Veliko srce
Mostarski paroh zajedno sa vjernicima pomaže izbjeglicama u Salakovcu
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Mostarski paroh Radivoje Krulj na liturgiji prošle nedjelje pozvao je pravoslavne vjernike da pomognu izbjeglicama i migrantima iz Sirije, Afganistana, Pakistana, Tunisa i drugih zemalja, nakon što su zbog kaotičnog prepucavanja bh. vlasti nekoliko sati čekali u autobusima na cesti prema izbjegličkom centru u Salakovcu.
Sada su oni gotovo jedini ‘stanovnici’ ovog sela, gdje je prije rata živjelo stotine ljudi. Tek nekoliko srpskih obitelji, uglavnom starijih osoba, odlučilo se na povratak.
Mostarski paroh je zajedno sa još nekoliko vjernika dovezao pomoć koju su skupljali prethodnih dana. Sokove, mlijeko, higijenske potrepštine i hranu u vrećama iznosi iz gepekta i predaje ih predstavnicima centra.
Pročitajte još
“Nije kršćanski govoriti o pomoći, vjernici su htjeli da to ostane tajna”, kratko odgovara, dok sa direktorom izbjegličkog centra Edinom Denjom razgovara o nastavku pomoći migrantima.
“Svaka im čast i hvala im na tome. To je ono što krasi duh naših ljudi u Bosni i Hercegovini, da smo tu da pomognemo u nevolji i da ne gledamo odakle je neko i što je, nego da su to izbjeglice kojima je potrebna pomoć”, kaže Denjo.
Kako je novinarima zabranjen ulazak u centar, ispred kapije za Al Jazeeru prepričava koliko su se svi lokalni stanovnici, uključujući vjernike iz mostarske parohije, angažirali da pomognu.
Mještani donose voće, povrće, odjeću i obuću, ali i iftare za postače, pored tri obroka dnevno koje osigurava Crveni križ.
"Upravo sada se dijeli veš za žene, djecu i muškarce, to je isto jedna privatna donacija. Jučer su dobili toalet papir, ubruse, kroksice, majice. Međunarodna organizacija za migracije preuzela je na sebe obavezu da će odvesti u bolnicu sve koji izraze potrebu za ljekarom, i da će oni pokriti troškove zdravstvenog osiguranja i nabaviti im lijekove'' ,kaže denjo.
U međuvremenu pristižu i drugi automobili, a iz jednog dvije žene iznose nekoliko kutija sa odjećom za djecu koju su prikupile od majki. Kažu da dolaze iz Bijelog polja.
Za peticiju koju su potpisivali građani iz tog mjesta tražeći “policijsku zaštitu od migranta” i navodeći da ih je “strah za domove, a pogotovo za djecu”, kažu da je laž.
“Radi se političkoj igri da se oni prikažu loše. Nikakvih problema nema sa ovim ljudima, oni čak ni ne žele da ostanu ovdje”, odgovaraju.
To potvrđuje i grupa migranata sa ruksacima na leđima koji upravo odlaze iz centra. Njih sedmorica staju na cestu i mašu svakom autobusu koji prođe, pitajući vozače da li idu za Sarajevo.
Iz Sarajeva, objašnjavaju, žele otići u Bihać, a zatim preći granicu sa Hrvatskom, te, ako ih tamo ne uhvati policija, putovati za zemlje Zapadne Europe.
Direktor izbjegličkog centra kaže da se broj migranta smanjio, od gotovo 270 sada ih u centru boravi približno 180.
“Imali smo jednog maloljetnika od 14 godina, brat ga je ostavio, pa mu je sada naša socijalna radnica dodijeljena za staratelja da bi mogao zatražiti azil ako izrazi želju. Oni koji žele ostati moraju u roku od 15 dana podnijeti zahtjev od azil”, kaže Denjo.
Jedan od njih je i Mohamed Ibrahim iz Bajaura u Pakistanu, plemenskog područja gdje su se sukobljavali vojska i talibani, zbog čega je pobjegao u Islamabad. Tu je otvorio trgovinu odjeće, međutim, kako objašnjava, talibani su mu prijetili, tražili novac te ubili rođaka pred njegovim očima.
Nakon toga ovaj 29-godišnjak je pobjegao iz zemlje, te preko Irana, Turske, Bugarske i Srbije, poslije 13 mjeseci putovanja, stigao u Bosnu i Hercegovinu. Granicu je prešao pješke, tijekom noći, sa petoricom drugih migranata, a onda je, prepričava, ostao bez novca jer je tisuće eura dao krijumčarima na putu za Europu.
“Sviđa mi se ovdje. Idem tu u obližnju džamiju, a ljudi su dobri prema nama. Donose pomoć i imamo sve što nam treba u centru. Moj plan je da podnesem zahtjev za azil i potražim neki posao”, kaže te dodaje da je po zanimanju kuhar.
U bašti obližnjeg ugostiteljskog objekta, osim mještana, nalaze se i migranti. Jedna djevojčica, za kojuvlasnica objašnjava da je iz Irana i da već tri dana tu dolazi, skuplja u kese dud koji je pao na pod i odnosi ih obitelji smještenoj u centru.
“Tuga je to bila kada su oni došli autobusima ovdje. Odmah sam se sjetila našeg izbjeglištva u Hrvatskoj. Oni sjede ovdje u bašti, jer im treba Wi-Fi, da se priključe na internet. Meni ne smetaju i ne prave nikakve probleme. Svi pomažemo koliko možemo”, govori nam.
Internet u kafiću koristi i Ahmed Rahimi kako bi se putem aplikacije WhatsApp čuo sa svojom obitelji u Afganistanu koju nije vidio već tri godine.
“Onda se čujem sa svojom djecom i to mi daje snagu da nastavim dalje prema Europi, da nađem posao i da oni onda dođu. U Afganistanu sam radio kao prevodilac za britanske vojnike, zbog čega su mi talibani stalno prijetili. Preživio sam nekoliko napada. Na jedno uho ne čujem zbog eksplozije.”
Dodaje da će uskoro otići iz centra, kao i brojni drugi migranti. Ispred nekoliko njih koji već duže vrijeme stoje na magistralnoj cesti napokon se zaustavlja jedan autobus.
Nakon prebrojavanja novaca i pregovora sa vozačem, odlaze za Sarajevo kako bi dalje nastavili svoj put prema Zapadnoj Europi.
