Lijabe, Stauše i Starmo

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad je Danis Tanović ispričao filmsku priču „Ničija zemlja“ i za nju dobio Oskara, on ju je pričao nekako manje ovdašnjoj, a više stranoj publici. Film je bio naš po tematici, ali, osim nekoliko svima poznatih ratnih fora, on nije previše zadirao u lokalni folklor, držeći se širem auditoriju jasnih stvari. Zato je film ipak funkcionirao univerzalno razumljivo i pitko. Vjerujem da je to bila ona ključna karta koja je film dovela do zlatnog kipića. Da je Danis probao, skupa sa svojom ekipom, ući još dublje u tematiku, i zašto ne reći - problematiku, vrlo je moguće da bi se izgubio negdje na putu da jednim filmom dadne odgovore na mnoga naša ovdašnja pitanja. Vjerojatno bi film bio manje pitak, više taman i sveukupno previše ozbiljan, a na tom putu bi, gotovo sam siguran, postao i malo pretežak onoj ekipici koja dodjeljuje Oskare. Da, priča filma „Ničija zemlja“ je skoro pa univerzalna, priča o dva vojnika sukobljenih strana, koji su zatočeni u prilično apsurdnoj situaciji, kakav rat zapravo i uvijek i jeste apsurdan. I koja onda rađa skoro pa sitcom scene. Uostalom, sve znate, film ste gledali.

Kazališna predstava „Ajmo na fuka“ ima jednu dodirnu točku s Tanovićevim filmom. U fokusu su dva vojnika sukobljenih vojski, ali prije svega dva sugrađanina. Dva Mostarca. Odumiruća vrsta, kako i sam autor predstave već u početku sugerira. I oni su (Marinko i Hadžija) zarobljeni u situaciji kao i Tanovićevi Čiki i Nino, ali njihova situacija se ne odvija samo na frontu, u rovu u Šantićevoj, ona se širi na vrijeme nakon rata, dodiruje se s vremenom prije njega, a završila je u jednoj opciji i na samom Nebu. Makar i to Nebo nije baš ono u klasičnom religijskom smislu, više neki limb u kojem Viša sila tjera naše junake da unisono i stereofonski izgovaraju deklarativni tekst na engleskom, a sama se Viša sila glasa na njemačkom jeziku. Što je opet znakovit odabir autora predstave i zapravo potez za dublje gledateljevo razmišljanje i pogled na našu lokalnu sudbu iz jedne puno šire perspektive. Predstava vješto korespondira s našom svješću, koja je skoro četvrt stoljeća dohranjivana „novonastalom situacijom“.

Walking dead

Zapravo, „Ajmo na fuka“ je priča o mostarskoj svijesti, stanju duha kroz tridesetak godina, a napose ovih zadnjih 20 i nešto. Doduše, oba su lika, rekoh, potencijalno mrtva (veoma, veoma dobri Saša Oručević i Robert Pehar u prilično zahtjevnim ulogama). U jednom sloju predstave su negdje onkraj ovog našeg svijeta, kažnjeni za svoj veliki životni propust (naš rat je zapravo jedna velika pogreška, makar i nužna), ali zapravo su i potencijalno živi, na drugom nivou ove višeslojne predstave. U toj drugoj situaciji oni nisu poginuli i nisu na Nebu, nego žive životom svih nas. Čitaju novine, komentiraju i pljucaju na drugu stranu, utapaju se u kladioničkim listićima i ošem poslu bez plaće. I to tako živo rade u oba slučaja da se gledatelj u jednom trenutku mora upitati – ima li razlike između mrtvih i živih Marinka i Hadžije – i jesmo li i mi ovdje, makar smo živi i dišemo, zapravo mrtvaci? Je li sve ovo jedno veliko životarenje? Da, svi mi koji proživljavamo svake godine iznova sve te gradske derbije, sve te medijski i politički iznova aktivirane tenzije, sve te laži, generalizacije i floskule koje izgovaramo jedni o drugima u komentarima, recimo, baš ovdje na Bljesku, jesmo li mi živi mrtvaci? Jesu li sve te ratne priče, kojih smo prešutni taoci i dvadeset godina nakon što je oružje utihnulo, učinile da smo neka vrsta zombija? Ili barem živi ljudi s automatizmom ponašanja zombija, čovjeka bez svoga JA? Jesmo li i dalje taoci kolektiviteta, a još uvijek malo svoji ljudi. Jesmo li, čak, još uvijek premalo Mostarci, a više nekakvi graničari na rubu svojih nacionalnih bića, stjerani jedni na druge i onda ostavljeni da se hladimo nakon vatrenih godina?

„Ajmo na fuka“ je, kao što kazalište poslovično i jeste u odnosu na film, puno kompleksnija od „Ničije zemlje“. Uz to, ona funkcionira, za razliku od našeg oskarovca, više kao lokalna drama, nego kao komad s univerzalnom porukom. Naravno, ne može se poreći univerzalnost ni predstavi „Ajmo na fuka“, jer će i ona potegnuti smisao svog tog našeg rokanja i rokanja uopće, ali upravo fascinira s kolikom dozom lokalnog se uhvatio u koštac Dragan Komadina, koji je predstavu režirao. Mediji su najavili „Ajmo na fuka“ kao prvu suradnju mostarskih kazališta, Narodnog pozorišta i Hrvatskog narodnog kazališta, što je, naravno, istina, ali treba ići dalje u otkrivanju ove predstave širem krugu ljudi, jer je u pitanju predstava koja je ljekovita. I koja bi mogla imati na Mostar kolektivno djelovanje poput kakvog leksilijuma ili apaurina. Ili hepeka (onog kojeg je svojevremeno okolo nosao Đipalo Junuz).

Kad kazalište opušta napete strune

Opustiti nas. Izbaciti nam nepotrebnu napetost iz glave. Osloboditi nas strahova, ako takvi uopće više postoje (Neki nas uvjeravaju da postoje). Možda čak i bolje od spomenutih lijekova i hepeka, jer nas ova predstava liječi prirodnim putem i poznatim sastojcima. „Ajmo na fuka“ nas tuče našim vlastitim oružjem! Već sam spomenuo sve te naše predrasude, sve te naše „istine“ i „opće činjenice“ koje prišivamo onom drugom, onome na drugoj strani grada, kojima se častimo u „komentiranju i komentarisanju“ i na kojima se i zasniva naša (previše okolo razvikana) netrpeljivost sve ove godine, a koje je Dragan Komadina okrenuo u pravom smjeru, direktno u nas, u gledatelje, direktno u Mostarce i one kojih se Mostar tiče i koje grad još uvijek u srce dira. Još više je sve navedeno okrenuo u pravcu onih koji misle da je Mostar smrtno posvađan grad i koji ga, uz prigodno dušebrižničko ponašanje, takvim što duže žele.

Čak bih rekao da je već u predstavi Komadina tu našu netrpeljivost pretvorio iz ratnog u naše nadmetanje svakdanje, ono što zapravo to i treba biti, u neku vrstu nadvikivanja tko je bolji, tko je ljepši i tko je stariji, pa i tko je više Mostarac, čime je izveo tu našu stvar na onaj pravi put, na čistac. On je istovario sve te naše „lijeve“ i desne“, naše „stauše“ i „lijabe“ direktno pred gledatelje predstave, kao na deponiju na kojoj piše „Naš lokalni folklor“ i pustio da sve te naše sitne fore i fazoni i svi ti vicevi na račun drugog završe kao koristan otpad. Građevinski otpad za budućnost. I tako je našu svakodnevnicu lijepo opisao kao naviku nadmetanja u kojoj je samo jedna strana prava, a ona druga „'ta će ona?“. Gluho bilo da je ovo samo predstava s elementima komedije, ovo je predstava s elementima istine, ma kako istina komična bila. A Mostar nije više tragedija koliko je neki uporno žele prikazati. Mostar je komedija s elementima tragedije, Mostar je tragikomedija. Ali je, da mi oproste svi, i dalje Mostar. Sjeban, ali ne totalno sjeban. I ne više sjeban nego su neki drugi centri koji mu popuju.

Jedna od poruka predstave je da mi u Mostaru zapravo nismo ništa drugo nego prečesto samo ljudi kojima je netko između nasadio jedno ogromno ogledalo. Vjerojatno smo mu i mi pomogli pri montaži. No, danas svi mi kad gledamo prema onome drugom, prema onoj drugoj strani mostarske priče, zapravo vidimo sebe. Odraz nas jebe. Ovdje se, usprkos forsiranju različitosti, zapravo i previše toga odvija po apsolutno istoj matrici. I takvi kakvi smo, opet smo tu, jesmo i bit ćemo. I nosit ćemo utege i dalje, ali valjda ćemo to znati raditi na lakši način. Da ne zaboravim i zajedničko sjećanje koje je starije od zajedničkog nerazumijevanja i koje je uvijek zgodna spona našem dvojcu u nevolji. Našem Marinku i Hadžiji. I ne samo njima. Nego i stvarnim likovima izvan kazališta. Izgubljenoj generaciji koja je bezbrižno rasturala flipere „u Dobrile“, a onda ju je naglo zaskočio rat.

Mostar ipak pobjeđuje!

Moglo bi se o predstavi pisati još puno toga, ali ono najvažnije je da smo dobili ne samo suradnju kazališta i pozorišta, kao znak razuma i znak prkosa općoj dekulturizaciji Mostara. Mi smo dobili i predstavu koja se konačno, a dugo nam je trebalo, uhvatila u koštac s našim kamenom u cipeli, našim žuljem na nozi, našim bolom u dupetu, našim čmičkom na oku, našim čirom na želucu. Još jednom smo se uvjerili da u gradu imamo dva vrsna glumca, Roberta Pehara i Sašu Oručevića, i da je Mostar definitivno dobio čovjeka s voljom, željom i idejom za kazalište, Dragana Komadinu. I čovjeka koji, kao i mnogi, živi na obje strane, pa makar živio fizički samo na jednoj.

Jedina šteta je što gotovo sigurno ovu predstavu neće vidjeti oni koji vjeruju da je Mostar i dalje nekakva crna rupa ili što već, nego uglavnom oni koji su već prije znali da suživot u Mostaru nije rijetka ptica i da ne postoji nikakav nevidljivi, a pogotovo vidljivi zid posred Bulevara. Šteta je što kazalište danas nema moć da svakome od nas dođe u dom, za trpezu, u spavaću sobu, da ga uhvati za kragnu i protrese, da mu uđe kroz jedno uho i ne izađe više nikad napolje. Šteta je što bi predstava mogla ostati samo u kazalištu, makar plot ima i filmske karakteristike. Druga važna stvar je da će ljudi izvan Mostara možda teško „loviti“ neke naše šatre i provale kojih u predstavi ima. Ali neka, meni je osobno važnije da „Ajmo na fuka“ funkcionira na našem lokalnom planu, a za široki svijet već ćemo lako.

Mostar, napisao sam to prošli četvrtak na ovom istom mjestu, nije loš primjer, nego grad s namijenjenom lošom sudbinom, koji se junački odhrvato problemu koji bi možda sahranio i veće i važnije urbane zajednice. Činjenica je da se između ove dvije obale u zadnjih dosta godina razvilo puno više duha nego li neki sa strane misle. Dobar dio tog nesalomljivog mostarskog duha kojeg baštine i dijele, te sve ove godine njeguju obje strane grada, upravo ćete vidjeti u predstavi „Ajmo na fuka“.

Mostar je uvijek Mostar, i podijeljen i udijeljen, i jedan i udvojen, u dobru i u zlu, pa mora li nekoga uopće čuditi da se ovaj grad zapravo čitavo vrijeme zajebava čak i na račun vlastite podijeljenosti? Takav nam grah pao, ali nismo gubitnici, ma koliko vam se to činilo. Marinko i Hadžija na kraju definitivno pobjeđuju! I sebe i sudbinu im namijenjenu, ali i onog „strendžera“ odozgo, da prostite. Imate dojam da ga mogu rasturiti samo ako to požele, k'o onaj fliper „Kod Dobrile“.