Mit o korupciji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Korupcije ima svuda po svijetu. Ne samo u Hrvata, Srba i Bošnjaka. Ima je i u FIFI i u UN-u. Ako za prostituciju kažu da je najstariji zanat na svijetu, korupcija bi trebala biti isto tu negdje. Od najranijih vremena ljudskog postojanja netko je htio preko reda, netko je htio bliže vatri, netko je htio više nego što mu inače pripada. I da bi to dobio, platio bi. U nečemu što je tada bilo vrijedno. Danas je novac uglavnom sve, ali pokloni se i dalje ne isključuju.

Za korupciju treba dvoje. Onaj koji želi i onaj koji mu to može omogućiti. I situacija da želja uključuje nešto do čega je malo zeznuto doći, jer postoji više interesenata. Zapravo, korupcija je nastavak trgovine drugim (nedozvoljenim) sredstvima.

Ništa se nije promijenilo u korjenskom smislu korupcije od početka civilizacije do dana današnjeg - civilizacija je uznapredovala, društva su evoluirala, potrošene su tone i tone tinte i papira na moral i etiku, ali korupcija je preživjela. I ima je čak i tamo gdje mislite da je nema. Čak i u zemljama gdje je ne očekujete, korupcija se potajice javi, izgmiže iz džepa u džep, jer ma koliko mi govorili protiv korupcije ona je u ljudskom genomu. Upisana je.

Gdje ima društvene higijene, manje je korupcije

I u najrazvijenijim zemljama Zapada svatko bi volio, ako može, pogurati nešto, za sebe ili nekog sebi dragog. Ljudski je, ako mu se ukaže prilika za neku vezu, ne bi imao ništa protiv tu vezu počastiti. Naravno, tamo će otvoriti četvere oči, uradit će to što je moguće više tajno, neće se kao kod nas zadjenuti pršutom i kuvertom. I pazite, ne govorimo samo o klasičnoj korupciji institucija, nego i o običnim stvarima - godišnjim kartama za utakmicu, ulaznicama za operu ili listi čekanja na bubreg.

Korupcija, kao i virusi i bakterije oko nas, živi. A koliko će je biti, to ovisi o samom društvu. I to ne o onima koji su na funkcijama i foteljama, i koji su time po defaultu najbliži mogućnostima korupcije, nego upravo suprotno, o onima koji su sa druge strane. Dakle, korupcije će biti onoliko koliko je najveći sloj društva tolerira. Ako je društvo čisto, moralno, ako se zna glava i rep, onda će korupcija biti sramota. Poput higijenski besprijekorne prostorije, gdje virusi i bakterije nemaju šanse, u tom društvu neće biti ni potrebe za korupcijom, jer će svatko tko iskoči iz društvene norme koju ostali pooštuju biti odbačen i prezren.

Uključujući i najviše rukovoditelje. Postoje društva u kojima je moral još uvijek na visokoj razini, a javna sramota neperiva u vodi. Ali, naša izreka kako para vrti gdje i burgija neće važi i za Švedsku, Japan, Englesku….pa svako malo čuješ kako je i tamo neki pao. No, tu i tamo iskazana ljudska slabost ne znači da je to društvo puno korupcije.

Svi smo mi masni

Ali, ako imamo suprotnu situaciju, poput Bosnei Hercegovine, u kojoj više od 30 posto građana ne krije da daju mito samo da bi došli do željenog cilja (koliko ih je onda koji tek javno taje da to rade?), onda je iluzorno očekivati da će i oni odozgo biti neskloni korupciji. U nas su veza, mito i korupcija u smislu ljudskog djelovanja. Sve kreće od naoko benignih „De mi samo pogledaj to malo“ ili „Ako možeš, brate, poguraj mi ono za rođaka što smo pričali“, što je kod nas gotovo kao „dobar dan“. Nastavlja se sistemom da imaš prijatelja u policiji koji će ti poderati kaznu, pa onda famoznim „tri za tri“ i „ja tebi tvoje, ti meni moje“, a onda sve ide u sferu klasične korupcije institucija gdje nema potpisa ako se ne zadovolje svi zainteresirani. Tako se kod nas mito i korupcija, veze i pooznanstva rasprostiru na svim razinama. No, da nema onog na početku, rijetko bi se događalo i ovo na kraju.

Hoću reći da je naš paradoks činjenica da oni koji druge optužuju za korupciju obično jesu samo gubitnici u igri korupcije, oni koji su dali manje. Ili oni koji svoju koruptivnu moć mogu pokazati tek u nižim domenima djelovanja. Oni to ne čine zbog toga jer su prokleto razočarani sistemom, nego što u sistemu nije bilo ovaj put mjesta i za njih. Oni nisu voljni mijenjati ništa u sistemu, oni ubuduće samo znaju da sve što treba je dati malo više. I sve dok je tako, korupcija će nam biti suđena, a njezini izvšitelji na najvišim funkcijama samo personifikacija sviju nas. A moral, pravo i etika tek teški ispiti, koje je najlakše položiti tako što lijepo platiš profesoru.