Kebina prašina i nekrofilski nagoni

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prašina koju je nedavno uskovitlao Mirsad Kebo, mašući dokumentima o ratnim zločinima Armije BiH, na kihanje je natjerala samo one koji u proteklih četvrt stoljeća nisu uspjeli razumjeti za šta ti ratni zločini, dođavola, služe ovdašnjim političarima i drugim javnim ličnostima. Da je rat za raspad Jugoslavije, a naročito njegova bosanskohercegovačka epizoda, bio plodno tlo za zločine i da te zločine valja sankcionirati, dvije su teze oko kojih bi morali postići konsenzus i oko kojih je, čini se, on već postignut. Nažalost, nikako da dođemo do još jednog, možda i važnijeg konsenzusa – onog koji veli da bi o zločinima valjalo govoriti na način lišen vulgarne i populističke ideologizacije.

Da je Armija BiH počinila nemali broj zločina, do sad je valjda postalo jasno i onim najromantičnijim i najtankoćutnijim bošnjačkim dušicama. Da broj tih zločina nije ni približan brojevima koji se serviraju iz srpskih i hrvatskih polit-kuhinja, također je notorna činjenica, baš kao i ona koja veli da stvari stoje navlas isto sa zločinima druga dva oružana aparata koji su se ovdje tukli devedesetih.

Korijenje u fotelji

Sramotna sporost u procesuiranju počinjenih zločina nije, međutim, dokaz da se o njima ne zna dovoljno. Nadležna tijela, policijska, sigurnosna i pravosudna, uglavnom su propisno naoružana potrebnim informacijama, što nas vodi do zaključka da je za tu sramotnu i nedopustivu sporost kriva isključivo – politika. Kojoj zločini očito još uvijek trebaju kao uzda i kao mamuza za biračko tijelo. Čvrste i dokazane činjenice nisu podesna jahaća oprema, preuveličane proizvoljnosti znatno učinkovitije raspaljuju pravdoljubivi zanos narodni, pa narod bolje kasa i galopira tamo gdje to politika želi.

Kad svjetlo iz tog kuta padne na stvarnost, lako je uvidjeti koliko je licemjerno i neetično Kebino izmahivanje dokumentima o zločinima što ih je počinila Armija BiH. Dok je puštao korijenje u fotelji, nije mu padalo na pamet da preduzme ma i najmanji napor usmjeren na kidanje spona između politike i pravosuđa. Kada su ga, međutim, prestali zalijevati u njegovoj fotelji-saksiji, graknuo je o zločinima, no ne na način koji bi bio od pomoći nadležnim tijelima i, što je daleko najvažnije, žrtvama i njihovim obiteljima, već na način koji pogoduje nacionalnoromantičarskim ideologijama, onima, dakle, koji su zločin pretvorili u unosan biznis. I koji bi opet posegnuli za zločinima ukoliko bi sveti cilj držanja vlasti to zahtijevao.

Djeca i filmovi o silovanjima

Ne postoji suštinska razlika između Kebinog mahanja dokumentima o zločinima nad Srbima i malignog preuveličavanja broja žrtava što su ih Bošnjaci podnijeli u proteklom ratu. Oba ova mimetička postupka vode ka perverznoj apologetici zločina koji su odista počinjeni. Senzacionalizam u pristupu pitanju zločina i posezanje za aproksimacijama zamagljuju stvarnu sliku i otežavaju posao istražnim i pravosudnim organima, a žrtvama i njihovim obiteljima daruju prokleti dar lažnog nadanja. I kontaminiraju stvarnost, pa u njoj postaje sasvim normalno da se petnaestogodišnja dječurlija organizirano vodi na projekciju filma o silovanjima koji je u zemlji svog nastanka označen +17 oznakom. I normalno postaje prihvatanje diletantski snimljene holivudske trakavice kao autentičnog svjedočanstva o zločinima. Baš kao da u pređašnjem iskustvu nemamo sadržanu zloupotrebu umjetnosti na isti takav način – vidjeti pod Andrić, Ivo, pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost.

Koliko neljudskog treba imati u sebi pa neodgovorno posezati za zločinima kao ideološkim lizalom, ne znam, ali plašim se da ta količina nije ništa manja od one potrebne da se zločin izvrši. U svakom slučaju, postupak Mirsada Kebe nije iznenađujući – riječ je o političaru, a od njih smo navikli i na veće gadarije koje se periodično, kao po nekom unaprijed dodgovorenom scenariju, serviraju prostom puku da se oko njih glođe. No, da nekrofili izraženog trgovačkog dara ne postoje samo među političarima, pokazuje i jedna od nedavnih kolumni Borisa Dežulovića, po sudu mnogih, vedete ovdašnje žurnalističke pravdoljubivosti.

Pišući o zločinima što su ih snage pod komandom Armije BiH počinile na vozućkom bojištu, on u priču uvodi silovanja žena i ubijanje djece, pridružujući se tako hordama onih kojima ne odgovara da se istina o zločinima istjera na čistac, jer se na istini ne mogu graditi mitovi niti naplaćivati honorari. Naizgled sitan detalj, pominjanje silovanih žena i ubijene djece na način koji implicira masovnost i sustavnost te pojave, Dežulovića dovodi u upravo nepristojnu blizinu jednog Mustafe Cerića. To što su im ideološki predznaci različiti nikakvog značaja nema – ista im je sklonost da se poigravaju sa zločinima, doživljavajući ih kao Kožin vic u kom su, efekta radi, dopuštena pretjerivanja.

Obuzdavanje nekrofilskih nagona

No zanemarimo li na čas popularni lamentpurlamentizam i graktanje onih koji su našli načina da priču o zločinima pretvore u ličnu dobit, vidjećemo da u Bosni i Hercegovini, uprkos sramotnoj sporosti u procesuiranju ratnih zločina, stvari po ovom pitanju uopće ne stoje tako loše. Valja se prije svega podsjetiti da je rat okončan bez pobjednika koji bi sproveo svoju vlast na čitavoj teritoriji zemlje, onako kako su to, na primjer, učinili saveznici u Njemačkoj četrdesetpete. Savezničke su okupacione vlasti bile posve lišene potrebe da se dodvoravaju biračkom tijelu poražene nacije. Dalje, ovdašnje ratovodstvene oligarhije nisu bile prijetnja po čitav svijet, pa svijet tako nije osjećao ni potrebu da ih proganja i kažnjava na način kako je to činio sa nacistima. Uostalom, pobjednički je svijet i tada pravio kompromise sa nacistima za koje se procijeni da mogu biti od neke koristi, pa ne vidim razlog što to i danas ne bi činio i što to uvijek neće činiti.

Imajući sve to u vidu, dolazimo do naizgled paradoksalnog obrata koji veli da je ovdje ustvari učinjeno iznenađujuće mnogo po pitanju procesuiranja ratnih zločina, tim više ako pogledamo kilavost Haškog tribunala koji, kroz svoje vodvilje i burleske, kao da šalje poruku – niste se dovoljno ubijali e da bismo vas ozbiljno shvatili. Još ako se podsjetimo da prethodni režim na ovim prostorima ne samo da nije kažnjavao svoje zločince, već ih je na svaki mogući način pretvarao u heroje (i ne samo taj režim – Pol Tibets se u SAD i danas doživljava kao junak a ne kao zločinac koji je izbrisao čitav jedan grad sa lica zemlje), bez ustručavanja možemo kazati da je Bosna i Hercegovina u svjetskim razmjerama rijedak i dragocjen egzemplar države koja proganja svoje ratne zločince, pa makar i sporo.

Obuzdavanje nekrofilskih nagona, želje za ličnom promocijom i sticanjem materijalne koristi na zločinima i redukcija ideoloških invektiva u pristupu tom tragičnom pitanju, samo će olakšati posao istražnim i pravosudnim organima, a donijeće olakšanje i onima kojima najviše treba – žrtvama i njihovim obiteljima.