Ispovijest iz karantene: Od Londona do Bjelava - Bez službene odluke i roka trajanja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Urednica Mediacentra Sarajevo, Elvira Jukić - Mujkić, objavila je svoje iskustvo iz karantene, netransparentnosti vlasti o razlozima i dužini trajanja.

Medicacentar navodi kako nadležni ni šesti dan nakon ograničavanja prava kretanja nisu donijeli službeno rješenje, ponudili pravnu pouku niti mogućnost žalbe u procesu koji se zasniva na nejasnim i često kontradiktornim usmenim uputstvima i kolektivnim pismenim naredbama.


Tekst prenosimo u cijelosti

Dok su moji roditelji, i ne znajući da sam odlučila da se vratim u BiH, na televiziji mogli gledati izvještaje da je sletio avion iz Londona i da su putnici prošli epidemiološko-higijensku kontrolu prije nego im je određen 28-dnevni karantin, ja sam već sjedila u zaključanoj sobi studentskog doma Bjelave i pitala se šta treba da uradim da dobijem čašu vode.

U četvrtak, 9. aprila oko 16:30 na sarajevski aerodrom je sletio avion Montenegro Airlinesa, vanredni let na koji se ukrcalo oko 90 državljana BiH i Crne Gore. Po cijeni od 520 eura u jednom pravcu, letjela sam iz Londona kući. Od ukupnog broja putnika, 28 se iskrcalo u Sarajevu, prozvani imenom i prezimenom, jedno po jedno, da pripreme dokumente i izađu iz aviona.

Kada sam došla na prednji izlaz, ispred je bio neko u bijelom zaštitnom odijelu, i na brzinu nisam mogla da prepoznam je li to uposlenik aerodroma ili neke institucije, ali izgledao je kao čovjek sa zadatkom: imao je isprintanu kopiju stranice mog pasoša i rekao mi je da sklonim malo masku s lica, da vidi jesam li to ja, a onda da siđem niz stepenice i stanem u red ispred šatora, gdje su prije mene već otišli oni koje je stjuardesa ranije prozvala.

Na osnovu pisanja bh. medija mogla sam da pretpostavim šta otprilike da očekujem. Stigla sam spremna na saradnju i na protokole o kojima sam saznala iz medija prethodnih dana. U velikom plavom šatoru dočekale su me dvije žene, potpuno obučene u zaštitna odijela, i ponovo nisam mogla da razaznam da li su to uposlenice aerodroma ili neke institucije. I one su zvučale kao osobe sa zadatkom: ispred sebe su imale spisak, pitale su me kako se zovem a kada sam odgovorila, ponudile su da se potpišem pored svog imena. Kroz šator su na drugu stranu prošli svi koji već završili sa spiskom i sada čekali svoje torbe, istovarene tu na asfaltu piste. Radnici aerodroma uputili su one koji su preuzeli svoj prtljag: građani s prebivalištem u FBiH u žuti autobus, a ostali u drugo vozilo. Policijska pratnja okolo već je bila spremna.

Autobus pun nabacih kofera i torbi, pod policijskom pratnjom, sirenama i rotacijama, stigao je u krug studentskog doma na Bjelavama. Jedno po jedno, svako sa svojim stvarima, otpraćeni smo u smještaj. Pretpostavljam, po odori, da je to bio neko iz zaštitarske agencije ko me otpratio do ulaza u Paviljon IV, gdje mi je s koferom pomogao, pretpostavljam, uposlenik doma. Na prvom spratu smo se zaustavili na recepciji gdje su pitali za moje ime, a onda odredili – soba 212. Pratila sam svog vodiča, ušla u sobu i unijela ruksak i kofer koji sam imala, a onda su vrata zaključana s vanjske strane. Trokrevetna soba, s kupatilom i balkonom. Kažu da nisam loše prošla.

Danas je utorak ujutro, šesti dan kako smo stigli. Razmišljam o prilozima u dnevnicima, o člancima na portalima i izjavama koje su prenijeli. Da je avion sletio iz Londona na sarajevski aerodrom, da su putnici prošli epidemiološko-higijensku kontrolu i da im je određen 28-dnevni karantin.

Ako sam propustila ranije u ovom kratkom prisjećanju nešto dodatno da spomenem, to je zato što se to nije desilo.

Jasno mi je da sam već šesti dan nelegalno sama u sobi studentskog doma iza zaključanih vrata. Otvore se triput dnevno i stigne obrok. Mimo toga, dozvoljeno mi je bilo primiti i lične stvari koje mi je poslao moj suprug.

Od mog povratka u Bosnu i Hercegovinu prije pet dana, zvaničan susret sa državom nisam imala. Niko mi nije rekao „dobar dan, ovo je granica“ niti sam na osnovu kakvih obilježja mogla to da pročitam. Niko nije rekao ni „dobar dan, treba da uradite sljedeće“ pa da me upozna sa mojim obavezama i pravima. Niko mi nije uručio rješenje na osnovu kojeg sam ovdje već šesti dan. A koliko znam, isto je i sa ostalih 20 putnika smještenih u ovom domu.

Pravno, ja sam lišena slobode bez razloga i protiv svoje volje. Kao i hiljade drugih koji su proteklih sedmica ušli u BiH i dobili rješenja u samoizolaciji, svoj doprinos sprečavanju širenja koronavirusa mogla sam da „odslužim“ i u svojoj kući, daleka tri kilometra odavde.

Zvanično, ne znam ko me uputio ovdje, ministarstvo zdravstva, krizni štab ili uprava za inspekcijske poslove, ali grupe policajaca i specijalna policijska vozila rašireni su po dvorištu koje vidim s prozora.

Zvaničnici svakodnevno putem medija građanima poručuju da poštuju naredbe i uputstva. Ja sam uradila sve kako su mi rekli ljudi koje sam srela između Butmira i Bjelava i koji se nisu ni predstavili. Samo ne znam tačno šta poštujem i koliko će karantin da traje. Nakon pet dana bez ikakvog zvaničnog saopštenja ili pismenog rješenja, vrijeme je za žalbe i protest vlastima da poštuju odluke koje su sami donijeli.