U iščekivanju
Ispovijest majke uhićenog Boysa: Jedan sin je dinamovac, drugi hajdukovac, a tata navija za Zrinjski
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Imam jednog sina dinamovca i jednog sina hajdukovca. Jedan ode na "sjever", jedan na "jug", a tata sjedne u sredinu. On navija za Zrinjski. Kod mene vam je potpuna demokracija."
Tako će na kraju razgovora reći jedna odlučna, rječita majka zatočenog BBB-a, koja je odlučila za Jutarnji otvoriti dušu, i otkriti sve kroz što prolazi cijela obitelj, ali i njezin sin, koji je evo utamničen već...
"...114 dana, a mogla bih vam nabrojati i sate", učas odgovara gospođa, koja je zbog svega željela ostati anonimna (podaci poznati redakciji Jutarnjeg). "Da smo razgovarali u ponedjeljak, rekla bih vam da mi napišete i ime i prezime i da cijelom svijetu poručim što mislim".
Nasreću, međutim, od ponedjeljka do utorka došlo je do promjene situacije: kao prvo, sina su premjestili na drugu, bolju lokaciju, a kao drugo, dolaze informacije da bi nakon četveromjesečnog zatočeništva Boysi početkom prosinca ipak trebali biti pušteni doma. No, o tom - potom, dotad prenosimo emocije i stanja jedne majke. Ispod oklopa hrabrosti lako se nazire ranjenost i zabrinutost. Roditeljska ljubav koja nema granica.
Problemi sa svime
"Kako se osjećam? Loše, kao mama, nebitno je li dijete 27 ili 15 godina, jer roditeljski - najgora je neizvjesnost, ne znaš što se događa i ne znaš s čime se trebaš suočiti. Odmah ću vam reći, odgajamo djecu da budu vrijedni, normalni, pošteni, da razmišljaju svojom glavom. I kad dijete ode u navijački svijet, o kojem ja nisam imala pojma, ne mora on biti loš, koliko ga možda i okruženje ponese. Da, bila je to glupa greška koja košta i njih, i nas. I nadam se da ćemo se izvući iz svega", priča.
Govori u dahu, jasno prenoseći sve što proživljava.
"Prvo vrijeme nismo imali pojma gdje su, što se uopće događa, a kontakt je bio nemoguć. Naime, bilo je problema sa svime - mogli su uzeti kartice za govornice, no problem je bio s upraviteljima i čuvarima jer oni su odlučivali tko može na telefon baš kako im se "ćefnulo", a znalo je proći i osam dana da se ne javi nitko od njih. Čekaš pet, šest, tjedan dana. Ono ništa. Nazvala sam zatvor, oni, pak, ne znaju engleski, prebacuju beskonačno poziv, ali onda smo stigli do socijalne radnice, kojoj svaka čast koliko se potrudila".
"Nama je pritom samo jedna stvar u glavi - samo da su zdravi i živi. Što se života u zatvoru tiče, recimo, voda nije pitka, a paket vode za njih pet, stoji osam eura, a to nije dovoljno ni dan, pogotovo u prvom periodu na četrdeset stupnjeva. Hrana je očajna, a tjedni je limit bio 40 eura po osobi, koliko god mi slali. Kartica, voda, dodatna hrana, a duhan i kava se dodatno plaćaju. Doduše, bili su smješteni s Albancima, oni su ih štitili, uvjeti su bili korektni, kao i zaštitari".
Problem uplaćivanja novca njezinu sinu i ostalima stalno je bio problem.
"Prvo s s veleposlanstvom, jer ja bih recimo uplatila novac 19. listopada, a njemu je tek 4. studenog taj novac sjeo. Veleposlanstvo proslijedi novac u zatvor, a zatvor po svojoj procjeni to uplaćuje na te kartice. Onda smo tražili Grke, pa novac pošalješ tom nekom tipu, onda on ide na poštu i onda se šalje za zatvor. Taj je protok bio brži. Ali, i ti su ljudi imali problema, zvali su ih na obavijesne razgovore, ispitivanja, svašta. Provizija se, dakako, uzima, deset posto, na svakoj uplati. Ali nebitno, nama je bilo bitno da imaju za osnovne potrebe. Jer sad sve plaćaju svojom slobodom, i uče se, nadam se".
Javna je tajna da u smjeru Grčke na ime odvjetnika i njihovih uvjeta života u grčkim kazamatima ide ogromna količina novca.
"Reći ću vam iskreno, dosad smo potrošili otprilike dvije tisuće eura, ali najveća zasluga, i čvrsto stojim iza toga, iako tamo baš nikoga ne poznajem, jest na Udruzi navijača. Boysi su podnijeli apsolutno najveći trošak, i vječno sam im zahvalna na tome".
Logoraški uvjeti
U času kada smo došli do kontakta, a bilo je to s nedjelje na ponedjeljak, ova je majka bila izvan sebe: "Smjestili su ih u Korydallos, najveći grčki zatvor, gdje su uvjeti nehumani. Van sebe sam".
Tako su zapravo i stupili u kontakt.
"To je najveći zatvor. U noći s ponedjeljka na utorak su premješteni, ali ono što su preživjeli bilo je strašno. Bila je to, naime, neka samica, s doslovce logoraškim uvjetima, a ja sam iz BiH i, vjerujte, znam što govorim. Tada smo alarmirali naše veleposlanstvo, dečki su odbili ući u tu prostoriju, a onda su ih na apel veleposlanstva prebacili u koliko-toliko bolje uvjete".
"Ali, čisto da znate kako stvari funkcioniraju: onaj dio gdje su trebali biti sada se čisti i kreči, jer se zna da će doći ljudi iz našeg veleposlanstva. Temeljem toga, recimo, valjda u znak dobre volje, ali bolje slike, donijeli su im grijalice. Super, jer tamo je sada deset stupnjeva, po noći i manje. Ali - u tim ćelijama uopće nema struje!? Rižu su im donijeli da je jedu rukama", otkriva pa konstatira:
"Ma da je najveći huligan, to nitko nije zaslužio. Nije ubojica, nije terorist... Ali, moram otvoriti dušu i reći da je nevjerojatno kako o svemu šuti i predsjednik UEFA-e, gdin. Čeferin, inače pravnik po struci, ako se ne varam. I tu osjećam dodatno licemjerje. Kontam, da su slučajno Francuzi, Englezi, Talijani, vjerujem da bi već bili doma".
U skladu s uvjerenjem je i zaključak istrage da Boysi nemaju krv na svojim rukama, već da je nesretnog Michalisa u neredima ultrasa AEK-a i Dinama ubio - Grk.
"Mi smo odmah znali da naši nisu ubojice. Imala sam slutnje da bi sve moglo poći po krivu, a kad su mi javili da je u zatvoru, rekao je da se ne brinem: 'Riješit ćemo neke papire i pustit će nas'. Ispalo je potpuno drugačije.
"Da se razumijemo, žao mi je što je dečko ubijen, apsolutno osuđujem i nasilje. Međutim, oni nisu znali za što se terete, nismo znali u koji će zatvor biti smješteni. 'Mama, nitko od nas nije ubio čovjeka i toga se ne bojimo', poručivao je stalno. Mi, obitelj, bojali smo se optužbe za zločinačko udruživanje, suprug se bojao, zbog zakonskih regulativa u Grčkoj, ali za ovo drugo... Ma taman da je moj, neka odgovara".
Vijest o povratku
Posljednje vijesti ipak sugeriraju povratak kući. Iako, sve treba uzeti sa zrnom soli. Majka ovog navijača, inače, slala je i mailove ministarstvima, Vladi, ostvarivala kontakte i stalno osluškivala tijek procesa.
Recimo, poslan je mail Vladi Republike Hrvatske, MVEP-u, MPIU-u, Konzularnim poslovima, Veleposlanstvu s, između ostaloga, pozivom na poštivanje EU konvencije o ljudskim pravima i Rezolucije Europskog parlamenta od 5. listopada 2017. godine, gdje je istaknut dio o zatvorskim sustavima i uvjetima u zatvorima, u vezi s hitnim adekvatnim smještajem utamničnih 100-tinjak navijača. Na pitanje misli li da je agonija gotova, povlači kočnicu:
"Na početku smo, inače, oformili grupu roditelja, veliku, onda smo ju razdvojili kako je tko bio smješten po zatvorima. Odvjetnik je vraćao odgovore, iako nije bio dužan odgovarati jer su svi punoljetni. Nije davao lažne nade.
Komunikacija sa službenim kanalima iz Hrvatske bila je korektna, a jedna od posljednjih je informacija da će ići doma, ali, opet, sud je taj koji će dati konačni pravorijek. Odgovore smo dobivali, sada smo u fazi velike nade, no trudim se biti oprezna".
"Ne moram vam ni reći koliko želim da dođe kući, ali ako ih i osude, bitno mi je samo da su sigurni i da imaju sigurnost i dostojanstven smještaj. A tko zna, ja vjerujem da će iz ovoga svega mnogi izaći kao veliki ljudi...", zaključila je.
