Iza političkih podjela - Čitam ćirilicu, a pišem latinicu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U prvom razredu Četvrte osnovne škole u Brčkom sjedi sedamnaestero prvašića i sa školske ploče prepisuju slova koje je ispisala učiteljica Milica Jurić. Na jednoj polovini ploče slova su ispisana latiničnim pismom, a na drugoj ćiriličnim.

Djeca nisu zbunjena, već marljivo zapisuju svoja prva slova i tek povremeno bace pogled u smjeru ploče - neki od njih na lijevu, a neki na desnu stranu. “Svako piše svojim pismom i govori svojim jezikom, a ja se trudim govoriti tri jezika”, objašnjava učiteljica Jurić novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) koji su posjetili ovaj razred.

Kada su na jesen prošle godine roditelji upisivali prvašiće u Brčko Distiktu, izjasnili su se na kojem jeziku i pismu žele obrazovanje za svoju djecu. Srbi su, uglavnom, birali srpski nastavni plan i program i ćirilicu kao prvo pismo, dok su Bošnjaci i Hrvati birali latinicu, odnosno bosanski ili hrvatski plan i program.

Međutim, djeca ne vode računa o programima i uče sve. Gledajući u njihove bilježnice, Jurić kaže da mnogi već znaju oba pisma i pomažu jedni drugima.

- Filip pomaže Kristijanu pisati na ćirilici. Meliha završi svoj rad na latinici pa pokazuje onima koji uče na ćirilici, a tek su pola godine u školi, kaže učiteljica. U jedinom bh. distriktu ima 20 osnovnih i srednjih škola. Predstavnica Vladinog odjela za obrazovanje Vlade Distrikta Brčko Mara Matkić kaže da je brčanski model jedinstven po tome što je pokupio najbolje iz tri obrazovna sustava i napravio jedan.

Međunacionalni sukobi

Sead Šadić je maturirao u brčanskoj gimnaziji prije devet godina. Srednjoškolac je bio u vrijeme povratka prognanih u grad. Ovaj dvadesetsedmogodišnjak se sa smiješkom prisjeća kako su u njegovoj školi u prvu smjenu išli Srbi, a u drugu Bošnjaci.

Kaže da se jednog petka dogodila tučnjava u kojoj su učenici srpske nacionalnosti pretukli Bošnjaka. Uslijedili su prosvjedi i prekid nastave. Nakon toga su krenuli pregovori o reformi obrazovnog sustava koji su rezultirali novim modelom obrazovanja.

Sljedeće generacije upisivane su u “mješovite” razrede. Iako novi model nije primijenjen na Šadićevu generaciju, ozračje u školi je bilo pozitivna. “Išli smo skupa na maturalnu ekskurziju i maturalnu večer”.

Mara Matkić, predstavnica Vladinog odjela za obrazovanje, u to vrijeme je bila profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Prisjeća se da su na početku uspostave ovakvog modela obrazovanja nastavnici vodili računa da ne dođe do bilo kakvih nacionalnih sukoba između djece.

“Zapravo smo više mi bili u strahu, nego ti mladi ljudi”, kaže Matkić. “Oni danas štite jedni druge. Vjerujte da se tu rađaju i ljubavi. Tu ne možete vidjeti prepreku i barijeru”.

Analiza udžbenika

Prije rata djeca u BiH su zajedno pohađala iste škole po jedinstvenom nastavnom planu i programu. Svi su učili i ćirilicu i latinicu, no nakon rata su jezik i pismo iskorišteni za produbljivanje etničkih podjela u zemlji.

Pod utjecajem politike na obrazovni sustav danas se u većini bh. škola provodi nametanje nastavnog programa većinskog naroda, ili dolazi po potpune podjele djece po etničkim skupinama, čak i u istim školama.

“Ovakvo školstvo odgaja djecu da funkcioniraju u jednoj zatvorenoj klaustrofobičnoj sredini”, kaže Nenad Veličković, profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu. On je analizirao čitanke za osnovce za tri različita nastavna programa koja se provode u BiH.

U knjizi “Školokrečina” zaključio je da se i kroz udžbeničku literaturu provodi nacionalistička indoktrinacija. U razgovoru za CIN Veličković kaže da je književnost najbolja podloga za provedbu nacionalizma jer se u književnosti pisac ne mora voditi činjenicama, nego osobnim doživljajem stvari.

Objašnjava da pisac može kroz subjektivni pristup praviti od jednog naroda žrtvu, od drugog naroda heroje, a to poslije ima utjecaj kako će djeca doživljavati narod kojem ne pripadaju.

U mjestima gdje politika pravi podjele, jedina nada da djeca upoznaju jedni druge su prosvjetni djelatnici, ili nevladine organizacije koje to čine na svoju ruku.

Jedan takav primjer CIN je pronašao u bratunačkim mjestima Kravica i Konjević Polje.

Uloga profesora

Prosvjetni djelatnici Osnovne škole Petar Kočić bore se protiv podjela u obrazovnom sustavu. Sjedište škole je u Kravici, gdje stotinjak učenika sluša predavanje po srpskom nastavnom planu i programu. Škola ima područno odjeljenje u Konjević Polju. Tamo oko 140 učenika nastavu sluša po bosanskom planu i programu.

Školske zgrade su udaljene oko 10 kilometara. Ista je administracija i isti prosvjetni djelatnici predaju na dva nastavna plana i programa. Iako pohađaju istu školu, djeca su se rijetko sretala i malo znala jedna o drugima. Kako bi se to promijenilo, udruženje Nansen dijalog iz Sarajeva iniciralo je izvannastavne aktivnosti iz informatike, engleskog, folklora i sportskih sekcija.

Projekt je organiziran tako što se izvannastavne aktivnosti održavaju za svu zainteresiranu djecu naizmjenično u zgradama u Kravici i Konjević Polju. S obzirom da ne postoji uređen prijevoz između ovih mjesta, ravnatelj škole Savo Milošević i nastavnici svojim autima prevoze djecu iz jedne u drugu školu.

“Naš zajednički interes je da omogućimo bolji suživot tog stanovništva, da pokažemo da je na ovim prostorima moguć suživot i da bez toga nema opstanka”, kaže ravnatelj Savo Milošević.

Obrazovani geto

Političari ne podržavaju ovakve akcije, već inzistiraju na podjeli školske administracije. U tome ih podržavaju i neki roditelji, jer su se u oba mjesta dogodila stradanja u ratu, i to je ostavilo duboke posljedice i na Bošnjake i na Srbe. Ako bi do podjela došlo, Milošević kaže da bi izvannastavne aktivnosti bile prekinute, a time i kontakti među djecom.

U razgovoru s učenicima iz oba mjesta doznajemo da je na početku uspostave ovih međunacionalnih sati bilo međusobnih provokacija, ali da toga ima sve manje. Lejla Čehić, učenica je osmog razreda i došla je iz Konjević Polja u Kravicu da sluša engleski.

Ona kaže da prilikom tih susreta izbjegavaju temu rata. “Mi tada nismo ni rođeni i nemamo što o tome pričati. To jeste naša povijest i mi to moramo poštovati, ali ne možemo se sada mi boriti jedni protiv drugih zato što je to bilo. To je bilo i prošlo”, kaže Lejla.

Bojan Mlađenović, učenik osmog razreda, i Ibrahim Osmanović, učenik sedmog razreda, idu zajedno na folklor. To su rijetki trenuci koje u školi provode skupa, jer Bojan pohađa školu u Kravici, a Ibrahim u Konjević Polju.

Oni su najbolji prijatelji već nekoliko godina. Stanuju jedan do drugog u mjestu Sandići u blizini Kravice. Nakon škole često igraju nogomet. Bojan dolazi kod Ibrahima po pitku vodu, jer je njegova voda loša za piće. Oni imaju važnijih tema za razgovor, tako da o ratu ne pričaju.

“To je bilo i prošlo”, zaključuju, hvatajući dah na klupi poslije odigranog kola u folklornoj sekciji - Bojan u nošnji srpskog, a Ibrahim u nošnji bošnjačkog naroda.