Kad porastem, bit ću papak

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kupio moj ćaća sa susjedom neki dan svinjsku polutku. Onaj lakši dio, bez glavuše, jer mater ne voli glavušu ni gledat, a naježi se kad moj ćaća krene da se bavi specijalitetima tipa mozak, jezik itd. I sad smo se dali u raspravu šta ćemo s dva papka. Jer, čitao ja neki dan u Slobodnoj Bosni, kažu tamo da papak košta milijun i pol konvertibilnih maraka. E ne'š ga vala bacit, naći ću ja neki recept i za to.

Žena je odmah prionula po Googleu i traži, traži, kad iščupa jedan s Coolinarike – Nogice u saftu.

Dugo i bolno pripremanje

Papke, dakle, treba najprije dobro oprati, jok, eto trehnut ću ih klofačem. Tko zna kud je to sve gacalo, naravno da ću dušu iz njih izribati. Potom se kuhaju i onda najprije baciš tu prvu vodu. Onda papke u pretis lonac, začiniti biberom, lovorom, sitno sjeckanim lukom i kuhati dok ne smekšaju. Zaprška je klasična, na ulju propržiš alevu papriku, bijeli luk i brašno, umutiš tečnost od kuhanja, da nije pregusto i samo dodaš papke.

Onako, jel da, i nije nešto, još kad znam da je papak u pitanju, tačno k'o ona glavuša što mi je mater ne može smislit u kuhinji. No, ima na ovoj stranici i recept o Papcima na gospo'ski način. E, to je već vrijedno milijun i pol maraka, koliko vele da papak košta na slobodnom tržištu Republike Srpske.

U ovom receptu već ima finih, zvučnih stvari, papci se najprije raskuhaju dok se meso počne odvajati od kosti, voda se ne baca, nego koristi za temeljac, ima više dodataka, mrkve, luka, rajčice, paprike... Uglavnom, zaguglajte Nogice na gospodski način, ja vam mogu reći, onak', puno muke za tak-tak rezultat. Možda ti papci ipak nisu vrijedni milijun i pol maraka. Ili ja nekako nisam... svinjski tip.

Mi smo papkovi, papak je naš

U Narodnoj skupštini RS-a je drukčije. Nagađaju pojedini mediji da je Ilija Stevančević kroz aferu "papak" ostao dobar milijun ili više. A nešto kontam, što i ne bi. Ima i pravo.

U svakoj normalnoj državi na sami spomen kupovine mandata uslijedili bi prosvjedi, izgredi, padale bi i skupštine i vlade, samo kod nas to završi to završi pukim vrijeđanjem ispred Kluba penzionera. Nemojte misliti da pozivam na linč Ilije Stevančevića, ne daj Bože, samo kažem da ga u potpunosti razumijem. I ja bih isto.

Čovjek je išao logikom, a zašto ne bih? Nabrao je Ilija godina, nije mu ionako ostalo mnogo, šta će s tolikim novcima?! Ostavit će ih obitelji, osigurat će pokoljenja iza sebe, svi će ga se sjećati sa suzom u oku, "kako je nama naš Ile osigur'o radna mjesta". Bit će heroj i zakletva sebi najmilijih osoba, osigurat će si mjesto u vječnosti.

Ako ga, ne daj Bože, tko i ubije, tek tada će postati heroj, i svojih najbližih, a i u nekoj ludoj kombinaciji vjerojatno i heroj širih razmjera. Jer kako prof. Tokić nerijetko kaže, uvjeren je da mi već cijelo desetljeće svi skupa radimo na odvajanju Srpske. Tako da bi u toj nekoj logici i Stevančević sasvim sigurno našao svoje mjesto. Heroj, a ne papak.

A zašto i ne bi?

Tek prije par dana kupim u trgovačkom centru drvo za potpalu, živim u zgradi i malo je nekulturno cijepati, ima i taj neki vražji kućni red, bar je nekad bio. I dođemo žena i ja kući, i ona mi pokazuje da je potpala uvozna. Iz Njemačke. Brže-bolje zovem jednog poznanika u Bosnu da se našalim s njim, jer on ima kući te cjepače i živi od tog drveta, kako to da se on nije probio na tržište lijepe naše Hercegovine. I dok ja njemu opisujem pakiranje, markice, izleti on da to i jest iz njegove radionice poteklo. U priču mi tako, on me kumi, ne otkrivaj mi identitet, propast će mi dobar posao, i ja onda kontam: a što ne bi Ilija Stevančević i Vojin Mitrović gurali dalje i unovčili svoje mandate, kad u ovoj zemlji ionako sve prolazi?!

Izvozimo smilje, a uvozimo ulje od smilja, izvozimo nacijepano drvo, a uvozimo skupu njemačku potpalu, izvozimo papke na gospo'ski, a uvozimo kinesku slaninu. Obarenu.

Nego, ako može, sveti Nikola, ja ću biti jako dobar iduće godine, da mi samo daš priliku da i ja napokon postanem papak?