Mirsad Ćemalović sedam puta bio u logorima HVO-a: Narodi nemaju veze s presudama

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mostarac Mirsad Mirzo Ćemalović je sedam puta bio u logorima Hrvatskog vijeća obrane (HVO), a današnju presudu šestorici vojnih i političkih lidera Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB) za počinjene zločine je s velikom strepnjom čekao u Udruženju logoraša u Mostaru, gdje je bilo organizirano javno praćenje izricanja presude, piše Anadolu Agency (AA). 

"Proveo sam preko 320 dana u sedam logora HVO-a počevši od Veležovog igrališta, Hotela penzionera, Fakulteta, Heliodroma, Ljubuškog pa opet Heliodroma, Dretelja, pa opet Heliodrom dok nas na kraju nisu pustili 19. marta 1994.", kaže Ćemalović.

Zločinci imaju bolje uvjete

Maskirani vojnici HVO-a su jednog svibanjskog jutra pokupili njega i brata, što je bio početak gotovo jednogodišnjeg boravka u logorima u Hercegovini.

"To je bilo 9. maja, 15 do 5 ujutro kad su me doveli na Veležovo igralište gdje sam zatekao četiri čovjeka i onda se to počelo kupiti. Do 2.000-3.000 ljudi je tu bilo.To me je igralište podsjetilo na 1973. godinu i na državni udar u Chileu i stadion Santiago de Chile gdje su ljude skupljali i zatvarali", kaže Ćemalović za Anadolu Agency (AA).

Sjećanja na te dane Ćemaloviću bude nemir, jer, kako kaže, nije lako proći logore, niti može biti zadovoljština u tome što su odgovorni ljudi za počinjene zločine u zatvoru, jer njima tretmani nisu ni slični onima koje je on proživio u logorima.

"Velika je razlika između zatvora i logora. Tamo su u zatvoru što su nešto uradili, a u logorima niste ništa uradili , samo ste bili drugi i drugačiji. I zatvoreni ste bez ikakvog razloga, bez ikakvih iole pristojnih uslova. U zatvorima danas oni imaju topli obrok, tri obroka i televiziju i mogu imati posjete i sve", ističe Ćemalović.

Nije mu lako prisjećati se strahota koje je proživio za vrijeme rata, ali je to nešto s čim mora živjeti i nešto što ne može ništa izbrisati iz sjećanja. 

"Najteže je bilo prvo poniženje, a drugo što su mnogi ljudi izašli kao invalidi, a mnogi nisu uspjeli ni da izađu, te su mnogi nestali i ubijeni. Na prvoj liniju gdje su kopali rovove, gdje se pucalo teško je bilo izvući živu glavu, jer ste bili direktno izloženi", priča Ćemalović.

Danima bez vode i hrane

Kaže da bi o strahotama koje je proživio u logorima mogao pričati danima, a opet bi nešto izostavio. Činjenica da je više od 300 dana bio izložen maltretiranju i poniženjima za sebe govori koliko je to razdoblje bilo teško, prisjeća se Ćemalović.

"Najgori moment je bio kad na Heliodromu izvedu nas 2.000 na igralište tamo i poredaju. Tada dolaze kamioni i samo izlaze oni šoferi i traže daj onome 10 onome 20 i tako vode ljude na rad. Vi se osjećate tu kao da ste na stočnoj pijaci, Hoću ovoga, ovoga neću. Onda kad se vraćaju vidite dolaze ranjeni, a nekih i nema", prisjeća se Ćemalović.

To su teške stvari koje se, naglašava, ne mogu zaboraviti i koje svakim pričanjem bude stare rane koje nikad nisu ni zacijelile. U nizu stravičnih scena koje ne želi ni izgovoriti Ćemalović podsjeća da je u logoru Dretelj bio tri dana u hangaru na 70 stupnjeva bez vode i hrane.

Kad se u vrtlogu strašnih prizora sjeti Ljubuškog i prisilnog rada, te trenutaka kad su jedni pravili put za tenkove, a drugi okopavali vinograde i duhan, ne može, a da ne spomene kad su naišli na grupu vojnika koji roštiljaju i trenutka kad je ponuđena zamjena njih 20 za jedno janje.

"Čovjek koji vas vodi, predstavio se da je iz Osijeka, a tamo pod jednim drvetom 10 vojnika HVO-a vrte janje. On kaže evo vam 20 muslimana za to janje i ovi govore 'bolje ih sam pobij nego mi'. To su poniženja koja normalan čovjek ne može da shvati. Da se tako ljudi mogu ponašati, a da im ništa niste uradili“, kaže Ćemalović.

Unatoč strahotama koje je proživio živi u rodnom Mostaru i osjeća se komotno, osim ako se izuzme opća teška ekonomska situacija.

Svijetli primjeri pomoganja

Priča da je od 2002. godine radio u Zavodu zdravstvenog osiguranja HNŽ gdje je stekao mnoge prijatelje hrvatske nacionalnosti s kojima ima izuzetne odnose i danas. Želi naglasiti da se narod ne može i ne smije suditi prema zločinima, nego samo po tome je li neko čovjek ili nečovjek.

"Svaka presuda kad dođe svi se poistovjećuju s narodima. Nema narod veze s tim presudama. To su pojedinci koji su to uradili, a sad ću iznijeti činjenicu, što mnogi ljudi možda ne primjećuju. Kad smo bili na Heliodromu bio je mobilizirani vojnik HVO-a, pokojni Ante Kukić koji je radio u laboratoriju, a prije rata je radio u predionici. To je čovjek kojeg dolje logoraši s ponosom mogu spominjati. Kada god je dolazio na službu sve one logoraše koji su imali porodicu u tzv. zapadnom djelu Mostara on je obilazio, donosio nam informacije, pisma nam donosio. Stalno hodao u Jasenicu i vraćao se na službu kupujući nam cigare. I kad je srušen Stari most on je plakao. Toga se čovjeka treba spomenuti", ističe Ćemalović dok mu je niz lice krenula suza.

On tvrdi da svi nisu isti te ističe kako je vrijeme da se prestane politika skrivati iza naroda.

"Svi nisu isti i ne treba se politika skrivati iza naroda. Zna se tko je to osmislio, zna se tko je to uradio i prema tome onaj čovjek koji je čuvao u logorima, a nije zlo uradio on je tu doveden i on je morao to uraditi", ističe Ćemalović.

On, u najgorem slučaju očekuje da će presuda u Haagu biti potvrđena na 111 godina zatvora, kako bi žrtve logora dobile svoj mir i da se konačno pokaže kako zločini ne mogu proći nekažnjeni.