Jedan zločin, četiri tužitelja, šest žrtava i 15 godina istrage – bez optužnice

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Više tužitelja Državnog tužiteljstva i Kantonalnog tužiteljstva u Bihaću već 15 godina vodi istragu o ubojstvima četiri ratna zarobljenika i dva civila koje su u studenom 1994. zarobili pripadnici Narodne obrane Autonomne pokrajine Zapadne Bosne (NO APZB) u rejonu Šiljkovače kod Velike Kladuše, nakon čega su njihovi posmrtni ostaci pronađeni u susjednoj Hrvatskoj.

Kantonalno tužiteljstvo je istragu vodilo sedam godina, a nakon toga isto toliko i Državno tužiteljstvo, da bi se predmet 2019. godine vratio u Tužiteljstvo u Bihaću. Za članove obitelji poražavajući je taj protok vremena bez podignute optužnice.

Nihada Horozović, sestra ubijenog Elfada Horozovića, nekadašnjeg pripadnika Vojne policije 506. brigade Petog korpusa Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), kaže da su zarobljenici iz grupe u kojoj je bio njen brat prvo mučeni, a potom su, prema izjavama svjedoka, bačeni u kukuruzište na oko 300 metara od škole u Maljevcu.

“Da bi na kraju mučenja i golgote bili ubijeni iz neposredne blizine pištoljem sa po dva metka, što je pokazala obdukcija, i taj koji ih je ubio, koji im je dao zadnji metak u čelo, na kraju se pokazalo da im je skratio muke, što se može vidjeti na fotografijama”, kaže Horozović.

Obitelji ubijenih, koje su novinarima Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) omogućile uvid u dokumente, ogorčene su “neradom tužiteljstva na ovom predmetu”. Oni tvrde da im je tužitelj Nazif Felić, koji je ranije godinama vodio istragu, rekao da će njihov predmet bio prioritetan. Od drugog tužitelja, koji je naslijedio predmet nakon što je Felić otišao u mirovinu, kažu članovi obitelji ubijenih, dobili su informaciju da njihov predmet nije bio prioritet.

“Nisam obiteljim oštećenih rekao da predmet nije prioritetan, rekao sam da predmet nije u planu rješavanja predmeta za 2019. godinu – to je terminološka razlika, ali suštinski sve mijenja”, kaže tužitelj Adnan Kapić, jedan od dvojice tužitelja koji rade u Odjelu za ratne zločine Tužiteljstva Unsko-sanskog kantona (USK).

Dva desetljeća od kaznene prijave

Ministarstvo unutarnjih poslova Unsko-sanskog kantona (MUP USK) je 1998. godine Tužiteljstvu u Bihaću podnijelo kaznenu prijavu u vezi sa ubojstvima zarobljenika. Nakon ekshumacije posmrtnih ostataka u Hrvatskoj 2003. godine, Kantonalno tužiteljstvo je 2005. donijelo naredbu o provođenju istrage.

Za predmet je u periodu od 2005. do 2012. godine, prema dokumentima u koje je BIRN BiH imao uvid, bio zadužen kantonalni tužitelj Nazif Felić. On za BIRN BiH kaže da od 1998. do 2005. nije bilo dovoljno dokaza za otvaranje istrage.

“Nije bilo dokaza tada, ne znači da neće biti sada. Treba raditi na predmetu. Tu stvarno treba uozbiljiti istragu. Tom predmetu nije nekakva posebna pozornost pridavana, međutim sad već on zaslužuje veću pozornost”, kaže Felić.

Predmet je 2012. godine prebačen Državnom tužiteljstvu i na njemu je prvo radio tužitelj Emir Neradin, a potom i tužitelj Saša Sarajlić. Na prijedlog Državnog tužiteljstva, Sud BiH je donio odluku da se predmet 2019. prebaci u nadležnost Tužiteljstva USK-a.

Glasnogovornik Državnog tužiteljstva Boris Grubešić je na zahtjev BIRN-a BiH za razgovor s državnim tužiteljima Neradinom i Sarajlićem, koji su radili na ovom predmetu, odgovorio da odluku o ustupanju predmeta donosi Sud BiH.

“Tako da ne možemo davati nikakav komentar na navedeni upit”, kazao je Grubešić.

Nakon 14 godina istrage u dva tužiteljstva, predmet se ponovo vratio kantonalnom tužitelju Nazifu Feliću, kod kojeg je ranije bio sedam godina. Šest mjeseci poslije toga, Felić je otišao u mirovinu i predmet je dodijeljen tužitelju Adnanu Kapiću.

On kaže da je predmet, iako nije u planu za rješavanje, prioritetan kao i drugi predmeti na kojima radi.

“Na prvi poziv obitelji oštećenih, organizirao sam sastanak s njima, razgovarali smo da radim na ovom i na drugim predmetima”, kaže Kapić i dodaje kako će “poduzimati istražne radnje i saslušavat će svjedoke”.

“Ispitivat ću osumnjičene i provesti sve druge radnje u cilju utvrđivanja pravilnog i potpunog činjeničnog stanja jer samo na takav način ćemo u konačnici biti u prilici da donesemo pravilnu i na zakonu zasnovanu tužiteljsku odluku”, kaže Kapić.

Senita Abdić-Ćehić, kćerka ubijenog Huse Ćehića, ističe da postoji mnoštvo pisanih dokumenata i živih svjedoka, čije iskaze Tužiteljstvo posjeduje, da se završi istraga.

“Felić je rekao da će predmet biti prioritet, međutim, kad smo otišli kod tužitelja Kapića, on je rekao da nismo prioritet”, kaže Abdić-Ćehić.

U prijavi MUP-a USK-a iz 1998. godine navodi se “da su snage takozvane Narodne obrane Autonomne pokrajine Zapadne Bosne (NO APZB) iz sastava TG-3 OG-Pauk 17. i 18. novembra 1994. godine zarobile pripadnike Policijske stanice Velika Kladuša – Izeta Salkića, Fikreta Salkića i Husu Ćehića – te pripadnika 506. postrojbe Ilfada Horozovića i civile Damira Šišića iz Bihaća i Senada Prošića iz Cazina”.

U policijskim informacijama koje su obitelji ubijenih pokazale novinarima BIRN-a BiH navodi se da je, osim braće Salkić, Ćehića, Horozovića, Šišića i Prošića, tada zarobljena i veća grupa civila i policajaca.

“Nakon zarobljavanja svi su odvedeni u rejon Pašinog potoka (Hrvatska), gdje su im skinute uniforme, ručni satovi, oduzet novac i druge vrijednosti. Potom ih prebacuju u Maljevac (Hrvatska) i zatvaraju ih u garažu, vlasništvo S.E., gdje su zvjerski mučeni. Svi zarobljeni su autobusom odvezeni u Cetingrad (Hrvatska), gdje razdvajaju šest osoba”, navodi se u prijavi MUP-a od 12. veljače 1998. godine.

Policija je prikupila informacije da su braću Salkić, Ćehića, Horozovića, Šišića i Prošića vratili u Maljevac, a da je nadzor nad razdvajanjem vršio R.S. iz NO-a APZB-a, čiji se identitet i funkcija navode u prijavi, koji je ušao u autobus i kazao: “Daj neke jače.”

Sedam godina od kaznene prijave do pokretanja istrage

Iz Tužiteljstva USK-a su kazali da se istraga vodi protiv trojice osumnjičenih – K.S., K.F. i M.F. – čiji puni identitet zbog istrage nisu mogli otkriti. Prema dokumentu koji su obitelji pokazale BIRN-u BiH, istraga protiv Dž.K. je obustavljena zbog njegove smrti.

Nakon razdvajanja, prema kaznenoj prijavi u koju je BIRN BiH imao uvid, braća Salkić, Ćehić, Horozović, Šišić i Prošić su odvezeni vozilom u nepoznatom pravcu, a policija je došla do saznanja da su poslije zločina njihova tijela bila u kukuruzištu deset dana, nakon čega su iz Maljevca prevezena u Cetingrad, gdje su zakopana u dvije grobnice.

Njihova tijela su ekshumirana u Hrvatskoj 2003. godine.

Tužitelj Kapić kaže kako su ekshumacije posmrtnih ostataka izvršene na području Centingrada-Slunja i Lasinja 18., 19. i 20. ožujka 2003. godine, što je vidljivo iz izvještaja koji se nalaze u spisu. On kaže da su ekshumacije radile institucije Hrvatske.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) za BIRN BiH je potvrdilo da nema otvoren predmet o ubojstvu osoba čiji su ostaci ekshumirani u ovoj zemlji.

Kapić objašnjava da je naredba o provođenju istrage donesena 27. travnja 2005. godine i da se od tada do danas predmet nalazi u fazi istrage.

“Sa ovim predmetom je bio zadužen veći broj tužitelja”, kaže Kapić i objašnjava da je u lipnju 2019. predmet vraćen na kantonalni nivo rješenjem Suda BiH nakon što je to u travnju 2019. godine predložilo Tužiteljstvo BiH.

“O samim razlozima prenošenja nadležnosti postupanja u ovom predmetu s Tužiteljstva BiH na Tužiteljstvo USK-a u Bihaću svoju odluku je dao i obrazložio Sud BiH”, kaže Kapić.

Iz Suda BiH su za BIRN BiH odgovorili da je u konkretnom slučaju primijenjen Član 27a Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP BiH), koji predviđa da se “može prenijeti vođenje postupka drugom sudu na čijem je području pokušano ili izvršeno kazneno djelo”.

U obrazloženju Suda se navodi da su kriteriji kojima se Sud treba rukovoditi prilikom odlučivanja o prenošenju vođenja postupka detaljnije razrađeni u Državnoj strategiji za rad na predmetima ratnih zločina.

Bosanskohercegovačke vlasti su 2008. usvojile Strategiju za rad na predmetima ratnih zločina, koja je predviđala da se na državnom nivou procesuiraju najsloženiji predmeti u roku od sedam godina, a svi ostali da budu prebačeni na entitetski nivo i završeni za 15 godina, odnosno do 2023. godine.

Kriteriji za ocjenu složenosti predmeta podijeljeni su u tri grupe: prva grupa kriterija odnosi se na težinu kaznenog djela, druga na svojstva i ulogu učinitelja, dok su trećom grupom propisane ostale okolnosti koje Sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene složenosti predmeta, objasnili su iz Suda i dodali da je Sud ocjenom ovih kriterija “utvrdio da su ispunjeni uvjeti za prenošenje vođenja kaznenog postupka na mjesno nadležni sud”.

Odgovarajući na pitanje o kapacitetu i činjenici da je Državno tužiteljstvo na lokalni nivo vratilo predmet ubojstava osoba čiji su posmrtni ostaci pronađeni u drugoj državi, Kapić kaže da je “tako po rješenju Suda BiH”.

“Ne mogu komentirati odluku Suda, već moram postupiti po njoj”, kaže Kapić.

On objašnjava da je potrebno saslušati neke svjedoke čija su se imena pojavila u izjavama ranijih svjedoka, kao i da treba saslušati osumnjičene.

“Trenutno se vodi istraga protiv tri osobe, dok je u odnosu na jednu osobu koje je bilo obuhvaćeno istragom, istraga obustavljena zbog smrti te osobe. Jedno osumnjičena osoba je dostupno te će mu uskoro biti poslan poziv za ispitivanje, dok se dvojica nalaze u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD)”, kaže Kapić i dodaje da je za jednu osobu, čiju adresu ima, već poslao zahtjev putem međunarodne pravne pomoći.

“Na isti način ću postupiti u odnosu na drugo lice, za koje imam saznanja da se nalazi na području SAD-a, kada pribavim njegovu točnu adresu”, kaže Kapić i objašnjava da su oni osumnjičeni za zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika, odnosno za ubojstva četiri ratna zarobljenika i dva civila.

Specijalni tretman mučenja

Obitelji ubijenih kažu za BIRN BiH da su, nakon višegodišnje suradnje s tužiteljstvima, razočarani radom tužitelja i tužiteljstva.

Nurfet Salkić, sin ubijenog Fikreta Salkića, kaže da se osjeća prepušten samom sebi.

“Surađivali smo s tužiteljstvom, dali smo imena, dokazni materijal, izjave, iskaze, svjedoke, ali tužiteljstvo ne radi svoj dio posla, više surađuje s njima nego s nama. Dolazili su inspektori Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) i Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA), i ljudi kažu ‘mi smo završili svoj posao’, nama nije jasno zašto to tužiteljstvo nije završilo”, govori Salkić.

Sebina Kulupčić-Salkić, kćerka ubijenog Izeta Salkića, smatra da veća prava imaju osumnjičeni nego obitelji oštećenih.

“Zakon je najmanje za nas”, kaže ona.

Iz iskaza svjedoka te nalaza obdukcije utvrđeno je da su članovi njihovih obitelji prošli “specijalni tretman” mučenja. Nihada Horozović, sestra Elfada Horozovića, nekadašnjeg pripadnika Vojne policije 506. postrojbe Petog korpusa ABiH, kaže da je taj “specijalni tretman podrazumijevao najgori oblik mučenja – premlaćivanje, rezanje dijelova tijela, posipanje kiselinom, izgladnjivanje i ostavljanje tako neko vrijeme”.

“Pa bi opet došli i opet bi nastavili sve isto, a sve u cilju izvlačenja određenih informacija o vojnom djelovanju i kotama Petog korpusa. Moj brat je imao samo 22 godine i poticao je iz veoma siromašne obitelji, tako da od njega nisu imali nikakve financijske koristi, za razliku od Senada Prošića i Damira Šišića, od kojih je otuđena veća količina novca”, kaže ona.

Horozović naglašava da su obitelji ubijenih psihički i fizički iscrpljene od borbe da se riješi slučaj star 26 godina.