Tekst članka se nastavlja ispod banera
Sunce je neumoljivo pržilo krševitu golet podno planine koja se uzdiže istočno od grada. Bila je sredina srpnja, poslijepodne, negdje oko tri sata. Jednolična glazba cvrčaka odjekivala je zrakom, praćena zvukom udaljenih eksplozija, rafalima i potmulom tutnjavom rata koji se već par dana valjao na ovoj visoravni.
Spržena škrta trava i usijani kamenjar upotpunjavali su apokaliptičnost prizora zapadne strane uzvišenja ispod kojega se zaustavilo par vozila.
Skupina od jedanaest vojnika iskočila je iz dva terenca. Vozači Pajera nisu gasili motore. Nisu se puno ni zadržavali pored ceste. Jedva su dočekali da se riješe tereta i punim su gasom nestali iza krivine.
Dok su automobili nestajali u daljini, Dugi je već na sebe natovario svu opremu i municiju. Jednu radio stanicu zakačio je na prsa za borbeni komplet. Ne gubeći ni trenutka, okrenuo se i u odlasku kratko i jasno rekao ostatku skupine.
''Raširite se. Znate šta vam je zadatak. Ja i Tihi idemo desno da napravimo što veći obuhvat brda. Ostali isto kako smo se dogovorili. Sretno’’.
Vojnici su prikupili opremu i raspoređeni u tri skupine krenuli strmim puteljcima prema vrhu brijega, Koti 802, koja se dosta okomito uzdizala na kilometar ispred njih. Na sebi su nosili borbenu opremu - osobno naoružanje, pancirke, borbene komplete s municijom.
Jedan od njih, kojeg su zvali Crni, nosio je bacač granata i ručnu radio stanicu Kenwood. Njegova je peteročlana skupina krenula sredinom pravo prema vrhu. Ispred njega je išao šesti član, vodič, lokalni mještanin koji je najbolje poznavao put. On je nosio automatsku pušku koju mu je dao Crni.
Ostala četvorica koju je predvodio Mali krenuli su lijevom stranom da što više obuhvate prostor oko brda i ujedno da nadziru glavnu cestu sa te strane koja je bila od važnosti za čitavu liniju ovoga dijela bojišta.
Svima je zadatak bio jasan. Dobrovoljno su se javili kada nitko drugi to nije htio. Krenuli su zauzeti Kotu 802, strateški važnu uzvisinu s koje su se tog jutra povukli borci druge postrojbe njihove vojske. Ako neprijatelj zauzme ovaj položaj bit će odsječena odstupnica glavnini njihovih napadačkih postrojbi koje su u dubini teritorija vodile bitku protiv neprijatelja.
Penjući se, dahtali su pod opremom teškom između sedamnaest i dvadeset kilograma. Znoj im se cijedio niz lica, a dah im je bio sve teži. Nije bilo vremena za priču. Nisu ni imali reći što jedan drugome.
Iznenada je iznad glava prozujao metak teškog kalibra praćen zvukom pucnja. Uslijedila je kiša metaka oko njih, udarajući po stijenama. Prašina i sitno kamenje zasuli su ih sa svih strana. Već nakon prvog pucnja popadali su među kamenjem. Srećom, strijelac je bio neprecizan ili nevičan oružju iz kojeg je pucao.
"Odakle to dolazi?" pitao je Miki, pokušavajući malo da izviri iza stijene.
'Eno ga tamo. S lijeva" odgovori Vezista, na trenutke provirujući i skrivajući se iza zaklona. ''Puca sa auta’’.
Kada je ubrzo pucnjava prestala, Crni se pridigao i pogledao u smjeru odakle su došli rafali. Vidio je automobil s montiranom strojnicom kako se udaljava prema položajima s kojih su došli. Prepoznali su vozilo kao jedno iz njihovih postrojbi.
''Vjerojatno je vozač, u povlačenju, ugledao nas u daljini misleći kako su neprijatelji već ovdje, zaustavio vozilo i ispucao što je imao’’, rekao je Vezista Mikiju dok su se pridizali iz zajedničkog zaklona i stresali prašinu sa sebe.
Obojici je ova činjenica samo još dodatno povećala stupanj opreznosti.
Crni se okrenuo i spazio vodiča kako krupnim koracima bježi prema gradu. Pušku je ostavio iza kamena gdje se sakrivao.
"Vodič je pobjegao!" rekao je Crni, kao da je to i očekivao. Uzeo je pušku s tla.
"Što ćemo sada?" pitao je Mali, gledajući kako vodič nestaje u daljini.
"Nastavit ćemo bez njega," Crni je kratko odgovorio. "Znamo put. Idemo prema vrhu, nema odustajanja. Maksimalni oprez"
Sunce im je sada već lagano padalo iza leđa putujući na zapad. U daljini je neprekidno odjekivala grmljavina granata, serije rafala bivale su sve učestalije, a nerijetko se nebom iznad njih čuo prelet nekog projektila teškog kalibra na svome smrtonosnom putu.
Malo prije vrha Crni je sa svojom središnjom skupinom zastao. Na Koti 802 ispred stare polurazrušene utvrde primijetili su jednoga čovjeka. Imao je na sebi traperice i maskirnu košulju. Nije ih vidio. Barem se njima tako činilo. Ovaj čovjek bio svjestan njihovog prisustva.
Prvi ga je ugledao Vezista, pridruženi član skupine. Ovaj veseli mladić kojemu je osmijeh rijetko silazio s lica, nije bio iz njihove postrojbe. Ali bili su iz istog naselja. Kada je njih deset dobrovoljno istupilo ispred čitave postrojbe i reklo da idu na Kotu 802, Vezista je istupio jedanaesti i rekao da i on ide s njima.
Sada im je pokazao na ovoga usamljenog ‘’planinara’’ koji se šetajući po platou uzvišenja udaljavao prema utvrdi. Bio je od njih udaljen manje od stotinu metara. Nakon dva pogleda Miki je ispalio hitac iznad glave ovoga polucivila, poluvojnika.
''E jebi ga Miki'', reče Crni dok je ovaj poluvojnik ne osvrćući se da vidi tko to na njega puca, šmugnuo iza zidina utvrde.
''Sada je kasno. Idemo’’, reče Crni i rukom pokaza svojoj skupini da krenu naprijed. S puškama ispred sebe i metkom u cijevi, požurili su prijeći uski plato. Zidine stare vojne utvrde na vrhu Kote 802 privlačile su ih svojom zlokobnom tišinom.
Drugi dio - Vojnik s bijelim opasačem
Desno na boku, Dugi je, držeći čvrsto otkočenu Falovku s metkom u cijevi, zakoračio poguren na mali plato. Sunce mu je bilo iza leđa. Učinilo mu se da je gore na vrhu čuo pucanj. Ali, sve se to pomiješalo za zvucima eksplozija u daljini i bitkom koja je bjesnila par kilometara dalje na istoku. Napeto je gledao ispred sebe, lijevo, desno ... Tihi je bočno na par metara iza njega koračao prateći ga i pokrivajući.
S lijeve strane na nekih dvije stotine metara uzdizala se stara kamena utvrda. Ispred njih na kraju platoa nalazio se betonski bunker. Iz bunkera su se pružali rovovi naniže, izlazeći iz njihovog vidokruga.
Iznenada se ispred njih pojavio vojnik. Preskočio je manji zidić i okrenuo se prema vrhu. Vjerojatno je i on čuo pucanj. Nije pogledao u njihovom smjeru. I da je pogledao vjerojatno ih ne bi opazio. Njima dvojici sunce je bilo točno iza leđa. Vojnik je nosio maskirni kombinezon s bijelim opasačem. S puškom u ruci, stajao im je okrenut leđima. Sada je već gledao dolje niz padinu suprotnu od uzbrdice kojom su se oni uspeli.
Dugi i Tihi razmijenili su poglede. Dugi je oprezno krenuo prema vojniku. Nije znao tko je vojnik ispred njega. Sve do prije koji sat, položaje je držala njihova vojska. Najviše ga je zbunjivao bijeli opasač. Prilikom zauzimanja neprijateljskih skladišta dolje u gradu, slične opasače nalazili su u velikim količinama. Mnoge su uzeli njegovi suborci i nosili po liniji.
Dugi je zaustavio korak, držeći pušku ispred sebe i ciljajući vojnika.
"Hej!" proderao se, no vojnik ga nije čuo. Bio je udaljen desetak metara. Krenuo je još korak-dva prema njemu, osjećajući kako mu raste napetost u žilama.
"Hej ti!" opet je viknuo. Vojnik se nije okrenuo.
Dugi je uzeo kamen s gomile pored sebe i bacio ga prema vojniku. Kamen je pogodio vojnika, koji se trgnuo i brzo okrenuo. Lagano je zaškiljio u njihovom pravcu. Nije ih mogao dobro vidjeti. Bili su dvije pogurene siluete.
"Tko si?" povikao je Dugi, a cijev njegove puške naglasila je zvuk pitanja.
"Naši smo," povika vojnik glasom u kojemu se osjećala nervoza.
"Koji naši?" oštro će Dugi. "Odakle si?"
"Naši smo, iz Cima smo," sada već samouvjereno odgovori vojnik.
"Čuj, iz Cima," reče Dugi s dozom čuđenja. On je bio iz Cima, jednog od mnogobrojnih kvartova grada iza njega. Tu se rodio i odrastao. Bio je skoro siguran da poznaje sve njegove stanovnike.
"Iz koje ulice u Cimu?" upita Dugi, polako prilazeći i dalje lagano poguren. Tihi je pratio Dugog u stopu, nervozno stežući pušku i promatrajući vojnika.
"Matije Gubca," odgovori vojnik, vjerujući kao da ta ulica doista postoji. Nije stigao završiti riječ kad ga je Dugi udario kundakom po licu. Vojnik se uz bolni jauk bez svijesti srušio s bunkera u rov.
U djeliću sekunde, dok je vojnik padao, pred njima se ukazala padina ispresijecana drugim redom rovova, manjih bunkera i zaklona. Prostor ispod bio je ispunjen neprijateljskim vojnicima koji su napredovali raspoređeni u strijelce preko napuštenih položaja. Bilo je stotinu, ako ne i više vojnika. Najbliži neprijateljski vojnici podigli su glave, iznenađeni. Iznenađenje je brzo zamijenio šok.
"Kako ste, momci?" povikao je Dugi gledajući najbližeg neprijateljskog vojnika. Ovaj je bio nepuna dva metra ispod njega. Stajao je tako blizu da mu je Dugi vidio boju očiju. Plavooki je momak uhvaćen u raskoraku zbunjeno gledao gore prema Dugom držeći u jednoj ruci poluautomatsku pušku Zastava M59/66. Kao odgovor na pitanje, krenuo je drugom rukom podizati Papovku, no prvi metak pogodio ga je posred prsa, bacivši ga unatrag.
Tihi je pucao. Ni Dugi nije oklijevao. Pucao je iz polučučnja, lagano zaklonjen za zid bunkera s lijeve strane. Tihi je bio desno od njega, pojedinačno pucajući i prazneći drugi spremnik. Neprijatelj je bio na otvorenom, nezaštićen i iznenađen. Nastala je panika.
Pojedini su počeli uzvraćati vatru. Najudaljeniji i oni najpametniji počeli su da bježe skačući preko udaljenijeg oboda platoa.
S vrha Kote 802, pucnjavi se pridružila i srednja skupina. Njihova je paljba bila još smrtonosnija. Bacač granata nije prestajao ispaljivati rasprskavajuće projektile. Dugi je bacio u prostor ispod sebe i dvije bombe. Čuo je vrisku, zapomaganje.
Bili su uvježbani za ovo. Rat je trajao manje od godinu dana, no oni su dvije godine intenzivno trenirali i pripremali se za ovakve situacije. Neprijateljski vojnici padali su pogođeni, ranjeni, pokušavajući pronaći zaklon ili pobjeći. .
Nakon petog spremnika, Dugi je ugledao neprijateljsko vozilo dalje na cesti. Imalo je antenu na vrhu, pretpostavio je, za ometanje radio signala.
Pucao je na dvojicu vojnika koji su krivudajući trčali prema vozilu, no neprecizno. Bili su skoro izvan dometa njegove FN FAL jurišne puške.
Crni je s vrha isto vidio Pinzgauera. Pucao je. Pucali su Mara i Romi koji su bili nedaleko od njega. Njihova je paljba bila učinkovitija. Nekoliko metaka pogodilo je vozilo. Dvojica vojnika stigla su do terenca i uskočila u njega u pokretu. Još nekoliko metaka pogodilo je vozilo, no ono se velikom brzinom udaljilo, prema selu u daljini.
Treći dio - Prazni spremnici
Dugi je ispucao sve okvire. Zujalo mu je u ušima. Oko njega je bila gomila praznih čahura, a ispred, dokle mu je god pogled dopirao, ništa se nije micalo. Ništa se nije čulo. Barem on nije čuo.
Tihi koji se u međuvremenu pokrenuo i u pognutom položaju promijenio položaj došao mu je s leđa. Obojica su klečali na jednom koljenu pored bunkera. Pokazao mu je na prazan spremnik.
Dugi je kimnuo, pokušavajući doći k sebi od adrenalinskog naleta. Pogledao je ispred sebe. Padina je bila prekrivena tijelima neprijateljskih vojnika, nepomičnim i beživotnim. Mnogi su i pobjegli. Vidjeli su ih tijekom borbe kako zamiču za obod platoa u daljini.
''Jeste li OK?'', zakrčala je ručna radio stanica. S druge strane veze bio je Crni.
''Je, sve je OK. Kako ste vi?''
"Dobro smo. Zovem vezu. Držimo položaje. Kraj'', bio je kratak Crni.
Spustio je radio stanicu. Sjedio je ispred stare utvrde na jednom nasipu naslonjen leđima na kameni suhozid. Ruke su mu se iznenada počele tresti. Par puta je duboko udahnuo i izdahnuo. Zatvorio je oči i osjetio kako ponovno preuzima kontrolu nad svojim tijelom. Prilagodio je frekvenciju i pokušao stupiti u kontakt s bazom.
"Čagalj 1 za Čagalj 5, javljamo se s Kote. Bili smo u kontaktu. Imamo kontrolu. Trebamo podršku Slavuja. Javljam koordinate. Prijem." S druge strane, čuo se šum, a zatim poznati glas veziste iz njihovog zapovjedništva. "Čagalj 5 za Čagalj 1. Čekamo koordinate. Prijem''. Kada je završio s diktiranjem Crni je pogledao u radio stanicu i prekinuo vezu.
''OK. Đonta i Romi’’, Crni je dozvao dvojicu svojih suboraca koji su prikupljali prazne spremnike. ''Uzmite svu municiju u kutijama. Idite unutra i punite okvire. Neka ide s vama i Miki. Mi ostajemo ovdje''. Trojicu iz svoje grupe poslao je u unutrašnjost starog objekta, dok su pored njega ostali Vezista i Mara.
S uzvišenja su prikriveni osmatrali prostor oko utvrde.
Pogledao je desno. Nije mogao vidjeti Dugog ali je znao da su tamo i da se isto pripremaju za odgovor neprijatelja. Sa svoje lijeve strane vidio je treću grupu. Njih četvorica su se zadnja priključila pucnjavi. Dvojica su oko jednoga koji je sjedio među stijenama pognuti nešto radili. Nije sa ove udaljenosti mogao da vidi o kome se radi.
Uskoro se do njega popeo Roki.
''Mrvu je zakačilo po glavi. Ima krvi po licu. Ne znam koliko je ozbiljno’’, kratko je rekao Crnom i ostao ćućeći pored njega čekajući odgovor. ''Sanirajte mu ranu i reci Malom da ga izvuče ako bude ozbiljno. Roki se bez riječi okrenuo i poguren požurio niz padinu prema svojoj grupi.
Dugi je ponovno osmotrio padinu. Tišina koja je uslijedila nakon bitke bila je gotovo nadrealna. Nisu se čuli cvrčci, nije bilo ni daška vjetra. A tada je počelo.
Četvrti dio - Granata
Prve dvije granate od stotinu i tko zna koliko milimetara pale su dosta dalje ispred njih. Slavuji su gađali perimetar zone kuda su se preživjeli neprijateljski vojnici povlačili ili odakle se očekivao dolazak pojačanja. Preventivni udar. Nakon korekcije od strane Crnog, uslijedilo je još par preciznih dalekometnih granata.
Crni je upravo mislio da preko veze potvrdi paljbu svoga topništva kada je nedaleko od njih prozujala prva neprijateljska granata i udarila u kamenu grudinu pored utvrde. Za njom je uslijedila kanonada projektila raznih kalibara.
Mara, Crni i Vezista otkotrljali su se koji metar s vrha i skliznuli u bunker koji su njihovi suborci napravili unazad par dana. Vezista se tu nije puno zadržao. Bilo je usko i nije pružalo idealan zaklon. Pričekao je par sekundi i istrčao iz bunkera, preskočio desetak metara nizbrdice i uskočio u rupu u zidu stare utvrde. Nestao je u unutrašnjosti kamenog zaklona.
Crni i Mara nastavili su puniti spremnike municijom. ''Mara, idemo i mi odavde. Pričekaj malo da stane, pa trčimo'', galamio je Crni svome suborcu koji se nalazio pored njega pokušavajući da nadglasa tutnjavu granata koje su padale po Koti 802.
Uzeli su preostalo streljivo. Radio stanicu je ponio Crni, a Mara je oko vrata stavio nečiji zaostali dvogled. Bilo ga je šteta ostaviti. Namjestili su pancirke, kacige, čvrsto stegnuli puške i pojurili. Prvi je iz bunkera nizastranu istrčao Crni, a Mara za njim sljedeći ga u korak. Na nekih metar dva prije nego će utrčati u unutrašnjost utvrde, granata je pogodila veliki kameni zid utvrde iznad njihovih glava.
Pali su po nasipu kotrljajući se prekriveni prašinom i kamenjem. Prvi se pridigao Crni pridržavajući se jednom rukom za kameni zid. Bijel od prašine, osvrtao se oko sebe pogledom tražeći Maru. Ništa nije čuo. Zateturao je korak dva uz nasip i ugledao Maru kako leži obliven krvlju. Lijeva mu je noga bila neprirodno savijena ispod desne. Rukama je pokušavao nešto izvaditi iz borbenog prsluka.
Crni je zakoračio još korak prema njemu i tada je ugledao Maru kako iz ručne bombe izvlači osigurač.
''Bježi od mene! Bježi!’’, vidio je Maru kako njegova usta izgovaraju te riječi dok je stavljao bombu pod vrat.
''Nemoj Mara, možemo ti pomoći’’, izustio je Crni podižući ruke u pravcu Mare. U sljedećem trenutku zaglušujuća detonacija bombe ispunila je prostor između bunkera i zida utvrde.
Crni se u posljednjem trenutku uspio baciti da ga ne zakače geleri granate. Pridigao se još jednom, ovaj put dosta teže i pogledao u Maru. Nije mu mogao pomoći.
Oteturao je potresen prizorom kojemu je trenutak prije svjedočio. Miris baruta i ljudske krvi vukao za njim u unutrašnjost utvrde. U jednoj maloj kamenoj prostoriji sjedili su Miki, Romi i Vezista iščekujući dolazak Crnog i Mare.
''Mara je poginuo’’, kratko je rekao Crni gledajući u njih trojicu. ''Gdje je Đonta?’’, dodao je. Njih trojica i dalje su bezizražajno gledali u Crnog ne vjerujući onome što je rekao.
Čekali su potvrdu ili su se nadali da su krivo čuli. ''Đonta je otišao malo prije nizastranu'', prvi je progovorio Vezista. ''A Mara? Šta je bilo? Granata?’’
''Granata'', prošaputao je Crni.
Peti dio - Pakao s nebesa
Na desnom boku, Dugi i Tihi su još prije nego je njihova artiljerija počela s djelovanjem, pokupili prazne spremnike i povukli se do kraja platoa među stijene. Čvrste kamene gromade čuvale su ih s dvije strane. Ispred sebe su napravili male grudobrane, izvadili preostale ručne bombe i počeli da pune spremnike.
''Tko ovdje ispred nas izađe, odmah ćemo ga vidjeti. Najbolje mjesto za čuvanje odstupnice’’, govorio je Dugi vadeći iz kartonske kutije i ubacujući metak po metak u prazan spremnik. Tihi je malo dalje između svoja dva kamena zaštitnika isto radio. Bez riječi. Čuli su preko platoa dolazak i udar prvih granata, a kada je počelo padati po Koti 802, zastali su i pogledali gdje padaju.
Dugi je čitavo vrijeme na radio stanici slušao komunikaciju Crnog i veziste dok je navodio Slavuje, a sada je znao da ovo neprijatelj uzvraća. Njihova paljba bila je žešća, školski korigirana i realizirana. Granate su u salvama padale sustavno se pomičući prema njima. Čuo je Crnog na vezi kako pokušava da korigira vatru Slavuja, ali to je bilo samo kontraproduktivno.
Znao je da neprijatelj prisluškuje i ometa njihovu vezu. Pokušao je radio stanicom kontaktirati Crnog, ali uzalud. Nije prolazilo. Imao je osjećaj kao da njegova radio stanica privlači ove proklete granate. Uzeo je Kenwood za antenu i tresnuo ga o kameni zid pored sebe. Stisnuo je pušku i još se više zavukao za grudobran čekajući da grmljavina prođe.
Sunce je već zalazilo za obzor na zapadu prosipajući posljednje zrake po vrhovima planina koje su okruživale grad. Ali tutnjava granata i sva sila koja se srušila na Kotu 802 nije prestajala. Artiljerijskoj paljbi iz haubica, tenkova, minobacača i topova nije bilo kraja. Barem se njima tako činilo.
Lijeva grupa koju je predvodio Mali već se davno povukla vodeći Mrvu koji je bio ranjen u glavu. Crni je sačekao da mrak još padne ili da neprijateljski artiljerci posustanu. Prvo šta bude. Bilo mu je teško ostaviti Maru, ali nije imao izbora.
Njih četvorica su sada već u debelom mraku praćeni detonacijama granata koje su padale iza Kote 802, sišli na cestu odakle su toga popodneva krenuli. Putem nisu sreli Đontu što je bio dobar znak. Vjerojatno se već izvukao prema gradu.
Jedini koji su još ostali na Koti 802 držeći desni bok Mari, svom mrtvom suborcu, bili su Dugi i Tihi. Njih dvojica su zavučeni u sigurnom zaklonu i dalje držali položaj. Mrak je već dobro pao po njihovom platou. ''Tihi, šta ćemo?’’, pitao je Dugi. U mraku je nazirao Tihog. Učinilo mu se da je slegnuo ramenima.
Malo se izvukao između stijena da bolje osmotri teren ispred njih. Kada se okrenuo da povuče pušku, krajičkom oka, desno iza sebe vidio je kao neki bljesak. Dugi je nastavio da gleda u tome pravcu.
Daleko preko kotline kroz koju je protjecala rijeka, na jugozapadnoj strani uzdizala se druga uzvisina koja se prostiralo duboko u unutrašnjost njihove teritorije. Prvi bljesak slijedilo je još par bljeskova. Procijenio je da sigurno ima više od deset kilometara zračne linije. Nije znao o čemu se radi. Gledao je trenutak, dva hoće li ih biti još, a tada je nebo proparao karakterističan zavijajući zvuk granate u padu i strahovita eksplozija.
Stizalo ih je još. Padale su jako blizu. Po vrhu Kote 802, oko njih, po staroj utvrdi. Svakom eksplozijom, kao da bi netko oko njih isisao zrak iz prostora. Osjetili bi kako ih neka nevidljiva ruka odiže od tla, a u narednom trenutku pritisak detonacija bi posustao i pali bi na zemlju. I svakom eksplozijom tako. Prepustili su se sudbini. Dugi je brojao eksplozije, Tihi je promatrao siluetu kamenčića neobičnog oblika dok je ležao na zemlji. I čekali su da njihova artiljerija prestane sa pucanjem.
Vjerojatno su njihovi čuli kako je neprijatelj sve snage bacio na zauzimanje Kote 802. Vidjeli su koliku je silu granata neprijatelj posljednja tri četiri sata ispalio na ovu uzvisinu. Sada, kako je skoro prestalo granatiranje, njihovi su mislili kako slijedi pješadijski napad. Sve se to Dugom vrzmalo po glavi.Mogao je samo tako ležati, razmišljati i čekati da prođe. Prošlo je sve, proći će i ovo, mislio je.
Činilo im se kao da je trajalo čitavu vječnost, ali najednom je kanonada prestala. U dubini teritorija i dalje bi odjeknula rijetka eksplozija, ljetni povjetarac nanosio bi sporadične rafale, ali Dugi i Tihi ništa od toga nisu čuli. U ušima im je tutnjalo i bubnjalo stotinu bubnjeva. Kada je oko njih prestala da podrhtava zemlja, polako su se pridigli ne vjerujući da je nastupilo zatišje.
''Mislim kako je vrijeme da krenemo’’, došao je Dugi poguren do Tihog da vidi u kakvom je stanju. Tihi je bio OK. Dugi je isto prošao skoro pa bez ogrebotine. Pokupili su opremu, još jednom se osvrnuli oko sebe i krenuli.
Šesti dio - Povlačenje
Dva sata im je trebalo da pješke dođu do zapovjedništva gdje su to jutro bili postrojeni prije polaska na Kotu 802. Kuće u kojima je sve vrvjelo od vojnika, saniteta, kuhinje ... bile su prazne. Nije bilo nikoga.
Dugi je po dvorištu tražio vodu. Hodao je do mjesta gdje su inače odlagali boce vode. Ništa nije našao. Osvrtao se za kantom tapkajući oko čatrnje kako bi zahvatio vode. Bio je užasno žedan. Kada je našao kantu, poklopac na čatrnji bio je zatvoren katancem. Nije mogao da vjeruje svojim očima. Kome je palo na pamet da zaključa poklopac čatrnje. Prvi je put toga dana opsovao. U zadnjem se trenutku savladao da ne baci metalnu kantu u najbliži zid. Nisu željeli da stvaraju buku. Tko zna gdje je neprijatelj, a gdje su sada njihovi.
Izašli su iznad kuća i pogledali prema sjevero - zapadu u smjeru kuda se cesta gubila u tami. Iznad brežuljaka treperile su zvijezde, a lijevo od ceste niz padinu žmirkala su rijetka svijetla grada. Od mjesta gdje su stajali do grada bilo je maksimalno četiri kilometra zračne linije. Tako blizu, a tako daleko.
‘’Idemo cestom, nema druge’’, nesigurno je rekao Dugi. ‘’Nemoj. Naši sigurno negdje postavljaju novu liniju. Bojim se kako u mraku može biti svašta’’, tiho je rekao Tihi. Nije puno govorio, ali kada bi nešto rekao, onda je sigurno bilo tako. ‘’Onda idemo pravo’’, bez pogovora je rekao Dugi i krenuo niza stranu prema gradu.
Do prvih kuća i ceste došli su tek pred samu zoru, oko šest sati ujutro. Izudarani, izgrebani, umorni, žedni, gladni, ali živi.
Epilog
Trideset i dvije godine nakon ovoga paklenog dana, Dugi i Crni sjede ispred mene i pričaju mi ovu priču. U jednome od kafića njihovog grada, okruženi mnoštvom mladih koje je držala nogometna euforija još jednoga europskog prvenstva, sjedili su i s takvom lakoćom pričali priču. Kao da mi pričaju sadržaj nekog od akcionih filmova ili radnju neke uzbudljive priče. Jedan drugoga nadopunjujući detaljima i prisjećajući se svih dijelova toga dana i duge i teške noći.
Samo jednu od priča, kasnije ću doznati, njihovog ratnog puta koji je tako fascinantan da mi je bilo teško povjerovati.
Nakon prvog sastanka i priče o događajima na Koti 802, razgovarao sam s mnoštvom svjedoka toga vremena koji su bili više ili manje, posredni sudionici tih ratnih događaja. Svi do jednoga, kada su čuli o kome se radi, rekli su kako je istina sve što oni kažu. Njih dvojica nisu željeli da se ističu svojim pravim imenima ili pravim nadimcima po kojima ih njihovi prijatelji poznaju. Svoju su mi priču ispričali više radi moje dječje radoznalosti i fasciniranosti onim što sam slušao kako sam sve više ulazio u samu priču. Barem ja volim tako da mislim.
Naravno kako i Kota 802 ima svoje ime koje svi u gradu znaju, ali ovako mi je bilo lakše napisati priču s kojom se mnogi u ovoj ratom napaćenoj zemlji mogu poistovjetiti. Svi gradovi Balkana imaju svoje Kote, svoje heroje i one koji su živote dali za slobodu koju danas živimo. Ma kakva ona bila.
