Kako je počeo rat na mom laptopu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Između svega dobrog što nam je donijelo informatičko doba, postoje i neke stvari zbog kojih ga slobodno možemo proklinjati. Evo, naime, danas svaki bezveznjak s mobitelom u ruci može izazvati paniku i tako na pet minuta osjetiti moć koja kola venama.

Ljutiti neki lik iz tamo neke daleke zemlje može nasekirati gomile ljudi udaljene tisućama kilometara, pa čak im i život učiniti krajnje kompliciranim i nesigurnim. Danas možete iz Australije uplašiti ljude u srcu Europe dojavom da ste im postavili bombu, makar ste udaljeni dva dana putovanja avionom. Ljudima prisjedne doručak, jer imaju naviku kliknuti. Istina je kad kažu da smo pustili sve svjetske probleme za vlastiti stol, a ni prvog susjeda više ne poznajemo.

Trla baba lan…

Svatko danas može napisati e-mail ili okačiti Facebook-objavu, isprsiti se na Twiteru ili poslati SMS prijetećeg sadržaja s namjerom isfurati sebe i pritom izazvati frku i paniku. Svaki anonimus se danas može izboriti za svojih pet minuta slave, kandidata ima koliko hoćeš – dovoljno je samo pročitati komentare podno tekstova na portalima i imaš već barem desetak talenata za napisati kakav radikalan status u trenucima dosade, bijesa ili kronične frustracije vlastitom nebitnošću.

Danas iz fotelje možeš dignuti na noge čitav grad ili državu– dovoljno je dojaviti terorističku akciju i već su na ulicama duge cijevi i psi tragači. Lako je zlogukim komentarima jedan običan sudar ili pjansku tuču dvojice u kafani, ako su akteri različitih nacionalnosti, podići na nivo međunacionalnog sukoba. Tehnologija je omogućila da svaki lik, kojeg nitko inače ne bi pitao za njega, ima svoje (nazovi) mišljenje i javno ga iznosi, uglavnom ne plašeći se posljedica jer je ušuškan iza izmišljenog imena ili se jednostavno ne plaši loše organizirane i spore „cyber policije“, kakva je u nas. Da skratim, danas i baba iz zadnjeg sela na karti može najaviti teroristički napad, baš kao što može objaviti što je skuhala za ručak i diže li se djedu još uvijek. A kako ne bi netko drugi.

U vrijeme kada su teroristički napadi u modi, kada o njima bruje od jutra do sutra, kada se uzimaju gotovo kao normalna i svakodnevna pojava (baš poput mobitela), statistički gledano naći će se dovoljno ljudi da jednim klikom, jednim pozivom, jednim statusom na izmišljenoj Facebook stranici, pa makar i iz zajebancije, najave neku prijetnju miru i sigurnosti. I to je problem informatičkog doba – prokleto je lako izazvati paniku. Pogotovo u zemlji koja je senzibilna poput ove naše.

Neki dan je, eto, kroz Mostar prostrujala vijest o mogućem terorističkom napadu. Ako ste bili tu, a vjerujem da jeste, onda znate kakav je to osjećaj bio. Makar ste sto puta ponovili da to nije ništa, da se netko zajebava, nije vam bilo baš svejedno, zar ne?

Natrag do '91. u tri klika mišem

Gledati opet ljude kako sa zebnjom osluškuju više informacija, kako grozničavo zovu rodbinu i prijatelje – to podsjeća na neko vrijeme koje želite potisnuti iz memorije. Pa onda biti opet svjedokom kako se, što u neznanju a što u tjeranju vlastitog straha, među ljudima šire glasine k'o valovi u moru - i to je grozan osjećaj. Nadodaje ovaj, nadodaje onaj, ovaj tvrdi, onaj drugi kaže da nije tako, ovaj kaže da je saznao iz prve ruke, ovaj drugi mu kaže da je on iz druge čuo da nije tako.

Sve to danas može nastati iz gotovo ničega – jednim jedinim SMS-om ili mailom može se na noge dignuti čitav grad. I to je usud informacijskog doba. Doba u kojem država stvorena u pustarama Iraka i Sirije na tjednoj bazi „zabavlja“ gledatelje egzekucijama u HD formatu i samo s nekoliko pokreta palca na mobitelu zaprijeti terorizmom čitavom Rimu i Vatikanu, a onda to odjekne Svijetom kao da je bomba već eksplodirala! Doba u kojem će onaj kome to odgovara kroz društvene mreže i medije pustiti da kolaju takve stvari, još ih i potpiriti ako treba, dati im na još većem značaju. A vaše je samo da klikate i da se plašite. Uplašenim stadom lakše se barata.

Doba u kojem istina i glasina putuju istom brzinom, bez da ih sprječavaju filteri društvene odgovornosti. Doba u kojem će i pametan, samo ako si dozvoli , poludjeti u čitavoj kakofoniji stotina megabajta informacija koje nose mišljenja i poruke drugih ljudi, za koje inače ne bi previše mario. Doba u kojem smo se zahvaljujući tehnologiji još više razotkrili – jedni kao bijesni i društveno neodgovorni pojedinci koji još uvijek iza ekrana svog mobitela ili laptopa smatraju da ratovi nisu loše rješenje, kao da je klik na rat jednako bezopasan kao klik na pobjedu Barcelone protiv Levantea – i oni drugi, kojima je samo malo straha i panike dovoljno da poput ovaca krenu tražiti jedinu i pravu sigurnost u takvim okolnostima – svoj tor! A onda iz topline tora, makar i virtualnog, krenuti lajati da bi se razbilo još ono malo preostalog straha. A kad ovce laju, to je kranje grozan prizor, zar ne? No, prvo se upitajte, kad ste vi zadnji put lajali i jeste li pri tom više sličili ovci ili čovjeku?

Pas koji laje, uglavnom ne ujeda

Eh, da. Vratimo se mi na početak priče. Danas svatko, dakle, može zaprijetiti terorizmom. Danas svatko može dovesti u izravnu vezu zbivanja u Siriji ili puškaranje u Makedoniji sa situacijom u BiH. kakvih se sve „analitičara“ izredalo zadnjih dana, dobro smo još ikako živi.

Nekad ono što se zbivalo iza brda nije utjecalo na život s ove strane, a danas se sve može. No, ipak…jedna stvar je činjenica. Ni u vrijeme kada nije bilo mobilne tehnologije i interneta, niti sada kada su tu s nama i oko nas, oni pravi teroristički napadi, oni koji bi se zbilja dogodili, nisu bili najavljivani. Rijetko kada bi netko dojavio svoje namjere prije velikog praska. Jednostavno bi roknulo i onda bi netko za to preuzeo odgovornost. Reklama je dolazila nakon bombe. Danas, srećom, uglavnom stiže prije nje. Kažem srećom, jer ne samo da živimo u svijetu informacija, nego je previše tih informacija čisti marketing. Prodaja muda pod bubrege, da bi se skrenula pozornost s pravih svakodnevnih problema. Recimo s činjenice da je preostalo još sasvim malo vune.