Misionar iz Gabele spašavao djecu nakon bombaškog napada u Tanzaniji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U bombaškom napadu neposredno prije misu u gradu Aruhi u Tanzaniji jedan čovjek je poginuo, a 60-ak ih je ozlijeđeno. Don Velimir Tomić (52) iz Gabele, misionar u Tanzaniji, spašavao je ozlijeđene vodeći ih svojim kombijem u bolnicu.

''Na samom početku slavlja, nekoliko metara od povorke ljudi u kojoj sam bio, odjeknula je jaka eksplozija i pojavio se veliki crni dim. Ljudi su popadali po tlu i nastala je neopisiva panika. Kako je proteklih dana padala kiša, pa se nitko na početku nije snašao.

Kad smo čuli krike, skinuli smo svoje misno ruho te počeli ukrcavati ranjenike u automobile. Bilo je vrlo teško probiti se do bolnice jer ljudi nisu u gradu shvatili o čemu je riječ'', napisao je don Velimir Tomić Misijskoj centrali u Sarajevu, pišu mediji u Hrvatskoj.

I on je ranjenike svojim vozilom prevozio do bolnice. Među ranjenima je bilo mnogo djece. Nasreću, većina je prošla s ogrebotinama.

''Ovaj napad i nedavni nasrtaji na druge crkve nastavak su sukoba ovdašnjih muslimana i katolika. Sve nam govori da naša draga Tanzanija nije što je nekad bila te da se treba više paziti i ne dozvoliti velika okupljanja bez primjerenog osiguranja'', objašnjava Tomić.

Don Velimir je samo jedan od brojnih misionara koji nesebično žrtvuju svoj život i odlaze u daleke afričke zemlje kako bi pomagali tamošnjim ljudima u njihovoj borbi za bolji život.

On je 1988. radio u misiji Mdabulo u biskupiji Iringa, sve do 1999. kada je počeo raditi na projektu izgradnje dispanzera sa stacionarom u mjestu Kambi ya Nyoka. Od 2011. je u misiji Kisongo, piše Dnevni list.

''Iako sam cijelo vrijeme u Tanzaniji, ona je toliko velika da kad bih bio još toliko, ne bih je uspio obići'', kaže don Velimir, koji je rođen u Vukovaru, ali je odrastao u Gabela Polju.

''Moj otac je iz Kongore, majka s Bijače, izravni sam potomak Mijata Tomića, poznatog hajduka koji se borio protiv turske vlasti za vrijeme Osmanskog Carstva'', otkriva nam don Velimir.

U Gabela Polju su, nadalje priča, danas samo njegovi stari roditelji, koje on nastoji posjećivati kad god može, O potpunom povratku, kaže, uopće ne razmišlja. Ionako, kako tvrdi, ima osjećaj kao da je jučer došao.

''U početku je bilo malo nostalgije, međutim, ona je s vremenom nestala. Iskreno, nakon 25 godina, teško bi mi se bilo uživjeti u hladne zime kakve znaju biti u BiH. Puno se višem radujem ovom ambijentu kada je ovdje plus 30.

Ovaj ambijent mi je puno bolji jer nema onog forsiranja u smislu što kome kupiti za poklon. Jedini ambijent koji mi nedostaje jest onaj obiteljski, moji roditelji koji su u Gabela Polju'', kaže don Velimir iz daleke Tanzanije.