Je li moguća domaća Syriza?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Alexis Tsipras i njegova Syriza su hit tjedna u Europi. Njegova pjesma se, budimo realni, nekima uopće ne sviđa, a očajni Grci koji su mu dali glas vjeruju da Syriza nije šuplja priča, nego šansa i zadnja nada. Tsipras nekima pomalo sliči revolverašu – pravedniku, poput Clinta Eastwooda, koji je ujahao u učmali grad i ponudio olovo za tlačitelje i pravdu za nesretnike koji su stenjali pod čizmom vlastodržaca, kabadahija i bjelosvjetskih bankara. Bajkovita fabula nekog starog westerna u današnje vrijeme? Pobjeda mase ljudi nad oligarhijom? Prelijepo zvuči da bi bilo istinito, ali ipak se događa.

Mi koji pušemo i na hladno reći ćemo – da, istina je da zvuči previše lijepo da bi bilo istinito ili barem da bi bilo moguće. Ovo su šugava vremena, a mi živimo u kompliciranom društvu u kojem još nismo riješili ni elementrane nesuglasice. Ovakve jadne i razdjeljene stišću nas centri moći i nadgledaju nas sa svih strana. Banke nas cijede, eksperimentiraju na nama, na nama se vježbaju neki trećerazredni strani političari. I rezultat je svuda oko nas samo cvilež potlačenih i pogled okrenut ka dolje. Vladajuće oligarhije imaju svoje vjerne pratitelje koji gledaju ravno i skupa s njima drže kormilo. Jedra su u njih razapeta iako vjetar odavno ne puše. I zastave se vijore.

Otkud ti u pola tri?

Mi, koje su navikli da je MMF i „bog i šef“ i koje su proteklih godina uvjerili da se mora plesati kako kažu veliki igrači, nama je naprosto nevjerojatno da se može tek tako pojaviti neki lik iz naroda (dobro, iz srednje klase), okupiti oko sebe gomilu istomišljenika i jednostavno reći kako je došlo vrijeme da se nogom u guzicu šutira i Europska banka i MMF i svi kreditori, da se gurne prst u oko vrhuški Europske unije. Pače i poglavito, pojavio se lik koji je u kolijevci demokracije počeo mahati socijalističkim, pa zašto ne reći i komunističkim parolama. I uspio! Barem za sada.

Kako niti jedna zemlja nije otok, čak i kad je otok, posebno u današnje vrijeme, postavlja se pitanje je li moguće da se sa dna kace Balkana (a to Grčka definitivno jest) ove nove furke preliju i na ostatak ustajalog Balkana? Balkanska kaca koja vonja po zaboravljenom kiselom kupusu, naime, vapi za nekim promjenama. Ali, to je lako reći, a učiniti je puno teže nego u Grčkoj. Naravno, nije nemoguće da se i kod nas pojave zdrave snage, ali one prije svega moraju biti pravo zdrave i pravo neopterećene, a ne se folirati i furati na zdravlje i glumatati avangardu pozivajući se na sada već davnu prošlost. Zapravo, ta prošlost, bliska ili dalja, pa i još dalja je ono što kao kost u grlu stoji ovdje svima. I stoji na putu bilo kakvoj ovdašnjoj varijanti Syrize.

Lakše je kad ti je država iole funkcionalna

U Grčkoj je relativno lako bilo oformiti jake lijeve i ultralijeve snage. S druge strane stajala je stara oligarhija, drvena i nesposobna za bilo što osim vlastitog probitka, čak je relativno lako bilo definirati i strane faktore koji su diktirali poteze grčke države, jer Grčka je usprkos ekonomskom skliznuću ostala definirana država u kojoj su nacionalna pitanja i ostala pitanja koja se u nas na Balkanu još uvijek potežu u dobra doba davno riješena. Nije tamošnja (dosadašnja) vlast mogla igrati na kartu makedonske prijetnje, velikoturskog imperijalizma ili bugarskih i albanskih aspiracija na grčku cjelovitost ili opstojnost, jer je Grčka i u EU i u NATO-u na tim stvarima ukalupljena i nedodirljiva. Nisu imali odstupnicu kakvu naši oligarsi imaju godinama. Nisu imali stalno ista pitanja i generirane strahove zvane strah od otcjepljenja ili strah od majorizacije. Istu onu odstupnicu u koju kod nas rado zasviraju i oni koji se žele smatrati lijevima.

U prljavštini i baruštini Balkana, poglavito Bosne i Hercegovine, u kojoj živimo, lijevi nisu u modi. Ovdje je omladina još uvijek pod dojmom skretanja udesno i to i dalje rado čine, makar ne bi priznali. A i ona omladina koja se okiti lijevim znamenjem često puše u istu trubu koju su prije toga obalili čuvari nacionalnog, pa neselektivno krešu po unutarnjem neprijatelju, etiketirajući svakoga tko nije na istoj liniji. Čak i ako se pojave neki mudriji i svjesniji lijevi, njima se tako lako prišije etiketa Jugoslavena, komunjara ili nostalgičara. I tu je obično kraj. A to prišivaju na isti način sve tri oligarhije.

I Grci su imali partizane

Grčka se u magli sjeća svojih partizana i s pravom se čini da to davno bješe - njihov troipolgodišnji rat završio je još 1949., a kod nas isti takav rat još uvijek na neki način traje i uvijek se olako otvaraju nove bojišnice. Čitajući napisano o Syrizi i Alexisu Tsiprasu u Grčkoj, kod nas bi toga odmah krstili komunjarom ili onime što bi Nijemci u našim međuratnim filmovima kazali „partizanen banditen“. Hej, taj je čak je jednog sina nazvao po Che Guevari! Još kad pročitaš da Syriza okuplja maoiste, trockiste, euroskeptike, ateiste, ali i vjernike koji se slažu da treba oduzeti neumjerene privilegije Grčkoj pravoslavnoj crkvi, onda ti je jasno da mi takvih ovdje nemamo toliko koliko bi trebalo za pobjedu na izborima, čak ni za prolaz izbornog praga

U nas se nazovi ljevica nije makla dalje od Broza i još uvijek je vrhunac rasprave „Je li bilo bolje u Titin vakat?“. Rezultat je da čim uđe u vlast napravi isto što i desnica, samo sebi pod guzove gura. Nemaš više pet poštenih teoretičara socijalizma, ljudi koji bi nam zdravo i pametno predložili neku alternativu ovom našem kapitalizmu i beskrajnom zaduživanju i životarenju na doznakama iz inozemstva. S druge strane, čitava ova regija nastala raspadom bivše Juge busa se vjerom, kako po anketama, tako i po broju novoizgrađenih bogomolja. Možete li zamisliti da Bošnjaci, Hrvati i Srbi u BiH kažu – dosta je bilo bogomolja, od sad samo tvornice gradimo? Ili da se dogovore da je najbolje da zemlju podijelimo na troje da bi je onda lijepo uvezali u jedno, pa da konačno uzmemo ekonomske probleme u ruke? Ili vam je i dalje puno lakše zamisliti nastavak „utrke u naoružanju“ i visini tornjeva, odnosno zapišavanju teritorija i beskrajno konstituiranje vlasti koja služi sama sebi?

Otkud muda, frajeru?

Lako je Grcima, iako je trebalo imati muda izreći gromke riječi protiv MMF-a i EU. Ne vole oni da im se staje na žulj, pardon, na njegovanu briselsku nožicu. Možda nam te velike riječi ponekad izgledaju samo kao da je u pitanju ono što raja voli čuti, rezultat izbora u Grčkoj pokazuje da raja voli čuti bilo što samo da nije stara pjesma uz koju im je brod potonuo. Možda je mali tračak nade Sinčićevih solidnih 16,52 posto na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj. Gdje se, doduše, Sinčić razbacivao svim i svačim, od čega nešto nije imalo veze s vezom, ali opet raja voli čuti novu pjesmu, pa makar pjevač malo falšira. No, sve nekako kontam, lako je i toj Hrvatskoj, i ona je u NATO-u i EU, i ona se definirala - u njih se još uvijek dijele samo na desne i lijeve, na partizane i ustaše, a u nas, kukala nam majka, podjele svuda, oligarhije u svakoj kasabi, a lažnih alternativaca još i više. Čim se dokopaju neke funkcije odmah zaborave na alternativu!

Dakako, da vas podsjetim, živimo u zemlji u kojoj ne postoji gotovo nikakva opozicija i gdje su svi manje – više ili na nekoj razini vlasti ili su bili na vlasti. Nema opasnih opozicionara iz hladovine, nema sile koja prijeti nabujati. Mladi su sila samo u nečijim snovima. Studenti su smijurija. Stalno se prijeti nekim nemirima i revolucijom, ali ne može revolucija onako kao prošle godine. Iza revolucije treba stajati neka politička snaga, neka Syriza, neki savez koji će obuhvatiti sve, gdje će se znati što, koga, kako i zašto. Gdje će se znati plan što nakon svega, gdje će postojati strategije, ciljevi i načini na koji će se oni ostvariti. Na kraju krajeva, mora postojati netko tko će preuzeti odgovornost. A u nas toga nema. Ono prošle godine bila je taraba. I tipično naše. Iz ničega u ništa. Pokazaše izbori da su se raja samo malo zaigrala revolucionara.

Vrlo je moguće da ni ova Syriza neće daleko. Odlučili su da se bodu s rogatim. Nije ovo spaljivanje županijske vlade ili stranačkih središnjica, ovdje se bodu sa stvarnim centrom moći. Ali, hajde, neka se konačno nešto događa. Barem negdje.