Imao sam toliko toga da bih trebao plakati, a ja ipak ne plačem

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Treba puno hrabrosti da se određene stvari kažu, ali ih moramo govoriti radi mladih, radi djece, a i radi nas samih kako bi shvatili da u stvari jedni bez drugih ne možemo živjeti'', riječi su to Fatime Mahmutagić iz Maglaja, jedne od sudionica javnog govorenja koje je, pod nazivom 'Moja priča – Izaberimo mir zajedno', održano u Mostaru.

Trauma koju je Fatima doživjela 1993. trajala je do 2012. godine, kad je po prvi put ispričala svoju priču, te se kako ističe, ovim projektom kojeg provodi PRO-Budućnost, rasteretila u velikom dijelu. Svako novo javno govorenje, naročito kad su u publici mladi, potvrda joj je da radi dobru stvar, da daje doprinos pomirenju između naroda i suživotu kakav je bio prije 1992. godine.

''Do 1992. godine imala sam formiranu obitelj, supruga i dvoje djece. Imali smo širok krug prijatelja, i to je bio prelijep život u kojem su nam pružene sve mogućnosti. Supruga sam izgubila 1993. godine, a sedam dana nakon njegove pogibije izgubila sam bebu koju sam nosila, što me najviše pogodilo, jer sam izgubila dio koji bi me u stvari i podsjećao na njega. U međuvremenu sam otkrila da sam postala teži nacionalist, mrzila sam suprotnu stranu koja je s brda pucala na moj grad'', dio je iz potresnog svjedočenja koje je ispričala Fatima, koja je naglasila kako je tek kasnije otkrila kako je nedugo nakon ovog događaja počela mrziti sve one koji su preživjeli.

''Bili su mi krivi pripadnici Armije BiH koji su ostali živi. Zašto je baš moj suprug poginuo? Zašto baš moja djeca rastu bez oca? Trebalo mi je vremena da to prevaziđem, ali u isto vrijeme sam zdravim razumom podigla svoju djecu i izgradila od njih osobe da ne dijele nikoga ni po ličnosti, ni po boji kože, ni po imenu i prezimenu, ni po načinu na koji se mole Bogu'', rekla je Fatima i dodala kako je svoj nacionalizam izliječila 2013. godine kad je upravo kroz ovaj seminar susrela prijatelja, koji je izgubio sina, u ratu u vojsci Republike Srpske.

''Kad sam vidjela koliko on plače za svojim sinom, shvatila sam da je bol jednaka, da jednako boli i da para srce i jednima i drugima'', rekla je.

Da priče manje bole kad se dijele s drugima, potvrdila je i sudionica rata Mara Milanković iz Dervente, koja je za vrijeme rata bila profesionalni vojnik, a danas je osamdesetpostotni invalid. Svoju priču koristi kako bi utjecala na mladost ove zemlje da se više nikada ne ponovi ono što se dogodilo u njezinoj mladosti.

''Imala sam dosta javnih govorenja i počašćena sam time zaista što mogu, ono što sam preboljela, podijeliti s drugima. Na prvu, mladi ljudi, naročito u sredinama gdje živi jednonacionalno stanovništvo, su nepovjerljivi. Poslije ispričanih priča, bilo je puno plača i to je dio onog što me potiče da radim dalje i pokušam utjecati na što više mladih ljudi, kako bi gradili mir oko sebe, jer rat nikome dobro ne donese'', poručila je Mara.

Inače, ovo je treća godina implementacije ovog projekta pomirenja u kojem je grad Mostar, zajedno sa svojim parom Nevesinjem, od samog početka. Javno govorenje je samo jedna od metoda u okviru projekta kojeg provodi PRO Budućnost, a koji za cilj ima poslati univerzalnu poruku mira prema svim građanima.

''Cilj je da građani na kraju ovog projekta, bar jedan dio njih, bolje žive. Cilj je da razumiju alternativne povijesne i političke tokove tj. da čuju glas drugih ljudi i da vide da ono što se dogodilo početkom devedesetih godina, nikome nije donijelo dobro i da nitko nije profitirao iz tog vremena. Svi danas pokušavamo pronaći novi put i bolju budućnost i pokušavamo na svoj način nastaviti sa životom'', rekao je Siniša Sajević, nacionalni koordinator ispred USAID-ovog projekta PRO Budućnost.

Ratnu priču, zanimljivog naslova u suprotnosti jednog s drugim, 'Dobri ljudi u vremenima zlim', podijelio je i nastavnik Anđelko Kvesić iz Busovače, koji je istaknuo kako je u tim ratnim vremenima, kad ljudski život nije vrijedio ništa, u čitavom području vrijedila ona narodna da 'insan može biti hajvan, a hajvan ne može biti insan'.

''Rasterećenje je podijeliti s nekim i svoju tugu i svoju bol, a ujedno i svoju radost. Ovo je prilika, jer sam proveo četrdeset godina s mladim ljudima u učionici, često se susretao s njima, koja me vraća u te dane, pa mi se čini da sam mlađi'', rekao je Anđelko.

Na upit kako danas, dvadeset godina nakon svega, mladi gledaju na njegovu priči i koju poruku izvuku iz tih ratnih događanja Anđelko poručuje: ''Imao sam toliko toga da bih trebao plakati, a ja ipak ne plačem. Radujem se i veselim životu i isto tako preporučujem mladima. Na crnoj plohi tražite bijelu točku, jedino vas ona može voditi u budućnost''.