Kandić i drugi: Preko Veleža s troje male djece

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prva svjedokinja Tužiteljstva Bosne i Hercegovine ispričala je kako je u većoj grupi civila s troje male djece pobjegla iz Nevesinja preko Veleža, navodeći da dio ljudi nikada nije stigao i da su pobijeni.

Fahira Ramović je kazala da je živjela u Nevesinju i da je njenog supruga iz kuće odvela policija na informativni razgovor 16. lipnja 1992. Kazala je da se sljedećih dana raspitivala za njega, a da je poslije čula da je ubijen. Njegovo tijelo, kako je navela, nije pronašla.

Tri dana bez hrane i vode

Ramović je kazala da u strahu odlučuje da napusti Nevesinje i da odlazi sa djecom koja su tada imala četiri i dvije godine, te oko 40 dana. Ispričala je kako je sa drugim stanovništvom spavala u šatorima u šumama kod sela Presjeka i Kljune, te da je bilo granatiranja i pucnjave.

Prema njenim riječima, na kraju je u grupi koja se kretala preko Veleža bilo oko 200 ljudi, te da je nakon tri dana, bez hrane i vode, stigla u Vrapčiće.

''Kasnije smo saznali da nisu svi došli. Rečeno je da nije njih oko 90 i da su svi ubijeni'', kazala je svjedokinja.

Ona je navela da je čula kako je prešla i N-3, ali bez muža i djece, od kojih je jedno imalo 15-ak dana.

U ovom predmetu sudi se Zdravku Kandiću, nekadašnjem zapovjedniku Petog bataljona Nevesinjske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), Draganu Đurđiću, njegovom tadašnjem zamjeniku i zapovjedniku Interventnog odjeljenja, te Draganu Ivaniševiću, Goranu Došli i Milanu Trifkoviću, koji su bili pripadnici Interventnog odjeljenja, kao i Siniši Kandiću, Dragoslavu Aćimoviću i Mladenu Kandiću, bivšim pripadnicima rezervnog sastava milicije Mostar, koji su takođe bili u sastavu Petog bataljona.

Oni su optuženi za sudjelovanje u širokom i sustavnom napadu na bošnjačke civile na području općine Nevesinje i sela Zijemlje i Ruište u općini Mostar, te da su sudjelovaloj u ubojstvu oko 100 djece, žena i muškaraca, od kojih je najveća grupa usmrćena u lipnju 1992. kada su uhićeni prilikom pokušaja prelaska preko Veleža u Mostar.

''Ako ćete voditi nju, vodite i mene''

Mušan Šarančić kazao je da je živio u selu Čanje kod Nevesinja i da su sa srpskim stanovništvom bili u dobrim odnosima.

''Išli smo zajedno u grad, na kupanje, igrali lopte. Međutim, poslije izbora…'', kazao je svjedok, dodajući da se formira odred ''Karađorđe'', da dolazi do pretresa, maltretiranja i slično. Kazao je da se njih desetak u Čanju sami organizirali da drže straže, a da srpske komšije nisu htjele da zajedno s njima patroliraju.

On je ispričao kako je s obitelji napustio selo 16. lipnja 1992. i kako su bježali dok je na njih otvarana vatra. Ponovo dolaze u selo, gdje je vidio desetak ubijenih komšija. Kako je ispričao, na kraju je uhićen sa suprugom, sestrom i majkom, te još nekim mještanima, dok su se otac i brat ranije razdvojili i otišli drugim putem.

Kazao je da su ih odveli u alatnicu, gdje su odvojili žene, a muškarce odveli u kino salu, da bi ih potom prevezli u Bileću, gdje je bio zatočen dva mjeseca. Naveo je da su mu u alatnici ostali supruga Sabira, koja je bila trudna, te majka Zejna i sestra. Čuo je da su žene u alatnici maltretirane i izvođene.

''Kada su došli po moju suprugu, majka je ustala da je zaštiti. Rekla je: 'Ako ćete voditi nju, vodite i mene''', rekao je Šarančić, dodajući da je posmrtne ostatke supruge pronašao, a majke ne.

Svjedok je rekao da je kasnije saznao da su mu otac i brat prešli preko Veleža, ali da svi ljudi iz te grupe nisu uspjeli stići do Mostara.

Suđenje se nastavlja 27. srpnja.