Mali zapis o propadanju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vrijeme prolazi i stari se. Prirodan je to proces i ne čudim mu se, ne pravim dramu oko toga. Kuliram. Ne vidim ništa neprirodno i neobično u tome što starim i što mi datum rođenja izgleda sve dalje. I što brojevi u rodnom listu već pomalo spadaju u ono doba kojeg se sve manje ljudi bistro sjeća i gdje se već polako sastaju mitovi i legende sa stvarnim događajima.

Ne čudim se tome što vrijeme teče, što se ljudi mijenjaju u skladu s vremenom, a djeca rastu kao iz vode. Da vam budem iskren, začudilo bi me jedino to da vrijeme stane, da se svijet zaustavi i da se zaledimo u jednom trenutku. Ili da sve krene unatrag. E, tek onda bi me uhvatila panika. Ovako, dok vrijeme još uvijek linearno teče, razloga za paniku nema. Prirodna, normalna stvar. Događa se, mora se, kako meni - tako i vama.

A ljudi ipak paničare. Žele zaustaviti vrijeme. Skriti tragove zrelosti. Stalno s nekom željom da fizički zauvijek ostanu u mladosti, kao da su u njoj nešto veliko propustili pa čambaju i upinju da još malo potraje ta stara šansa.

Kad sretnem nekoga s mojim datumom rođenja, poznanika iz djetinjstva, raju iz škole, bivšu ljubav, prvo što mi se učini da urade je skeniranje pogledom – gledaju kakav mi je ten i koliko imam sijedih. Kao kad kupuju polovan auto, dok pričaju sa mnom zagledaju svaki detalj, traže udarce, ožiljke i mane. Do prije pet, šest godina nitko od mojih iz generacije nije imao naviku kad se sretnemo pričati o godinama ili ti reći kako se dobro držiš, očekujući zauzvrat sličan kompliment. Do prije pet, šest godina još smo bili takoreći djeca. Za tako malo vremena postali smo ljudi. Neki će reći – prebrzo se dogodila ta promjena.

A ja, rekoh, ne paničarim. Doživljavam starenje sasvim normalnim. I pritom je sasvim OK lijepo stariti, držati do sebe, biti u nekoj formi, ne otromboljiti se sasvim, ali ne da bi se vještački produžila mladost, nego da bi ti zrele godine prošle bez većih problema. Automobilskim riječnikom rečeno - uzalud poliran lak i dubinski oprana sjedala, ako nemaš održavan motor i mehaniku, ako pumpa za vodu pušta, a ona za gorivo trokira. I ako si bio krkan prema samome sebi. A u nas to nekako sve ide naopako, ljudi su uvijek spremni dati za šminku, a nemarno, čak i kukavički se odnose prema onome unutra. Ne cijene sami sebe, ne rade na sebi iznutra, trpe svakakva sranja u životu, pa onda plaćaju da ih se balzamira, utegne i ispolira da bi pokazali drugima da je ipak sve OK. Površno u nas uvijek ide nauštrb dubinskog. Čak i na duhovnom planu.

Mudri kažu da ljepota uvijek dolazi iznutra, a ja se bojim da je većina naših ljudi iznutra već odavno načeta. I da zbijene probleme, strah, paniku, tjeskobu i neizvjesnost koja kao tupa bol čuči u stomaku nijedan tretman pomlađivanja ne može skriti. A strah od starenja i godina uvijek je dijelom i bol zbog propuštenog, zbog nepovratno lošeg odabira i manjka hrabrosti u prošlosti. Budućnosti se boji samo onaj koji je u prošlosti propustio osoviti je na zdrave noge. I koji zato u sadašnjosti tilta kao zavaljen fliper.

Skenirate li naše društvo, možete povući paralelu s tim. Kozmetičke preinake, bez dubinske promjene. Od pojedinca do politike. Od ekonomije do infrastrukture. Sve nam je fasada, ako i nje uopće ima, dok iznutra trulimo. Jedni drugima brojimo sijede i tražimo manu, a sebi lažemo da smo manje propali od njih. I tako nam prođoše godine uzalud. A nema goreg starenja nego kad ono dođe nakon uzaludnih godina. Kad legne jad na jad, to ni lopatom nanesena šminka ne može kamuflirati. I kad se samo čini da je vrijeme stalo, a zapravo nije, nego se ništa ne mijenja.