Jedanaest godina nametnutog Statuta Grada Mostara

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Danas, 15. ožujka, navršilo se jedanaest godina od kada je tadašnji visoki predstavnik Pady Ashdown nametnuo ‘’luđaku košulju“ Mostaru, proglasivši novi Statut Grada Mostara.

Osim što je nametnuo Statut, koji je više kolonijalnog nego demokratskog duha, Paddy Ashdown je Mostarcima oteo i višemilijunski iznos, koje je grad prihodovao od neupravljanja trima hidroelektranama na Neretvi, a koje su mu pripale prema međunarodnim sporazumima.

S ove distance, kada se podvuče crta, može se zaključiti kako je Statut donio samo neke pozitivne promjene, ali da ne unio političke podjele i usporio razvoj Mostara, odnosno ono što se podrazumijevalo pod sintagmom ''Mostar normalan grad''.

Kada je o pozitivnim aspektima Statuta riječ svakako je to da se njime ukinulo šest skupih i neučinkovitih gradskih općina. Činjenica da je formirana zajednička gradska administracija i ukinuta funkcija dogradonačelnika Mostara, nestala je nada onima koji su dugo u Mostaru podgrijavali postojanje paralelizama.

Ne treba smetnuti s uma i da je u proteklih 11 godina povjerenje između naroda u Mostaru znatno bolje nego što je to bilo ranije i da su ratne rane zacijelile, a neke, što je i normalno, neće biti nikada izliječene.

Kada se gleda što je svaki od tri naroda dobio ili izgubio teško je biti objektivan.
Iako su stranke s bošnjačkim predznakom bile protiv nametanja Statuta, danas su njegovi žestoki zagovornici.

Kada su u pitanju stranke s hrvatskim predznakom postavlja se principijelno pitanje zašto Mostar ne može biti normalan grad s normalnim izbornim pravilima kao što važe u Tuzli, Sarajevu, Zenici, Bihaću ili Travniku. I tamo je bio rat, nacionalna struktura na koju se poziva SDA u Mostaru, u odnosu na 1991. godinu drastično je promijenjena. U Mostaru najmanje. Stoga se njihov zahtjev za jednakim tretmanom u Mostaru kada su u pitanju izbori s ostalim gradovima čini itekako opravdanim.

Kada su u pitanju stranke sa srpskim predznakom čini se da su Srbi u Mostaru po Statutu najveći gubitnici. Dugo su bili privilegirani jer vijeće se sastojalo od 30 vijećnika, po deset iz sva tri konstitutivna naroda, ali je nametnutim Statutom kazano kako ni jedan narod ne može imati manje od četiri, a ni više od 15 vijećnika u Vijeću.

Činjenica da su novim Statutom granice bivših općina postale izborna područja učinile su da danas Srbi u Gradskom vijeću nemaju skoro ni jednog autentičnog predstavnika, odnosno koji dolazi iz stranke sa srpskim predznakom već im predstavnike daju stranke s predznakom drugih naroda.

Hoće li se u Mostaru održati lokalni izbori 2016. godine, ovisi prije svega od SDA, jer se Visoki predstavnik već duže vrijeme odlučio ne baviti svojim poslom. Svima je poznata činjenica kako presudu Ustavnog suda BiH za Mostar, SDA ne želi provesti, a Valentin Inzko nema više političke snage nametnut je, čime bi se omogućilo građanima Mostara da konačno na lokalnim izborima izravno izabere svog gradonačelnika, s punim legalitetom i legitimitetom.

Hoće li se vlast u BiH skoro formirati i Parlament BiH usvojiti ono što je Ustavni sud presudio, čime bi se stvorile, pretpostavke da se i u Mostaru 2016. godine održe izbori, nitko sa sigurnošću ne može kazati. Građanima Mostara ostaje samo vjerovati, čekati i nadati se da će konačno biti ravnopravni sa svima ostalim građanima, a Mostar kao i svaka druga općina, odnosno grad, a ne ''grad slučaj''. 

Ono što je nakon ovih deset godina svima, valjda, jasno jeste činjenica kako ovakav nedemokratski Statut, koji Gradsko vijeće nije nikada usvojilo već ga je visoki predstavnik nametnuo, pokazao se kao kamen spoticanja i izgradnje Mostara kao normalne i funkcionalne gradske cjeline.