Europske regije koje sanjaju neovisnost

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Škotska, Flandrija i Katalonija, Baskija, Sjeverna Irska su najpoznatije europske regije koje sanjaju neovisnost, ali ne i jedine oblasti čiji stanovnici žele odcjepljenje od država u kojima žive. I otoci, Alandski otoci , Sjeverni Cipar, Venecija, Južni Tirol, Pridnjestrovska Moldavska Republika, Sardinija, Korzika, Veneto, Galicija, također žele da ostvariti državnost.

U rujnu prošle godine, u Škotskoj je održan referendum na kojem su građani odgovarali na pitanje žele li da njihova zemlja ostane dio Velike Britanije. Prema službenim podacima, protiv odcjepljenja je glasalo 55,3 posto glasača, a za 44,7 posto. Međutim, i sama činjenica da je ovaj referendum održan je veliki korak i pruža nadu mnogim europskim regijama koje žele steći neovisnost.

Na katalonskom neobavezujućem izjašnjavanju o neovisnosti početkom studenog prošle godine više od 80 postoonih koji su izašli glasovalo je za odvajanje od Španjolske, a još se 10 posto složilo da Katalonija treba biti samostalna, iako još uvijek povezana sa Španjolskom. Na referendum je izašlo 2,25 milijuna građana Katalonije. Zahtjevi za suverenost Katalonije u posljednjih pet godina su sve snažniji, međutim, vlasti u Madridu ovaj referendum su proglasile 'bezvrijednim'.

Baskija je, također, najpoznatiji secesionistički primjer u Španjolskoj, zato što su Baski i njihova militantna grupa ETA bili (a vjerojatno su i dalje) spremni da se i nasilno bore za neovisnost.

Ovaj narod živi u tri regije, u dvije države, i smatra se jedinim staroeuropskim narodom koji i dalje postoji. Kada su posrijedi Flamanci u Belgiji, ne postoji starosjedilac ove regije koji su zadovoljni postojećim stanjem; neki traže odcjepljenje, neki konfederaciju, neki dalju federalizaciju, dok neki žele da se Flandrija pripoji bratskoj Kraljevini Nizozemskoj. Tijekom postizborne krize prije nekoliko godina, čak se 46 posto stanovnika ove regije izjasnilo za neovisnost.

Farski otoci
Sastoje se od 18 otoka između Škotske i Islanda i trenutno su pod vlašću Danske, koja njima upravlja još od 14. stoljeća. Prvi pokušaj ostvarivanja neovisnosti dogodio se poslije Drugog svjetskog rata, kada su na izborima secesionisti dobili s malom razlikom, danski kralj je poništio izbore, a na ponovljenim su s jednako malom razlikom pobijedili pobornici ostajanja po danskom upravom, od koje je dobivena široka autonomija. Godine 2011, vlada Danske osudila je predloženi ustav Farskih otoka, pa je zbog činjenice da su otoci jako ovisna ekonomski od ove zemlje isti povučen.

Sjeverni Cipar
Cipar, otok u istočnom Sredozemlju, podijeljen je između grčke većine i turske manjine. Kada je postao članica EU 2004. godine, to je učinjeno bez sjevernog dijela otoka, u kome živi turska manjina. Podjela potiče još iz 1974, kada je kao odgovor na namjere Ciparske nacionalne garde da proglasi Cipar dijelom Grčke, Turska izvršila invaziju na otok. Turska republika na sjevernom Cipru nikada nije bila priznata kao neovisna država, izuzev od same Turske, od koje je jako ovisna. U 2004. održan je referendum o ujedinjenju otoka koji su podržali Ciparski Turci, ali ne i Grci.

Galicija
Iako Španjolska priznaje stanovnike Galicije, regije u sjevernoj Španjolskoj na granici s Portugalom, kao posebnu etničku grupu, nekima to nije dovoljno. Neki članovi nacionalističkog pokreta BNG koji se zalaže za veću autonomiju misle da bi trebalo tražiti potpuni neovisnost u okviru EU. Od BNG se odvojila ljevičarska grupa ANG, koja je uspjela ostvari značajnih 14 posto mjesta u lokalnom parlamentu.

Veneto
Dok su oči svijeta bile uperene ka Krimu, gotovo neprimjetno je prošla vijest da je u Venetu organiziran referendum o neovisnosti ove oblasti. Gotovo dva milijuna građana okruga Veneto, čiji je Venecija glavni grad glasovali su za ponovno uspostavljanje Republike Venecije. Talijanska vlada nikada nije priznala rezultate ovog referenduma jer nije bio službeno organiziran već se glasovalo putem interneta.

Južni Tirol
Tirol je nekad bio Austrijska pokrajina, a sada je podijeljen između Italije i Austrije. U pokrajini se većinski govori njemački, koji je u pokušaju ''talijanizacije'' Benito Musolini zabranio. To je, međutim, izazvalo suprotan efekt. Tijekom šezdesetih je došlo do teških nemira, praćenih i postavljanjem bombi. Sada je regija autonomna u toj mjeri da oko 10 posto poreza ide u Rim. Ipak, stranke koje se zalažu za odcjepljenje drže oko trećine mjesta u lokalnom parlamentu.

Pridnjestrovska Moldavska Republika
Nastala je odvajanjem od Moldavije, koja je nastala odvajanjem od Rumunjske. Moldavija je do 1990. bila dio SSSR, ali lokalni Rusi nisu željeli da budu manjina u ovoj zemlji, pa su formirali Pridnestovlje poslije kratkotrajnog sukoba. Iako je organizirala više referenduma o neovisnosti, priznanje još čeka.

Sardinija
Za razliku od svojih susjeda Korzikanaca, žitelji Sardinije su izabrali nenasilan put k neovisnosti i odvajanju od Italije. Čak 87 posto glasača je za jače lokalne vlasti, dok 41 posto želi neovisnost. Na izborima 2014, stranke koje se zalažu za neovisnost su dobile svega 18 posto. Jedna grupa boraca za neovisnost zalaže se za ujedinjenje sa Švicarskom.

Korzika
Korzikanci se hvale da su mnogi vladali njima, ali ih nikad nisu pokorili. Iako je otok stoljećima pod francuskom vlašću, oni se ne smatraju Francuzima. Otok je proglasio neovisnost u 18.stoljeću, a ona je trajala 14 godina, da bi ponovo bilo pripojeno Francuskoj. Tijekom druge polovine 20. stoljeća, nacionalizam se rasplamsao, pa su neki pokreti pribjegli i terorističkim metodama. Godine 1998. čak je ubijen jedan francuski dužnosnik na otoku.

Alandski otoci
Grupa malih otoka u Baltičkom moru, koja sa svega 28.000 stanovnika ima kao dio Finske veliku autonomiju i pravo veta na odluku Finske, koja ta prava umanjuje. Godine 1917, Alandski otoci su proglasila neovisnost i želju da se pripoje Švedskoj. Finska je odbila da prizna neovisnost, a to je i potvrdila Liga naroda (preteča UN). Iako je od tada prošlo skoro stoljeće ideja nije umrla jer stranke secesionista drže oko 10 posto lokalnog parlamenta.