Hoće li Hrvatska postati slijepa ulica za izbjeglice?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Glavna tema na današnjoj sjednici Hrvatskog sabora bila je, očekivano, izbjeglička kriza koja je sada stigla i do Hrvatske. Jedan od zastupnika dobro je primijetio da se ova situacija može usporediti s vremenom dok je na vlasti bio Ivo Sanader koji je u vrijeme izbijanja velike financijske krize u Europi izjavio kako u Hrvatskoj "krize nema" jer će ona, navodno, Hrvatsku zaobići.

Danas, kojih 6,7 godina kasnije, znamo da financijska kriza ne samo da Hrvatsku nije zaobišla već ju je bacila na koljena, a pritom ne treba gledati nikakve statistike, dovoljno je samo prošetati ulicama Zagreba, ne nužno strogog centra, pa će se pred našim očima sve manifestirati samo od sebe - od očajnih ljudi koji kopaju po kontejnerima za smeće do brojnih zatvorenih poslovnih prostora iza čijih vrata se često kriju gorke obiteljske tragedije malih poduzetnika.

Do prije svega nekoliko dana, kada su se postavljali zadnji metri bodljikave ograde na granici između Mađarske i Srbije, u Hrvatskoj je još uvijek vladao taj tipični "Sanaderizam", iluzija da će ova velika kriza, prije svega humanitarna kriza, nas na neki način zaobići.

To je samo početak

Danas je situacija već drugačija, u Hrvatsku je u manje od 24 sata ušlo preko 5,000 izbjeglica, no to je samo početak, po svemu sudeći. Ući ih u narednim danima može toliko da će se kompletan diskurs o izbjeglicama potpuno promijeniti. Štoviše, već se i mijenja - sinoć je glavna tema bila ljudskost i kako izbjeglice prelaze hrvatsku granicu bez problema dok ih Mađari napadaju sa suzavcem i vodenim topovima. No, jutros se čuju drugačiji glasovi, uključujući i one koji ističu kako se granice treba odmah, što čvršće, zatvoriti.

Zašto li je onda Hrvatska uopće i otvorila putove? Postoji razlog, mislili su kako će ova zemlja uistinu biti tranzit, prenoćište, kako ćemo ispasti svi zajedno humani i darežljivi ako ih u roku od kojih 24 ili 48 sati otpravimo dalje prema Sloveniji i njihovim željenim odredištima, odnosno Njemačkoj, Švedskoj itd.

No, stvari se brzo odvijaju, čim su prve izbjeglice počele prelaziti granicu počele su stizati vijesti da bi ovo mogla biti zadnja granica koju će preći. Naime, kako se zatvaraju vrata Europe, odnosno jačaju kontrole na granicama Austrije i Njemačke, postaje sve jasnije da bi izbjeglice, možda čak i stotine tisuća izbjeglica, mogle završiti u slijepoj ulici, a ta slijepa ulica mogla bi biti baš Hrvatska.

Kada Slovenija shvati da ni ona neće biti tranzit, već potencijalno novi dom, zatvoriti će granicu s Hrvatskom. Već sada iz EU-a stižu žurni naputci hrvatskim vlastima u kojima se ističe da ne bi trebali ni pomišljati na to da, bez dopuštenja, počnu prevoziti izbjeglice dalje prema Europi.

Pretvaranje Hrvatske u rutu postati će zabranjeno, a onda može postati jedino "slijepa ulica" za izbjeglice. Danas stižu informacije kako su kapaciteti u prihvatnim centrima već popunjeni te kako se ljude smješta u šatore, na dvorišta. To će se eventualno moći podnijeti do vikenda, jer nas upravo grije toplotni val, ali što kada temperature kroz nekoliko dana osjetno padnu? Kako će djeca, trudnice, starci, uopće egzistirati u šatorima pod otvorenim nebom?

Stječe se dojam, izgleda točan, da odgovorni u ovoj zemlji jednostavno nemaju pojma što se događa niti s čime se suočavamo. Nadalje, sudeći prema pojedinim izjavama izgleda kako neki nisu otvorili kartu svijeta još od osnovne škole.

Nema kapaciteta

Jedna stvar je pomoći ljudima, a druga je stvar priznati da ova zemlja može uzeti određen broj ljudi i da nema kapaciteta za sve one koji i dalje kreću prema Europi. S druge strane, koliko god da ih dolazilo, kako reče jedan hrvatski zastupnik, "ne možemo dopustiti da majke rađaju djecu u kukuruzištima".

Problem je Europske Unije koja je samu sebe srušila u manje od 10 dana. S izbjegličkom krizom se moglo izaći na kraj na način da se uvede stroga organizacija transporta i stroge kvote po zemljama članicama na temelju njihove populacije i BDP-a. No, od toga ništa, jer sada se vidi da u EU svako misli samo na sebe, a u takvom društvu se može jako loše proći ako izigravate glavnog humanitarca.

Njemački ministar unutarnjih poslova, Thomas de Maiziere, prije nekoliko dana je izjavio: "Trebaju nam ljudi. Trebaju nam mladi ljudi. Trebaju nam imigranti. Kao što i svi znate, imamo premalo djece".

To je točno za Njemačku kao i za ostatak gotovo cijele Europe, ali Njemačka, za razliku od jedne Hrvatske, je ekonomska sila koja je u stanju sve te ljude i zaposliti ulažući pritom milijarde eura za njihovu doedukaciju i obuku. Što će Hrvatska učiniti? Tražiti EU sredstva da pokrene iste programe ovdje? Da, a dobiti će ih nikada.

Hrvatska je krajnje periferna članica jednog velikog interesnog i ekonomski izrabljujućeg projekta koji se naziva Europska Unija. Jedna od alternativa toj uniji je zatvaranje u nacionalne okvire, a to je potencijalno ubojita alternativa, takvom se pokazala. Jedina prava alternativa bila bi mijenjanje te iste EU iznutra koristeći se mehanizmima koje je ona sama ponudila na uporabu. Postojalo je par velikih prilika, odlučnih prilika, ali akteri jednostavno nisu bili na razini zadatka i njihovim porazom svi smo skupa izgubili.

Sve u svemu, Hrvatska itekako osjeća svoju perifernost od samog ulasku u EU, a ponajviše je osjeća na vlastitom životnom standardu. No, ta perifernost sada bi je mogla i puno teže pogoditi. Moćne sile Europe, one koje su bile istaknuti humanitarci jučer, a zatvaraju vrata danas, nemaju ništa protiv toga da baš Hrvatska postane slijepa ulica velike izbjegličke krize.

Jer što će izbjeglice učiniti kada jednom uđu u Hrvatsku, a vrata dalje prema Sloveniji i Mađarskoj ostanu čvrsto zatvorena? Hoće li se vratiti u Srbiju? Skrenuti u BiH? Neće, jer su razumni, žele ostati tamo gdje je životni standard ipak veći, a u Hrvatskoj je poprilično veći.

U Hrvatskoj do kraja ratova

Prema zadnjim izvješćima Svjetske Banke, BDP po glavi stanovnika u BiH iznosi 4,796 USD, u Srbiji 6,152 USD, Makedoniji 5,370 USD, dok je u Hrvatskoj 13,507 USD. Nije ovo ključan podatak, ali nije ni zanemariv.

Poanta je da izbjeglice nakon ulaska u Hrvatsku jednostavno više neće imati gdje dalje, a to znači da će biti ovdje dok se ili ne okončaju ratovi u njihovim zemljama ili dok Njemačka i druge "želimo-mlade-ljude-jer-svojih-nemamo-dosta" ne odluče na prihvat dodatnih pa će vjerojatno selektivno uzimati iz Hrvatske one koji im u datom trenutku najviše trebaju.

U medijima je ovih dana toliko patetika da se o ovoj situaciji uopće ne govori kroz ekonomski i interesni fokus, a interesi su vrlo jednostavni. Dobri sirijski radnici biti će dobrodošli u Njemačkoj, a neprilagođeni mogu komotno ostati na Balkanu. Time bi Hrvatska mogla postati i slijepa ulica i karantena i inkubator.

U tom slučaju gladni i opljačkani neće ipak vidjeti svoje orobitelje i to je nešto što mnoge u ovoj zemlji tišti. "Zašto bismo mi sada primali tolike izbjeglice kada mi nismo ništa krivi?", pitaju se isti. Nismo, zaista? Pa i nismo, bar ne u tolikoj mjeri, ali da smo baš tako nevini kako se sada želimo prikazati uopće ne stoji. Krivi jesmo, moralno smo krivi.

Što hrvatski vojnik traži u napaćenoj nama dalekoj zemlji Afganistanu? Kakav je to izvor ponosa za hrvatske političke elite i pred kime? Nije on primarni okupator, dakako, ali je stigao da se ubroji među njih.

Nadalje, zar nije Hrvatska među prvima priznala islamističke militantne u Libiji kao jedine legitimne predstavnike tog naroda? Zar nije u Siriji učinila istu stvar tvrdeći kako ona to mora napraviti jer tako od nje "traži Zapad"? E pa sada taj isti Zapad traži i da postanemo prihvatilište za izbjeglice koje se njima više ne primaju.

I naposljetku, mržnja prema tim istim izbjeglicama je toliko primitivna i pogrešna da je se ne može nazvati drugačije nego fašističkom. To je ista ona mržnja koja je ranije ubijala druge narode u vrijeme ekonomskih i političkih kriza, najgori oblik mržnje. Mogao bi se uskoro desiti i pomahnitali progon tih ljudi, nešto što podsjeća na najmračnije i najodvratnije europske epizode iz 20. stoljeća.

S druge strane, ovi koji danas uzvikuju "dođite, dođite, koliko da vas ima" su ludi na jedan sasvim drugi način i podsjećaju na omražene salonske ljevičare koji vole iz toplih fotelja dirigirati proleterskim masama gdje i kako da napadaju neprijateljske kapitalističke ciljeve.

Čovjek nije nehumana zvijer ako konstatira da Hrvatska očito ima određene kapacitete koliko ljudi može primiti, to je samo realnost i ništa više. Ti izbjeglice mogu nam čak biti i ponekad draži od agresivne rulje koja bi im najradije pripremila linč već kod Tovarnika i tu istu rulju bismo možda istinski voljeli zamijeniti s normalnim narodom iz nekih drugih svjetova.

No, svjesni smo da se to neće dogoditi, realni smo. Isto tako smo svjesni da živimo u zemlji koja, koliko god se nju nastojalo prikazati modernom i progresivno, nije poznata po toleranciji, po prihvaćanju raznolikosti. Homogeno je ovdje još uvijek pretpostavka stabilnosti i opstanka, što ne čudi za jednu zemlju koja se u toliko navrata kroz povijest našla na direktnom prolazu interesa velikih sila. Ipak, trebamo biti svjesni gdje živimo. Nema smisla nositi ružičaste naočale, dovoljno je pogledati rezultate anketa, naših referenduma, komentare na internetu, plinske boce na glavnim zagrebačkim prometnicama.

Izudarana Europa

Valja biti strogo realan u ovom trenutku i reći što se mora desiti prije nego ova situacija postane vrlo opasna: Prvo - rat u Siriji mora se zaustaviti, naprosto mora jer bez kraja tog rata nema ni kraja izbjegličkom valu (o tome: Rješenje je postojalo, 200,000 ljudi nije trebalo umrijeti, milijuni nisu trebali postati izbjeglice), drugo - Europa mora snositi teret za krizu koja se nije desila sama od sebe, Europa je ta koja ju stvara već godinama, desetljećima, da ne kažemo i stoljećima. Teret te krize ne može snositi europska periferija koja nije nevina i koja jest moralno odgovorna samim time što je toj politici marionetski "držala svijeću", ali nije ni blizu odgovorna u toj mjeri koliko recimo jedna Francuska i Britanija koje već petu godinu u nizu podgrijavaju rat u Siriji i koje su cijeli kaos započele potpuno nepotrebnim i kriminalnim napadom na Libiju.

Dakako, neki će reći, po toj logici, da teret ne trebaju toliko snositi ni Pariz ni London jer je postoji još i veći krivac od njih, glavni strateg destabilizacije Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, Washington. No, od toga ništa, iz SAD-a mogu samo gledati i smijati se Europi koja se utapa u svojoj vlastitoj disfunkciji. SAD je, naime, svoj problem s imigrantima, onim meksičkim, riješio na isti način kao i Budimpešta, podizanjem visokog zida dok se one koji se eventualno probiju iznad ili ispod lovi poput kakvih životinja.

Nadalje, Europa u krizi je nešto što SAD-u dobro dođe, takva Europa je podobnija i neće se previše baviti jačanjem vlastitog suvereniteta, a već je i izudarana velikom ekonomskom krizom koja je prije nekoliko godina jednostavno "otpuhnuta" preko Atlantika.

Hijerarhija, nego što - zna se vrlo dobro u ovom svijetu tko sjedi na kojoj stepenici, a to je upravo ono čega bi se Hrvatska danas trebala najviše bojati. Nismo ostavili dojam nekakve vrlo suverene zemlje, ostavili smo dojam zemlje koju bi se jednog dana moglo komotno pretvoriti u izbjegličku slijepu ulicu, po potrebi, da se ne bi stvarala prevelika gužva u onim zemljama koje sjede na višoj hijerarhijskoj stepenici od nas.

Problem je konkretan, problem je u tome da postoji opasnost da će sve zemlje EU-a oko nas zatvoriti granice i pretvoriti Hrvatsku u slijepu ulicu. Problem nije u prihvaćanju pet tisuća, deset tisuća ili možda čak i 100,000 izbjeglica, ali ako se izbjegličkom valu ne nazire kraj, što onda? Libanon je zemlja s otprilike istim brojem stanovnika kao i Hrvatska, ima nešto preko 4 milijuna ljudi. U Libanon je do sada ušlo oko 1,200,000 izbjeglica iz Sirije.

Do prije dan se tvrdilo kako će nas izbjeglički val zaobići što je jako čudna izjava jer dovoljno je bilo pogledati kartu Europe da postane jasno da će po podizanju mađarske ograde i uvođenja izvanrednog stanja doći i do preusmjeravanja izbjeglica prema Hrvatskoj. Jučer se pak tvrdilo kako će Hrvatska biti samo tranzit, a danas se granice oko nas zatvaraju. Sada će se pak tvrditi kako će u zemlju ući svega nekoliko tisuća izbjeglica, a sutra će postati jasno da su prognoze bile krive.

Hrvatska je u opasnosti da postane izbjeglička slijepa ulica, a slijepe ulice već postoje u glavama vladajućih. Rješenje nije da puštamo ljude da umiru po nekakvim slavonskim kukuruzištima ili minskim poljima, kao što ih je Europa godinama puštala da umiru u plavoj grobnici Mediterana, ali rješenje nije ni da postanemo Libanon. Stoga bi svaka razumna osoba, naročito ona koja istinski želi pomoći tim ljudima, trebala se zalagati za dvije stvari koje ovdje valja još jednom ponoviti: što hitnije zaustavljanje rata u Siriji i što hitnije otvaranje granica prema ostatku Europe.

*Tekst objavljen uz odobrenje uredništva portala Advance