Kakve perunike i munike?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nedavno je u domaćoj javnosti izbila silna panika o nepoštivanju kršćanskih vrijednosti, nakon što je u nekom restoranu uočena slika na kojoj su likovi sa posljednje večere Leonarda da Vincija zamijenjeni likovima iz nindža kornjača.

Nisam se našao uvrijeđenim, ali ne zbog činjenice da je riječ o skrnavljenju rimokatoličke svetinje, jer nije, najprije nije skrnavljenje nego oponašanje, mimesis, drugo, nije riječ o kršćanskoj svetinji jer kršćani ne vjeruju u slike nego Boga, a ako se itko trebao buniti, onda je to sam Leonardo (ne ninja kornjača, nego slikar po kojem je nazvan lik), nego se nisam uvrijedio jer u nas je običaj dizati galamu na pogrešne stvari, a ne na stvarnu zloupotrebu vjerskih istina i sloboda. No, zar ima smisla objašnjavati genijalnost u "oponašanju" Leonardove posljednje večere tako što će za stol biti postavljen istoimeni lik iz crtića?!

Staroslavenski zaboravljeni običaji

Inače, mi u Bosni i Hercegovini živimo opterećeni lažnim podjelama koje nam zamračuju pravu sliku onoga što jesmo. Primjerice, naša najpoznatija planina u Hercegovini nosi ime Velež po slavenskom bogu Velesu, koji je bio suprotstavljen vrhovnom bogu Perunu, ali ne na način da je riječ o zlom bogu, jer slavenska vjera (neki će reći mitologija) nije poznavala razdvojeno dobro i zlo.

Perun, osim imena vrhovnog boga gromovnika, usput je i staroslavenski naziv za hrast, također je nestao iz našeg dugoročnog sjećanja zato što su se prilikom pokrštavanja Slavena misionari svojski trudili posjeći što više hrastova širom istočne Europe. One koji su bili u tome najuspješniji proglašavalo se blaženim i svetima i to vrijeme može slobodno ostati zabilježeno i kao prvi veliki ekocid suvremenog čovjeka. Naime, svaki je hrast ujedno bio žrtvenik bogu Perunu. Kao što je svaki cvijet iris/perunika, označavao mjesto gdje je nekad udario grom boga Peruna.

Danas, kada pravoslavci imaju Zeleni dub kod Ljubinja, pod kojim je prespavao sveti Sava i kada katolici imaju stari hrast na Širokom Brijegu pod kojim su spavali prvi hercegovački franjevci, nitko i ne pomišlja na korijene iskorijenjene slavenske animalističke vjere (neki bi rekli mitologije).

Poštujmo šumu!

No zato dobro znamo muniku. Endemsko zimzeleno stablo koje raste eto samo kod nas, mislim, spomenuh već endemsko. Raste, primjerice, u Parku prirode Blidinje. Koji ove godine puni dva desetljeća od osnutka. Nekako baš ovog tjedna. Logično je, naravno, organizirati simpozij tim povodom. Na Blidinju. Nema gore baš mnogo zgrada pa je onda i crkva sasvim logičan izbor. I onda posadiš glavne na skupu, među kojima i prvog bh. Hrvata, za jedini stol u crkvi – oltar.

Munika bude svakako jedan od 'lajtmotiva' jer, pobogu, nismo barbari da uništavamo šumu, pogotovo endemsku. To su radili neki barbari prije nas, pritom zaboravljajući da smo se priklonili vjeri tih barbara, ali i zaboravljajući da su hektari te iste endemske munike nestali u nikad razjašnjenim požarima koji su poharali pola visoke Hercegovine, nekim čudom baš na granicama koridora Vc. Ekocid, barbarstvo ili samo loše sjećanje?! Nebitno, u ovoj zemlji sve se ionako brzo zaboravi.

ČEKAJ

Stani, stani! Rekoh oltar?! Žrtvenik. Jedan od kršćanskih temeljnih simbola, pred kojim se iz poštovanja ustane. Koji simbolizira Abrahamovu odanost jedinome Bogu, kada je kao znak vjernosti pošao žrtvovati svoga sina i Bog ga zaustavi ponudivši mu ovna u zamjenu. Koji simbolizira Božju odanost čovjeku, kada je svoga Sina predao kao jaganjca na žrtvu, da pobijedi smrt. Stolom pred kojim se svaki pravi vjernik poklekne. Za TIM stolom su sjedili?!

I vi se stvarno alarmirate radi nindža kornjača na slici Leonarda da Vincija. A za ove glasujete?!

Dragi moji, onda vam je još i dobro, ako svetinje poput hrasta zaboravljate, a za žrtvenikom sjednete.