Zaboravljene stare i nove izbjeglice pred Mostarom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U BiH postoji oko 150 kolektivnih centara u kojima žive izbjegli i protjerani bosanskohercegovački građani. Neki od njih smatraju da se država bolje brine o "novim" migrantima nego o njima.

U samom gradu Mostaru, prema neslužbenim informacijama kojima raspolažu humanitarne udruge boravi oko 300 migranata. Riječ je o samcima, koji nisu smješteni u Centru u Salakovcu. Među njima su i Koudr i Sirije koji želi u Njemačku i Moumen iz Alžira čiji je cilj Francuska. Za DW govore da im najviše pomaže mostarska Udruga „Zajedno za naš grad" koje im osigurava obroke, prostor za održavanje osobne higijene i prenoćište.

„Ja sam iz Sirije" – počinje svoju priču 19 godišnji Koudr Alaiwie. „Roditelji su ostali u Damasku, u Siriji. Već dvije godine sam izvan Sirije i pokušavam otići u Njemačku, gdje imam rodbine. Njemačka je cilj većine nas koji smo trenutno u Mostaru. Ali, teško je. Gdje god odeš nisi dobrodošao. Ipak, ljudi u Mostaru su dobri. Zahvaljujem udruzi „Zajedno za naš grad" koje nam priprema besplatne obroke. Osigurali su nam i prenoćište, normalan krevet. Ranije smo spavali u jednoj mostarskoj džamiji",  kaže Koudr.

 „Udruga „Zajedno za naš grad" već godinama vodi brigu o osobama slabog imovinskog stanja u Mostaru. Sada smo povećali broj obroka, kako bismo pomogli i nezbrinutim samcima migrantima. To je trenutno jedan obrok dnevno, jer više ne možemo. Grad Mostar ne izdvaja niti jednu marku za pomoć udruzi. Zahvaljujem prvenstveno našim ljudima u dijaspori koji zaista pomažu, kao i savjesnim pojedincima i kompanijama iz Mostara", govori Nermin Mehić, osnivač udruge.

Tko je odgovoran? Gdje je novac?

Politički analitičar Almir Terzić primjećuje da je ovakva situacija u Bosni i Hercegovini produkt nerada političkih struktura i onih koji su odgovorni za rješavanje problema izbjeglica i prognanih.

„U potpunosti je zakazala državna, ali i svaka druga strategija povratka u Bosni i Hercegovini. Nije se radilo planski na održivom povratku. Tako i tamo gdje je i bilo povratka stanje je zbog nebrige postalo gore nego prije 24 godine kada je povratak započeo. Primjer je Žepa gdje se broj povratnika koji tamo stalno žive smanjio za više od 50 posto. Slični su primjeri i u Ključu, Stocu, Posavini... Tako ne samo da je legalizirano etničko čišćenje stanovništva koje je provedeno tijekom rata, nego je ono nastavljeno i u miru. Potrošene su milijarde, a mi još uvijek pričamo o povratku", kaže za DW politički analitičar Almir Terzić.

U BiH 25 godina nakon završetka rata postoji Ministarstvo za izbjeglice na državnoj razini, ministarstva za izbjeglice u oba bosanskohercegovačkog entiteta, kao i Odjeljenje za izbjeglice koje djeluje pri Vladi Brčko distrikta BiH. Tu je i deset ministarstava za izbjeglice u kantonima. Dakle, 14 ministarstava i uprava koji bi trebali voditi brigu o izbjeglicama i prognanicima.

Još 2016. godine Vlada Federacije BiH se kreditno zadužila u iznosu od 41 milijun eura za, kako su tada kazali, zatvaranje kolektivnih centara na području Mostara i Konjica. No, četiri godine kasnije situacija se nije nimalo promijenila. Kolektivni centri i dalje su tu. Samo ovog puta, u mnogo lošijem stanju, a njihovi stanari suočeni s još većim problemima.

U BiH postoji još oko 150 kolektivnih centara u kojima žive izbjeglice i prognanici. Vlasti u BiH su planove za zatvaranje kolektivnih centara s 2020. pomaknuli za dvije godine, pa je novi rok kraj 2022. godine.

Izbjeglice u vlastitoj zemlji, koje su još uvijek stanovnici kolektivnih centara sumnjaju da će se ovaj proces ikada okončati.

„Za 24 godine koliko živim u Kolektivnom centru političari nas posjete samo pred izbore, kada im treba glas više kako bi nastavili sjediti u svojim udobnim foteljama. I ništa ne raditi! Da su htjeli, za ove 24 godine mogli su riješiti problem izbjeglica. Bojim se da ću i umrijeti kao izbjeglica u vlastitoj zemlji", kaže razočarano na kraju razgovora Zumreta Memić.