Lekcija na Draži: Još nam se uvijek valja liječiti

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Cijeneći raspoložive dokaze u postupku rehabilitacije armijskog đenerala Dragoslava Draže Mihailovića, Viši sud u Beogradu imao je u vidu da organi OZN-e prilikom hapšenja nisu pronašli Ilmihal, Takvim, pa čak ni Kur'an, čime je nedvosmisleno utvrđeno da Mihailović, usprkos dugačkoj bradi, te posjedovanju automatskog naoružanja i uniforme iz rata, nije mogao biti kriv za zlodjela koja su mu stavljena na teret.

Ovakve doskočice, bez obzira na svoju veću ili manju duhovitost, neće nas, međutim, dovesti do praga razumijevanja neuralgičnog slučaja rehabilitacije čovjeka osuđenog za ratne zločine i za kolaboraciju sa okupatorom.

Malo tko razumio 

Odluka sudskog vijeća Višeg suda u Beogradu po kojoj se komandant Jugoslovenske vojske u otadžbini Dragoljub Draža Mihailović ima smatrati neosuđivanim i kojom mu se posthumno vraćaju sva građanska prava, uzdrmala je ne samo još uvijek podijeljenu javnost u Srbiji, već i okolne zemlje. Desetljećima njegovana sklonost medija i javnosti da ne reagiraju na informaciju, već na njenu slobodnu interpretaciju, potvrđena je i u ovom slučaju. Desničarski i četničkoj ideologiji naklonjeni mediji u Srbiji otpočeli su sa slavljenjem, njihovi oponenti lamentiraju nad pobjedom fašizma, bošnjački mediji skoro su unisoni u ocjeni da se ovakvim raspletom procesa o rehabilitaciji upućuje nedvosmislena poruka da saga o Velikoj Srbiji još uvijek nije dovršena, a u Hrvatskoj se svi listom zgražaju zbog pokušaja Srbije da sudskim putem revidira prošlost.

Ove reakcije pokazuju da je malo tko razumio o čemu je odista riječ u ovom sudskom procesu, otpočetom još 2006. godine po zahtjevu Vojislava Mihailovića, tadašnjeg poslanika SDPO i Dražinog unuka. Beogradski sud, naime, nije pred sobom imao zadaću utvrđivanja nevinosti ili krivnje najčuvenijeg Ravnogorca za djela počinjena tokom Drugog svjetskog rata, već isključivo presuđivanje o proceduralnoj valjanosti procesa kojim je Mihailović 1946.godine osuđen na smrt. Sudsko vijeće pod predsjedavanjem Aleksandra Trešnjeva nije ni moralo da se bavi pitanjem ideološke rehabilitacije armijskog đenerala Mihailovića, jer je ona obavljena još onda kada je prva kokarda stavljena na titovku umjesto petokrake i kada je Praktična žena umjesto krojeva za haljine objavila kartu Velike Srbije.

Najvažniji protivnik Titovih partizana  

Za ljude koji su odrastali u inkubatoru ideološke jednostranosti nesumnjivo mora biti šokantna čak i sama pomisao da se prononsirani ratni zločinac rehabilitira po bilo kojoj osnovi. Baš kao što je za njihove oponente blasfemična pomisao da bi činjenica ratnih zločina mogla kompromitirati uzvišenu i svetu ulogu đenerala Mihailovića i njegovog pokreta. Takav nepomirljivi raskorak u stavovima indicira samo jedno – da istina ne stanuje ni na jednoj od te dvije strane. Od završetka Drugog svjetskog rata naovamo, vizura onoga što se kolokvijalno označava kao četnički pokret rezultat je brzopletog komunističkog katekizma i nastojanja da se stvarnost na silu i preko noći oblikuje prema vlastitim ideološkim prohtjevima. U nastojanju da se nametnu i potvrde kao izraz općenarodne političke volje, komunisti su morali prije svega homogenizirati snage koje su se tokom rata borile protiv okupatora i retroaktivno ih objediniti pod svojim zapovjedništvom.

No ta homogenizacija nije mogla biti sprovedena bez prethodnog osiguravanja statusa pobjednika u građanskom ratu. Naime, najvažniji protivnik Titovih partizana u borbi za vlast nisu bili Nijemci i Talijani, pa čak ni NDH za koju od samog početka bilo razvidno da će nestati sa propašću osovinskog pakta, već dinastija Karađorđevića i njima odani elementi. U takvoj prioritetizaciji liste protivnika valja tragati i za odgovorom na pitanje zbog čega je suđenje Mihailoviću upriličeno više kao čas popularne istorije, a manje kao civiliziran pravni čin. To je suđenje bilo jedan od važnijih dijelova slagalice koja je domaćoj i svjetskoj javnosti trebala ponuditi jednu iskonstruiranu i nategnutu sliku, sa partizanima kao jedinom oružanom silom na strani saveznika i četnicima kao odanim slugama okupatora.

Sizifovski težak posao 

Prepustit ćemo onim povjesničarima koje to zanima da se bave pronalaženjem odgovora na pitanja zašto je i kako Broz uspio izaći kao pobjednik na kraju tog rata, ali ćemo se ovdje podsjetiti da priča o nekakvim homogenim partizanskim i četničkim vojskama jednostavno ne drži vodu. Ideološka približavanja jednako česta kao i razilaženja, djelomična preklapanja u ciljevima borbe, te ne samo individualni već i kolektivni prelasci sa jedne strane na drugu, a pogotovo poslijeratno guranje činjenica pod tepih pokazuju da je sličnost između ova dva pokreta bila veća nego što su pobjednici to bili voljni priznati. Jama Čavkarica, u čijem su punjenju učestvovali mnogi budući partizani, samo je jedan od brojnih dokaza u prilog ovoj tvrdnji.

Zbog svega toga slučaj rehabilitacije Dragoljuba Draže Mihailovića ne treba promatrati emotivno i označavati ga kao tragičan i sramotan presedan. Naprotiv, u njemu treba sagledati priliku da se konačno ispiše ideologijom i dnevnom politikom neuvjetovana povijest.

To jeste skoro sizifovski težak posao, ali znanost se takvih izazova ne bi smjela plašiti. Naročito bi bošnjačka historija i historiografija trebale biti zainteresirane za takav posao, jer je završetak jugoslovenske avanture pokazao da komunistički režim nije imao ozbiljnu namjeru baviti se zločinima iz Drugog svjetskog rata preko granice neposredne ideološke koristi, utirući tako put budućim zločinima. Pri tom su Bošnjaci tokom postojanja Jugoslavije s nepristojno velikim kamatama platili zahvalnost za naknadno predimenzionirane partizanske napore da zaštite Bošnjake od četničke kame. A koliko je iskreno bilo komunističko distanciranje od velikosrspke ideologije pokazuje i kasno, na jedvite jade izboreno priznavanje statusa nacije, pod tendencioznim imenom Musliman.

Uostalom, rehabilitacija Draže Mihailovića samo je epizoda u trakavici zvanoj partizansko-četničko pomirenje, koja je, kao unutarsrpsko pitanje, u načelu nebitna za ostale narode u regionu. Jedna sudska presuda neće od Draže načiniti heroja koji je došao iz bajke, ispunio besmrtno djelo oslobođenja i ponovo se vratio u bajku, niti će poništiti zločine što su ih počinili četnički odredi, bez obzira na to da li su bili pod đeneralovim zapovjedništvom ili su se bili odmetnuli. Ali hoće otvoriti prostor da se konačno progovori i o nekim drugim zločinima, čije je višedecenijsko prikrivanje razbuktavalo frustracije i bijes.

Vizura Drugog svjetskog rata

Do sada prevladavajuća vizura Drugog svjetskog rata, naslonjena na Bulajićevu epopeju o forsiranju Neretve, u najmanju je ruku oportuna i neozbiljna. Nažalost, ona je postala opće mjesto u ovdašnjoj kolektivnoj svijesti, utirući put osjećanju inferiornosti i uplašenosti, iz kojeg proističe stalna potreba da se zazivaju nekakvi novi partizani kao jedini mogući spasitelji.

A tog se straha valja rješavati. Događaji od prije dvadeset i više godina pokazali su da se zločinima, ma koliko užasni bili, može suprotstaviti. Ali totalitarni duh koji teži da sebi podredi sve, pa čak i zakone i činjenice, može da zakoči povijesni razvoj čitavih naroda i uspori im hod u budućnost. Lament nad obaranjem jedne političke presude od prije skoro sedamdeset godina, ma koliko ta presuda podilazila kolektivnim uvjerenjima, govori da nam se još uvijek valja liječiti od potrebe za ideološkom sigurnošću i pravovjernošću, koja je po pravilu laž.

Naravno, obaranje presude iz 1946.godine ne treba ni slaviti, dovoljno je ostati distanciran od svega toga i zasukati rukave pa prionuti na razgrtanje debelih nanosa ideološkog mulja u povijesti prošlog stoljeća. To su, više od žrtava, zaslužile generacije koje dolaze, možda i prve kojima se pruža prilika da ne žive kao taoci ideološkog ucjenjivanja.