Klupa koja se ne mrda

Louis Van Gaal, ministar u Vladi Federacije

Vijesti / Flash | 03. 09. 2015. u 09:45 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Treneri u velikim nogometnim klubovima zaštićena su kasta. Naivnima vjerojatno uvijek bolno zvuči vijest da je neki od njih, nakon niza loših rezultata i očajne igre kluba u koji je doveden za velike novce, u sred sezone dobio nogu. Neki i suosjećaju s jadničkom koji, eto, nije dobio priliku da pokaže raskoš svog trenerskog talenta, nego su ga nervozni vlasnici šupirali prije kraja sezone. A pri tom se zaboravi da su svi ti treneri itekako u ugovor metnuli odštetnu klauzulu i da nijedan, ama baš nijedan, nije otišao iz nekog velikog kluba gol i bos.

Nijedan nije morao vratiti pare i još od svoje ušteđevine platiti za svaki prosuti bod. Čak što više, upravo je češća varijanta da se „neznalica“ još i nagradi za odlazak s klupe, pa narednih par mjeseci provede po Bahamima i Azurnoj obali, sve o trošku kluba koji je priznao svoju grešku i odabrao trenera koji se grubo poigrao sa skupom ergelom u svlačionici.

Naravno, nije lijepo kad si otjeran iz nekog kluba, kad nisi napravio rezultate i kad si iznevjerio nečija očekivanja, ako ništa može ti se odraziti na CV. Iako, i toga smo svjedoci, mnogim velikim klubovima uopće ne smeta što je neki trener odavno počeo trokirati i što je ranije otjeran iz nekih drugih klubova. Da je tako, ne bi se još uvijek po najvećim klubovima metiljali Benitez, Mancini ili Van Gaal i donosili okolo „strateške odluke“ kojima se smije čitav svijet. Svijet se smije, ali navijački novci i TV prava (koja se opet pune navijačkim novcem i lovom ljubitelja lopte) sve će te gafove pokriti.

Svijet najbolje plaćenih trenera je svijet u kojem godinama poput korova opstaju raznorazni likovi, čije kompetencije, čak i nakon milijuna ulupanih eura i godina iskustva na klupama najvećih, ostaju veoma upitne. I svako malo se začudimo takvim personama, a još više klubovima koji ih skupo plate, još ih i slijepo slijede u kupnji igrača i prate ama baš svaki njihov hir, sve dok ne progledaju i odluče se na „sporazuman raskid“. I ne zaboravite, svaki taj „sporazumni raskid“ donese ogromnu svotu novca na račun unesrećenog, da mu se nađe koji milijunčić za duševnu bol. Zato, ne plačite za Rafom, Mourinhom, Louisom ili Robertom…

Plačite vi zbog nekih drugih stvari. Evo, recimo, ima jedna profesija koja je u suštini slična gore navedenoj, ali za sobom vuče još manju odgovornost od trenera nekog velikog kluba. Profesija u kojoj se za neuspjeh se ne odgovara nikome i ma kako da se posao obavlja opet će dotični biti nagrađen nekom novom funkcijom. Pogađate – to je profesija ministra u bilo kojoj vladi i na bilo kojem nivou vlasti u BiH! Kad ste, molim vas lijepo, čuli da je ovdje neki ministra smijenjen jer je loše vodio ministarstvo?

Koliko znate onih koji su bili užasni ministri u jednom resoru, da bi već u idućem sazivu vlade opet dobili mjesto ministra u drugom resoru? Koliko poznajete tih faca koje se samo rotiraju po ministarskim i sličnim pozicijama već godinama i imaju u vrhu više staža od Wengera u Arsenalu? Svi ti „bezgrešni“ miljenici vlastitih vođa i njihovih partija, svi ti uhljebljivači rodbine i prijatelja, sve te stranačke protuhe koji godinama sisaju proračun, oni nikada ne padaju, oni se samo rotiraju.

Čak i kad rade najkrupnije greške, oni ne odgovaraju za iste. I onda kad sjaše s ministarske funkcije, oni samo skoče na posao u kakvom nadzornom odboru ili na neku sličnu „odgovornu funlkciju“. Ili, pak, postanu direktori javnog poduzeća – pa zaštićeni debelom otpremninom ne mare hoće li to poduzeće poslovati ili neće. Ionako će sve njihove gafove pokriti običan svijet preko poskupljenja i nameta, a ako ne oni, onda MMF. Ili neki drugi kredit.

To kruženje ministara u društvu, bez prevelike obveze i odgovornosti, u nas je tako normalno kao što je kruženje vode u prirodi. Normalnije i od kruženja trenera po velikim nogometnim klubovima. I dok ovima s klupe u neka doba barem počne zviždati čitav stadion, u nas u najboljem slučaju nezadovoljnih bude taman toliko da napune jednu tribinu.

Što bi se reklo, ne možeš protiv prirode…

Kopirati
Drag cursor here to close