim novcem krene u izgradnju bungalova negdje na moru, ili odmarališta za radnike, a neki su ulagali u izgradnju ili kupnju stanova. Logično, ako je firma bila dobrostojeća, onda je i novca u fondu bilo više, takva je tvrtka onda dijelila više stanova, a ako tvrtka nije bila dobrostojeća – onda ništa. Dakle, dosta toga je ovisilo u kakvoj firmi radite. Bilo je tvrtki koje nisu mogle isplatiti ni regrese, a bilo je tvrki koje su osiguravale i regrese i dodatne novčane isplate i jeftina ljetovanja, ali i dosta stanova svojim uposlenicima. S tim da moram reći kako je i tu bilo svega, postojale su rang – liste za stanove, to su liste čekanja na koje su stavljani svi uposleni, ali je plasman ovisio o mnogočemu – godinama radnog staža, stručnoj spremi, socijalnom stanju, broju djece, je li bračni drug uposlen ili nije, a bodove je donosilo i članstvo u Partiji. Uglavnom, ako bi firma te godine kupila deset stanova, a vi ste bili 55. na a rang – listi, jedino što ste dobili bilo je da ste se pomakli na 45. mjesto, odnosno bili biste bliži dobivanju stana. Da napomenem da se tu radilo raznih malverzacija i podmićivanja, pa bi neki dobivali stanove preko reda, a neki bi ostali vječno na listi, ispod crte.

Bljesak.info: Znači, ipak nije svatko mogao doći do stana?

DUDA: Naravno da nije. Uostalom, stambeni fond nije bio dovoljan da zadovolji sve zainteresirane. Rijetko kad je zadovoljavao i 40 posto potreba. Da ne zaboravimo reći da ste imali puno manje šanse za stan ukoliko ste bili običan radnik. Udio činovnika u broju dodijeljenih stanova bitno je premašivao udio radnika. Generalno, visokoškolovani su puno lakše dolazili do stana, dok su radnici čekali predugo i morali su se snalaziti na razne načine, ići u podstanartvo, živjeti kao dvije obitelji pod jednim krovom i slično.

Bljesak.info: Možemo li već na osnovu toga reći da tadašnje društvo nije bilo društvo ravnopravnosti, kao što danas neki vole reći?

DUDA: Čitajući zapise iz tog vremena, čak i one s najviših instanci Partije, čitajući akademske rasprave, na kraju krajeva, čitajući novine iz tog doba, jasno dobivamo uvid u to da su svi bili složni oko toga da Jugoslavija nikada nije uspjela zagaziti u komunizam, kao nekakvo društvo jednakosti. Svi su bili složni oko toga da tadašnje društvo živi socijalizam, što bi bio neki prijelazni oblik na putu u komunizam, koje tolerira elemente klasnih razlika, elemente potrošačkog mentaliteta i građanskog društva. Sad nam je svima, valjda, jasno da od društva jednakih nije bilo ništa, ali da su neke kategorije socijalne zaštite stanovništva bile bolje riješene nego su danas. Ili su barem takve bile u nekim dijelovima zemlje.

Bljesak.info: Na koje točno kategorije mislite?

DUDA: Sustav je imao prilično solidan plan zaštite radnika. Na stranu stanovi, namjera je bila dobra, ali redovi su bili predugi. Međutim, ne možemo reći da neki među nama nisu živjeli lagodno, imali stan, auto, vikendicu, ljetovali, zimovali. No, radnika koji nije imao sve to opet se štitilo na neke druge načine. Nije bio baš na ulici. Recimo, postojalo je solidno socijalno, zdravstveno osiguranje je pokrivalo troškove medicinske skrbi, pa to besplatno školovanje, koje je omogućavalo lakše napredovanje djece i pozicioniranje u društvu, pa onda ne zaboravimo lagodniji položaj žene u društvu - postojali su besplatni vrtići, jaslice, ponekad i u okviru samih tvrtki gdje su roditelji radili. Ženu se oslobađalo od primarnih obveza. Pa sustav društvene ishrane. Ljetovanja, zimnice…nije to ništa bilo ekskluzivno naše, čak i zemlje kapitalizma, neke zemlje Zapadne Europe imale su sličan sustav socijalne zaštite. Kod nas je bio relativno dobro zamišljen i u dosta slučajeva solidno proveden. Sve to je dijelom dovelo do emancipacije pojedinaca. I razvoja društva.

Bljesak.info: Kad govorimo o emancipaciji, ponekad zaboravljamo širu sliku, mi smo u to doba još uvijek bili „zemlja seljaka na brdovitom Balkanu“, čak se dugo vremena, doduše uspešno, radilo na iskorijevanju nepismenosti?

DUDA: Da, praktično tek sredinom osamdesetih smo stigli do 50:50 u odnosu selo - grad. Imali smo sve do tada više ruralnog stanovništva, pa što onda mislite koliki je udio ruralnog bio dvadeset godina ranije? Ili na kraju Drugog svjetskog rata? Zaboravlja se da je Jugoslavija prije 70 godina bila nerazvijena zemlja nerazvijenog agrara i industrije u povojima. Usprkos brzoj industrijalizaciji i nekim drugim akcijama, sve do pred sam kraj socijalističkog sustava mi smo praktično ostali ruralna zemlja. A razlike sela i grada tada su bile ogromne. Neki dijelovi, čak i Hrvatske, kasnili su za gradovima i po 25 godina. Kad govorimo o nejednakosti, jako su velike razlike bile između sela i grada. Kao i između Hrvatske i Kosova, na primjer. Stoga, kad se želimo upitati je li tada bilo bolje, dosta toga ovisi na koji dio Jugoslavije mislimo? Jer nije bilo isto živjeti u Lici i u Zagrebu. Ili u Mostaru i u Prizrenu. Nije isto kada tražimo taj odgovor ako ga tražimo iz perspektive inženjera u nekoj jakoj firmi ili perspektive seoskog učitelja. Sve je relativno.

Bljesak.info: Koliko je industrijalizacija utjecala na naše društvo?

DUDA: Ona je omogućila mnogo toga, podizala je životni standard, omogućila je stvaranje danas tako često spominjane srednje klase, koja je dijelom sudjelovala u rehabilitaciji nekadašnje građanske klase, postajala joj nalik. Ali je imala i drugu stranu, onu koja se u konačnici pokazuje negativnom. Naime, neke su se stvari jednostavno odigrale prebrzo – bilo je tako ljudi koji su rođeni doslovno na slami u nekoj zabiti, bez pitke vode i struje, da bi do svoje tridesete godine već živjeli u stanu, sa automobilom ispred kuće i svim tehničkim aparatima. I dok je u Britaniji trebalo i 150 godina nakon industrijske revolucije da se formira srednja klasa, sa svim svojim atributima i koja tako složena i definirana onda nosi temelje društva i njegov je najjači korektiv, kod nas je taj proces postao bitno kraći, unutar tek jedne generacije, što je onda rezultiralo krivim srastanjem - mnogim rupama u samoj konstrukciji te klase. Tako da naša srednja klasa nije imala specifičnu snagu kao ona duže njegovana napolju.

Bljesak.info: Jesmo li stoga tako skloni životu na raznim mitovima, bez želje da se doista istraže pravi uzroci i razlozi?

DUDA: Jednim dijelom da. Napominjem da moramo biti oprezni s mitomanijom, pogotovo ako je vezana uz to vrijeme socijalizma i veće države. I mi povjesničari, ali i svi mi koji smo živjeli u to doba lako upadamo u zamke.

Bljesak.info: Jedan od čestih mitova je da smo za zemlje tadašnjeg Varšavskog bloka bili obećana zemlja, pravi raj?

DUDA: Tu posebno treba biti oprezan, jer često upadamo u mitomaniju. Mađarska, Češka, Poljska, sve su to bile zemlje koje su imale drugačiji razvoj od nas prije komunizma. A mi smo u vremenu nakon Drugog svjetskog rata kapitalizirali svoj geostrateški položaj. Mi smo tada bili važni, jer smo bili granična zemlja između dva bloka. I obilato smo koristili taj položaj u to vrijeme. Međutim, slabo smo se mijenjali iznutra, naš mentalitet i navike su se slabo mijenjale. Mi sigurno jesmo izgledali Česima ili Mađarima kao kalifornijska obala, jer smo imali more, koje oni nemaju, a na tom moru je bilo za kupiti nešto čega kod njih nije bilo. Između ostalog, i Coca Cole i drugih stranih robnih marki, koje su se kod nas unazad 40 godina posve udomaćile. Ali, to je samo jedan dio slagalice. Činjenica je da smo mi živjeli moment u povijesti, ali taj moment je zauvijek nestao. I činjenica je da smo mi malo toga ponijeli sa sobom u novo doba. Danas je stanje s Česima i nama bitno drugačije. Oni su se lako prilagodili na kapitalizam, a mi puno teže. Mi i dalje živimo preko svojih mogućnosti, bez discipiline, s navikama koje nam smetaju, ali ih opet zadržavamo - iako nas upravo osamdesete i sedamdesete jasno upozoravaju da ne smijemo tako. I da sve što nije utemeljeno u stvarnosti, uključujući svaki kredit kad – tad, a obično u najgore moguće vrijeme, stiže na naplatu. No, to nas nije smetalo da opet ponovimo isto u zadnjih desetak godina. Posebno Hrvatska, iako mislim da je u svim zemljama bivše Jugoslavije isto.