Kosovari u Hercegovini: Granice, vize i loše veze s domovinom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vizni režim između BiH i Kosova itekako utječe na budućnost mladih porijeklom iz najmlađe države nastale na području bivše Jugoslavije, jer pored toga što ne znaju svoju rodbinu i ne mogu ostvariti poslovne veze, propadaju i brojne stipendije i prilike za obrazovanje.

Piše: Anamarija Jelonjić

Nacionalni identitet kosovskih manjina u BiH nestaje polako, jer su brojne obiteljske, obrazovne i kulturne veze uništene i polako nestaju.

Djeca s Kosova i u Mostaru i u Hercegovačko-neretvanskoj županiji nikada nisu imala dopunsku nastavu kako bi naučila albanski jezik, a udruga koja je promicala njihovu kulturu više nije dovoljno aktivna.

''Prije Drugog svjetskog rata u BiH je bilo Albanaca, ali ne zna se za njih, asimilirali se, ja se bojim da ne bi i mi tako, treba se početi raditi'', kaže Bardo Đonlešaj, Kosovar koji u Mostaru živi duže od 30 godina.

''Nama država nije trebala ništa dati jer mi sami radimo i ne tražimo, nismo na teret nikome, mi smo zanatlije… Nama je država dosta dala što možemo školovati djecu, da nema diskriminacije između Albanaca, Bošnjaka, Hrvata… a ostalo sami se brinemo za svoje'', kaže Đonlešaj, dodajući kako se zajednica treba više potruditi oko očuvanja svog nacionalnog identiteta, jer ako ovako nastave, ubrzo će se asimilirati i neće ni znati odakle su potekli.

''Djeca tijekom školovanja nisu mogla učiti albanski jezik, jer nema dopunske nastave. To bi možda zakonom trebalo regulirati i država bi to trebala financirati. Kao u svakoj drugoj državi svaka manjina ima fond, zato se djeca mogu školovati, mogu otvoriti kulturne manifestacije, mi to nikako nemamo ovdje, jer odakle nam pare, a država nam ih ne daje'', kaže Đonlešaj, govoreći kako njihova zajednica željno iščekuje novi zakon, koji bi im to trebao omogućiti. Jer ako uspiju dobiti novac, objašnjava, moći će malo više pokrenuti kulturne i tradicionalne manifestacije.

Nije samo država kriva

''Ipak, ne možemo samo kriviti državu. I mi smo lijeni. Ja krivim sebe i svoje sugrađane, jer to bi trebalo, ako ništa da imamo svoj fond, da dovedemo svoje ljude, profesore ili nastavnike, da nam uče djecu, ja znam kao predsjednik zajednice da nema velikog interesa. A ako se djeca asimiliraju, i ako ne znaju svoj materinji jezik, to je najveći grijeh'', kaže Đonlešaj, ali napominje da se sami moraju više angažirati.

''I mi sami bi se trebali više angažirati , to bi trebali svi znati. Dok je na Kosovu bio rat, sve je to ovdje funkcioniralo, imali smo svoj klub, sastanke, manifestacije, slavilo se kad je Dan zastave Albanije… Sad je zatišje, ja bih volio da se pokrenemo. Ako budemo dobili nekakva sredstva da nam pomognu, onda bi već mogli puno bolje pokrenuti brigu za naše nacionalno pitanje. Ovdje imamo dosta ljudi, djece, što bi trebala naučiti bar materinji jezik. Važno je da znaju, nestaje identitet, ima ih dosta što jezik ne znaju, čak ne znaju ni da su Albanci. Sad je vrijeme da se malo preregistrira naša udruga, jer već odavno stoji, izabrat ćemo novo rukovodstvo i tražit pomoć od države. Ako/kada budu izbori, mislim da će još jedan naš kandidat predati kandidaturu za vijećnika, to je naša obveza, to moramo. Volju i ljude imamo'', kaže Đonlešaj, podvlačeći da je dopunska škola na prvom redu, onda druge kulturne aktivnosti.

''Mi smo blizu s Kosovom i Albanijom, ovako se samo jednom u godini sastajemo, kad je Dan zastave Albanije i neovisnosti Kosova, to su dvoje što mi slavimo i što se sastajemo, ostalo ništa, ali nadam se da će sve biti što su pričali do sada'', kaže Đonlešaj dodajući kako će čim se malo liberalizira vizno pitanje i Kosovari pomoći pri očuvanju kulturnog i nacionalnog.

''Ako mislimo ići u Europu, ne možemo ovako biti zatvoreni'', zaključuje Đonlešaj.

Do danas, veliki broj kosovskih Albanaca, napustio je Mostar i Hercegovinu, a Đonlešaj smatra kako je jedan od glavnih razloga što se slabo vodi računa o manjinama.

''Naša zajednica u Hercegovini, a vjerujem i u BiH, je iznimno uspješna. Svi radimo i nismo na teret državi, niti bilo kakvoj socijalnoj ustanovi'', rekao je Bardo Đonlešaj, dopredsjednik Udruge Albanaca Bosne i Hercegovine i predsjednik Udruge Albanaca u HNŽ-u.

''Naša djeca se školuju, imamo magistre, jedna će naša članica uskoro i doktorirati. Sada imamo zlatare, pekare…. Ali o nama se slabo vodi računa'', kaže Đonlešaj.

''O manjima se ne vodi računa, nemamo nikakva prava. Ako gledamo s pravne strane, ne možemo nikako biti birani niti birati. U svijetu svaka manjina ima pravo da bira i bude birana, to je najveća diskriminacija što postoji'', kaže Đonlešaj, navodeći kako na Kosovu, koje je tek formirana država raznih nacionalnosti i sve nacionalne manjine imaju ministre, dopredsjednike i vijećnike, a samo kod nas nema.

Propadaju stipendije

Qendresa Krasniqi koja je u Mostaru pohađala United world College sada zbog viznog režima često propušta godišnjice mature, ali puno veći problem imaju mlađe generacije kojima često propadaju stipendije i prilika za drugačiju budućnost.

''Moje iskustvo s procesom dobivanja produžene vize 2007. godine se bitno razlikuje od borbe koju naši učenici, nositelji kosovskih putovnica imaju danas. Prije proglašenja neovisnosti, građani Kosova su koristili putovnice koje je izdala misija UN-a'', kaže Krasniqi koja je danas u komisiji za UWC stipendije za Kosovo.

Ona je svoju vizu 2007. godine dobila iz drugog pokušaja, pa je na predavanja u međunarodnu školu u Mostaru stigla dva mjeseca nakon svojih vršnjaka.

''Danas bh. vlasti ne priznaju putovnicu Kosova kao valjan dokument, a rezultat toga je da naši učenici ne mogu dobiti bilo kakvu vizu. Izgubili smo nekoliko stipendija za studente Kosova na Koledžu ujedinjenog svijeta u Mostaru, budući da naši studenti ne mogu čak ni podnijeti zahtjev za predavanje vize'', kaže Krasniqi dodajući da su zbog ovakve situacije prisiljeni odabrati samo učenike koji imaju i drugu putovnicu.

''Tijekom pokušaja da se dobije viza za naše učenike, shvatili smo da nije bilo jasne procedure za građane Kosova (posebno za studentsku vizu), što je dodatno zakompliciralo nejasan proces, ili nedostatak procesa'', kaže Krasniqi.