Koliko mržnje?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Postoji onaj vic, čuli ste ga sigurno taman negdje pred sam finiš osnovne škole, u kojem Perica što god da mu nastavnica nacrta na tabli kaže – To je p***a! Ona nacrta krug, a on će – To je p***a! Ona nacrta kuću, a on će opet isto. Nacrta ona srce, on opet kaže – p***a! Nastavnica sva ogorčena upita zatim Pericu ljutito – Kako p***a?! Nisi normalan, kako p***a?!? A Perica će samouvjereno – Čuj, lako, kad vi stalno crtate p***u!

Okrutna stvarnost

Upravo kao što je Perica u vicu stalno vidio ženski spolni organ, makar on nikada nije bio izričito nacrtan, neki u svemu i svačemu oko sebe vide fašizam. A to već nije vic, nego bolna i okrutna stvarnost, u kojoj smijehu nema mjesta. Ozbiljno je skroz. Čak i previše ozbiljno. Takvi u svemu što im ne odgovara vide nacionalizam i mržnju, a svakoga tko drugačije misli odmah, lakonski, k'o Perica p***u u ovom starom vicu, proglase ustašom, nacionalistom, fašistom, kako im već dođe. I ne samo da druge etiketiraju „bez stvarnog suda“, već automatski i sebi prilijepe etiketu antifašiste, građanina svijeta, borca za istinu, pravdu i jednakost, onoga tko je uvijek za ljubav i sklad, a protiv mržnje i zatucanosti. A zapravo, time samo kriju golu i, nažalost, surovu istinu, da su sami po sebi tek ona druga strana jedne te iste medalje. Na veliku žalost, jednako ohola, jednako sebična, jednako isključiva i jednako hladna, kao i ona protiv koje se nazivno bore.

A nikad neće priznati, tako uljuljkana u sliku vlastite pravednosti, da je isti Vrag u njoj kao i u onom Vragu kojem se navodno protivi i protiv kojeg se bori. Ta druga strana medalje lupati će lončiće, okuražena tapšanjem sličnih i za svaku napisanu glupost držat će da je veliko slovo. Ona će glatko povezivati i ono teško povezivo, bilo kada opisuje svoj rad i svoju misiju, bilo kad govori o svojim stvarnim i, puno češće, zamišljenim protivnicima. Ona će bešćutno, i bez straha od stvarnih posljedica koje će izazvati, generalizirati sve do besmisla, isijavati pritom mržnjom i predrasudama iz svakog napisanog međuretka. Ona će, s vremena na vrijeme, zamoljena od svog poslodavca, za koju škudu više, potpuno otvoriti dušu – i pustiti onog duboko skrivanog Vraga. Onog Vražička koje pogrešno zovemo dušom ili srce. Ne, on nije ni srce ni duša, on nije niti hrabrost, on je Veliki licemjer, on je Ogledalo, u koje se, nažalost, narcisoidni nikada ne žele pogledati. A kad Vrag izleti, kada prava slika izađe u svijet, ne može se više vratiti.

Napadi o kojima šutimo

O čemu, dakle, ovdje govorimo? Govorimo o tekstu Dragana Markovine, jednom u nizu tekstova različitih autora koji su objavljeni u zadnjih nekoliko dana, mahom na portalu tacno.net, a koji su predstavljali reakciju na jednu mučnu akciju koja se dogodila u mostarskom prodajnom centru neki dan. Pisali smo o tome. Zbilja suosjećamo s napadnutim kolegama, kao što se toplo nadamo da bi oni uvijek i spremno suosjećali s nama. Verbalni napadi su se događali i nama, nisu nimalo prijatni, pogotovo kada uključuju prijetnje silom i krajnji ulični govor mržnje. Ali, nismo ih javno objavljivali, nismo ih dizali na drugu ili treću potenciju. Jednostavno zbog toga što smo svjesni kako profesija novinara za sobom vuče i neistomišljenike, one koji se prepoznaju u određenom tekstu ili im jednostavno naš stav oko nečega ne sjedne dobro.

Živimo u društvu u kojem je verbalni napad još uvijek, nažalost, prilično dopuštena kategorija i sasvim se slažemo s tvrdnjama da takve vrste napada na novinare moraju prestati. Slažemo se i da institucije koje plaćamo svi mi moraju ozbiljnije raditi na ovom problemu, a ne se ponašati kao da su pale s Marsa. S druge strane, novinarska profesija, pogotovo ako uključuje angažman kakav imaju urednici, pa zašto ne reći – portala tacno.net, za sobom povlači i dosta neistomišljenika. Naravno da verbalni, ili ne daj Bože, kakav još gori napad, apsolutno nije prihvatljiv i treba ga najoštrije osuditi i spriječiti, jer svi mi imamo pravo iznijeti drugačija mišljenja i stavove, ali u konstelaciji stvari kakva jeste, verbalni je napad, nažalost, moguć. Pogotovo jer ni napadnuti kroz sve ove godine nisu baš bili pasivni po pitanju verbalnih i pisanih napada, čak što više. Naravno da smo za to da borba stavova i mišljenja uvijek ostane tamo gdje je počela, na ekranu, tipkovnici ili papiru, ali, znaju to i urednici tacno.net vrlo dobro, nije uvijek tako. Emocije i mržnja izlete gotovo nasumce, kad ih se najmanje očekuje. Ljudi smo, zar ne? Ali upravo zato je netko više čovjek kada ih uspije obuzdati. Zato su napadači uvijek loši momci, jer su neobuzdani, jer su glupi. Ali, nemaju samo oni monopol na neobuzdanost i grešku.

Brutalna podjela grada

U obranu napadnutih krenuo je tako i Dragan Markovina, ovaj put odlučio je skinuti rukavice i otvorenog garda krenuti u obračun protiv svega onoga što mu u gradu Mostaru smeta. Neselektivno, baš kao kad posada za kakvim minobacačem gađa tuđinsko selo, ne pitajući ima li tamo civila, ima li ljudi koji nisu u ratu, ima li onih koje rat ne zanima. Napad na svoje kolege i urednike iskoristio je na način da je, baš kao što smo gore napisali, veoma neselektivno i krajnje generalizirajući upro prstom u pola grada. Prilično sebično, i bez straha od stvarnih posljedica koje će možda izazvati, generalizirati će u tekstu do besmisla, isijavati pritom mržnjom i predrasudama iz skoro svakog napisanog međuretka, držeći se pritom ideje uzvišenosti u svom nastupu, one koja mu dozvoljava da kao nožem secira grad u kojem živimo.

Dragan tako brutalno dijeli grad i kida „bolesno od zdravog tkiva“, na način kao da je predugo čekao da ga puste u operacijsku dvoranu, a onda tamo iskaljuje sve nakupljene frustracije. Pa će tako citirati Johnny Štulića, pjesmu „Krivo srastanje“, u kojoj inače postoji još niz stihova koji se mogu upotrijebiti i kao opis samog Draganovog teksta, odnosno onoga što tekst ostavlja za sobom, a to je striktna podjela, da citiram Štulića, na vjernike od zaraženih, ali urađena na potpunom egotripu, po sistemu „take no prisoners“, što svakako ne bi smjela biti misao vodilja niti jednog ozbiljnog analitičara, pa ni polu-ozbiljnog kolumniste.

Kad pročitate kako se u tekstu jedan narod naziva intelektualno i duhovno bijednim, kako mu se imputira sve i svašta, te kako ispucava teze o tome „kako prepoznati fašistu“, ne ostaje vam ništa drugo nego da se duboko zamislite, jer ste to mogli pročitati samo u necenzuriranim komentarima ili na opskurnim internetskim portalima, gdje duboko frustrirani i ne baš školovani likovi ispucavaju najdublje emocije, ne dajući ni mrvicu šanse protivniku ni da relativizira stvari. I onda se sjetite onog vica u kojem je Perica vidio upravo što je htio i ništa drugo. A to jeste smiješno kad je vic, ali žalosno kad je stvarnost.