Mostar je pomnožen grad

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dodijalo mi, brate, kad mi dođu sa strane, pa makar i najdraži gosti bili u pitanju, pa me pitaju – A kako se živi u tvom podijeljenom gradu? U pogledu im očitaš neko sažaljenje, osjećaš se točno načas kao da si iz neke daleke i nesvrstane zemlje, neke s jakim smrtonosnim virusom i pozamašnim monetarnim minusom. Ovi što te pitaju kao da su pošli na nekakav safari i lov na slonove, pa banuli kod nas da vide kako žive domoroci u ovdašnjim okolnostima. Njima je, makar ti bili i najmiliji,  u Mostar doći nekakva egzotična avantura. Pročuli smo se i kotiramo tako, evo ima već skoro četvrt stoljeća.

Ipak je ovo grad koji još uvijek zna munjevito doći na naslovnice i koji se medijski percipira, ali pritom i olako opisuje, kao još uvijek grdno zavađen i podijeljen. I u kojem ljudi sa strane, upijajući medijske blic - priloge i površne reportaže ili one dijaloške emisije sa uvijek istim gostima, zamišljaju život k'o mi ono nekad život u napaćenom Bejrutu. Sjećate se, ako ste malo stariji, kad bi nas Mufid Memija svako malo u Dnevniku izvještavao koliko se puca preko tamošnje Zelene linije i koliko gine kršćana, koliko muslimana, a koliko Druza u zajedničkoj im neslozi? Taj Bejrut nam je izgledao kao sama paklena rupa. A zapravo je Bejrut danas sasvim cool grad.

Puca li se?

A kako je kod vas u Mostaru? Jel' se puca? Pitao me baš tako nedavno jedan, ja bio dotad uvjeren, skroz normalan lik. Zagrepčanin. Napravio onu facu iščekivanja pred moj odgovor, kao da se sprema da ću nešto opsovati  na račun „onih tamo“ ili ispričati kakvu sočnu zgodu o međunacionalnom fajtu u kojem sam sudjelovao ili mu bio svjedokom. Naposljetku, ostao pomalo razočaran kad od mene nije stigao željeni odgovor i kad rekoh da je ovdje manje-više OK. Teško je nekoga  tko nas gleda samo preko TV-a, sluša preko Radio Mileve i čita preko internetskih foruma, uvjeriti da ovdje, ma što o nama pročitali, vidjeli ili čuli, odavno jedni druge ne gledamo preko nišana, niti se gađamo bombama. Čak nam je i mržnja, kojom mnogi tako lako maste pero, daleko od nekome željene. I da nam mnogima zapravo ide na živce kad nas pitaju za suživot i traže mu tragove. Začude me tako ljudi iz Zagreba, iz Beograda, što je najgore i iz Sarajeva, druge i dalje gradove da ne spominjem, kad se začude da je u nas život daleko od medijske slike.

Dodijalo mi dvadeset godina da ovaj grad igra k'o mečka za tuđu zabavu. Dodijalo mi objašnjavati da ožiljaka imamo posvuda, ali kako u ovom gradu nema puno više huligana nego u bilo kojem drugom, kako iza ekrana kompjutora nema više bolesnika nego drugdje, kako nema značajno više lokalnih šerifa nego drugdje, kako nema više zadojenih nego bilo gdje drugdje i da je puno veća mogućnost da će negdje drugdje biti opljačkan puno brže i brutalnije nego ovdje u nas. Jer da je suprotno, ovdje bi bilo zbilja nepodnošljivo živjeti. A nije. Pogotovo s obzirom na tešku povijest i sve okolnosti koje nam je donijela. I s obzirom na činjenicu da je ovaj grad zapravo više talac drugih, a manje sebe samoga.

Mi bar imamo izgovor, a što je vama?

Pitaju me svašta. I jučer su me pitali za Mostar. Ja i dalje tvrdim da je dobro i osjećam se kao da sam izlio mrtvu deku kad to kažem. Ali da može puno bolje. I da mora puno bolje. No, to je već pitanje nadgradnje. Da, imamo mi svoje velike probleme i dileme, vučemo za sobom k'o Sizif težak teret, na koji se samo kaleme novi utezi, a da se pritom sporo rješavamo starih,  ali imaju ih i mnogi drugi gradovi na ovom bliskom nam komadu planeta. I nekima nisu uopće bile potrebne ni podjele a la Mostar da bi upali u letargiju, siromaštvo i manjak perspektive. Neki imaju i homogenu, jednopartijsku vlast, pa propadaju. Čitave države u susjedstvu se po mnogo društvenih i povijesnih pitanja učas dijele popola, a kako neće grad u kojem  je podjela svojevremeno bila fizička i kao takva ostavila jake tragove posvuda. I gdje se danas svaka ideja jedinstva prvo namjesti po volji jednog plućnog krila, a drugo optuži da ima rak. Kako neće grad koji je već godinama u blokadi (pa evo opet nekako diše, k'o kakvo čudo medicine). I čije su dvije strane dugo nakon rata paralelno živjele svoje živote, pa su tragovi tog življenja i danas tu. Od različitih oblika trafika, različite boje kože (zezam se, naravno), pa do stvarno ozbiljnijih dualizama, što formalnih, a što neformalnih.

Nisu  Mostarci lošiji ljudi od drugih, ali ih zapalo ovako, gotovo da je u pitanju nerješiv rebus u kojem što god da učiniš zapravo napraviš grešku. Ali vjerujem da bi Mostarci, da ih se ostavi na miru i da ih se pogura kako treba, i da iza njih stane jak, plemenit i inteligentan igrač, bili bolji sebi nego što jesu. Jer Mostar je k'o kakav leptir, šaren i osjetljiv na loš ljudski dodir. No, problem je što se Mostarci ne pitaju ni oko vlastitog grada, nego je grad žrtveno janje nekih širih priča i mostarska patnja ponekad je najmanje mostarska po svojoj ideji. I svi ti dušebrižnici ovog grada koji imaju kuće po Sarajevu i Zagrebu, i sve te alternative koje samo potpiruju skoro ugaslu vatru. I naša Šantićeva i naš Bulevar više su potencirani sa strane nego iznutra. Cijela Federacija stala u te dvije ulice. A svoje guzove voli ponekad ubaciti i Viša instanca.

Nismo mi iznimka, tako nas potrefilo

Volim reći da ni New York ne bi izdržao ono što je Mostar prošao. Uvenula bi i ucrvala se i Velika jabuka da joj je samo malo nama nekoć namijenjene sudbine. Zamislite samo da joj se preko ulica i trgova prelome velike politike i uvuče crv koji nosi sumnju, nepovjerenje, strah i odbojnost jednih od drugih, trećih i obratno?  Pa da im se još preko leđa prelomi i promjena ekonomskog sustava, društvenog uređenja, države, svjetonazora?  Ili da svaka vjerska ili nacionalna zajednica zatraži sebi malo veće parče neba i svaka krene isticati svoju veličinu i predodređenost u odnosu na drugu? To tamo kad bi krenulo ne bi stalo. A svjedoci smo zadnjih mjeseci kako je samo malo potrebno, samo par terorističkih napada ili par morbidnih snimaka u režiji ISIL-a, i medijsko isfuravanje istih, pa da se javnost i u demokratski najrazvijenijim društvima brzo podjeli i počne ponašati onako kako vole reći da se mi ovdje ponašamo – isključivo i nepomirljivo, s pozivima na obračun i protjerivanje!

A mi smo pred sobom sve ove godine imali tu mogućnost,  da budemo krajnje isključivi i nepomirljivi jedni prema drugima, imali smo izgovor za učiniti svaku bedastoću u ime svoje istine, da zbog toga ratujemo sto godina, pa opet, oprostite mi na zapažanju, s obzirom na sve okolnosti i događaje koje kalendar i ljudi itekako pamte, uopće nismo takvi ispali. Napakirat će mu se svašta, izrežirati će se svašta, ali je Mostar zapravo mirniji grad nego ga neki zamišljaju i nekako se nosi s bremenitom prošlošću.  I ljudi u njemu se, ne treba stavljati u vijesti jer nije u pitanju nikakvo čudo, međusobno druže. Godinama. Bez obzira na to što su i tko su i bla, bla, bla…

Na stranu devedesete koje pamtimo i taj naš lokalni folklor koji miriše po njima, a koji dignemo na potenciju pred gradske derbije i izbore, na stranu stalne priče i podsjećanja 'ko je koga i koliko u tom našem ratu (i ratovima prije njega), na stranu i novinari željni gungule i kuhanja, na stranu  i internetski komentari koje čitaš, evo i na ovom portalu, i na račun kojih stječeš dojam da samo što se opet nismo porokali.

Na stranu simboli, datumi, spomenici  i grobovi oko kojih se svake godine u isto vrijeme ovdje diže prašina. Na stranu i traljavo uređenje grada, koje za sobom vuče traljave institucije i traljave službe,  čiju neefikasnost vidiš na svakom koraku. Recimo, u nekim projektima koji,  ako ih uopće ima, bivaju provučeni kroz prizmu privatnih interesa. Na stranu i stranke koje su preživjele u ovom gradu i čvrsto drže uzde, makar su ih držale i u onom vremenu koje bi mnogi Mostarci rado zaboravili.

Jednostavna računska operacija

Na stranu sve to, a na drugu stranu činjenica da usprkos svemu nismo ovdje toliko podivljali i na mrtvo ime zavađeni da se ubijamo, miniramo jedni drugima kafiće i piljare, kuće i automobile. Nismo toliko pregorjeli pa da ne mičemo iz svojih torova, kako nas vole okarakterizirati neki sa strane, koji kao najbolje znaju šta je za nas dobro. Osvrnite se oko sebe, pogledajte sve te ljude po ulicama. Bejrut? Kosovska Mitrovica? Belfast? Jok, Mostar! I svaka čast svim tim gradovima, ali smo mi druga priča. I ta naša policija možda nije najbolja na svijetu, ali zar vam ne upada u oko da na mostarskim ulicama uopće nema brojnih patrola policije i stalnih legitimiranja i kontrola? Nema potrebe, makar bi narod možda volio da ih je više da se stane na kraj provalnicima (kojih opet ima posvuda u regiji, a glavni grad nam je rasadnik istih). Nitko te kad pređeš preko Bulevara ne gađa snajperom, ni kamenom, a vala ni pogledom – i nitko te ne osuđuje ako hoćeš prijeći zamišljenu liniju rasapa. I svi mostarski incidenti, ma koliko se oko njih neki razgalamili, su zapravo rijetki. I često, nažalost, fingirani. I preuveličani. I uključuju toliko mali postotak stanovnika da je sramota i spominjati ih. Istina je, nažalost, da netko živi od istih.

Da, još smo u grču, još smo mamurni  od svega. Još nam fali samokritike i većeg razumijevanja za drugoga. Sigurno nismo onakvi kakvi bi mogli biti, ali spazam popušta. Kad je grunuo onaj ogromni snijeg, kao da smo se relaksirali. Nama nevolja razbistri glavu. Pomalo smo počeli kužiti da sve nevolje koje nas zadese lakše prevalimo ako se držimo skupa. Ali, snijeg ovdje padne jednom u petnaest godina, onakav možda i u pedeset. A na Mostar padaju svakave gluposti na dnevnoj bazi. I ne daju mu da diše. Podijeljen grad? Mostar je, ako mene pitate, pomnožen, a ne podijeljen grad.  Jedan puta dva veće je od jedan. Samo kad bismo matemiku znali na najbolji način iskoristiti. I prilagodili je sebi, u zajedničkom interesu.  Jedini problem u tom množenju je što ga često „dobronamjernici“ množe s nulom. A Mostar nije nula, nego jedan. Bilo bi dobro da svi, za početak, to nauče. I to mi je, pravo da vam kažem, dodijalo objašnjavati.