Pred glasačke kutije
Napokon, Grade!
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Neki čekali da nakon 12 godina napokon izaberu vlast u Mostaru. Neki su dočekali da prvi put u životu biraju lokalnu vlast, neki su odlučili da nemaju volje i vremena za čekanje pa su odlučili napustiti grad koji čitavo desetljeće traži opravdanja a ne nalazi ih.
Nakon što je prije pola godine pao dogovor na jednom listu papira, pod (polu)budnim očima stranaca, kojeg neki nazivaju povijesnim a većina se slaže kako je šaranje po njemu moglo pasti i ranije, Mostarci će pred glasačke kutije.
Naslušali su se građani tijekom svih ovih godina silnih rješenja, naslušali su se priča o krivcima i gradovima slučajevima o okovanim džepovima i grada i nametnutim odlukama i prešućenim dogovorima koji su grad vodili tamo gdje se sada nalazi.
Pročitajte još
I dok su slušali, nagledali su se kako grad propada, kako se sve više zanemaruje životni prostor, kako gradom dirigiraju nevidljive i nedostižne sile koje ne žele dobro baš cijeloj zajednici nego da se život sveo na one koji kao da ne dijele isti Svemir s običnim ljudima.
Dok su drugi u državi koja također propada nekako i puzali prema nekim boljim vremenima, Mostar je stajao i gledao kako vrijeme prolazi. Nisu ni drugi daleko dogurali, ali je Mostar ostao prikovan i spominjan tek u visokim pričama kao kusur kojeg se čeka.
No, konačno je došlo vrijeme na naplatu. Prije svega, na naplatu zanemarenog grada kojem se malo tko potrudio pojasniti koga i kako se bira, pa se čak ni Središnje izborno povjerenstvo nije pretrglo pojasniti posebno Mostarcima kako ispravno zaokružiti svoje odabrane.
Stranke su uglavnom galamile da ne valja zaokružiti neke druge. Nisu se pretrgle pretjerano detaljizirati svoje programe. Uglavnom se pričalo o problemima o koje svakodnevno zapinjemo.
Uglavnom smo se naslušali velikih Zašto ali premalo Kako i ponovno se, kako to obično biva, u sve umiješala visoka politika koja, htjeli mi to ili ne, ipak ne može riješiti sve probleme koji nam se valjaju pod nogama.
Nismo dočekali ni poslanicu trenutnog gradonačelnika, koji – razumljivo – jedva čeka da sve ovo završi, da nam se svima zahvali na toliko godina strpljenja i da nam se ispriča za sve što nam je smetalo a što nije uspio promijeniti.
Stranke su pred izbore već dovoljno zagrijale kalkulatore i pale su računice. Neki likovi s lista se nadaju, neki već znaju, a neki su bili samo igrači još jednog izbornog cirkusa. Svi se kunu da će sve biti pošteno i da će Mostarci dobiti onakve vijećnike kakve zaokruže.
Mnogi strahuju od male izlaznosti i nezainteresiranih građana koji misle da se ništa promijeniti ne može. Uglavnom se može čuti kako su svi oni isti.
No, bit je da građani, kao poslodavci svake vlasti, odluče ne biti isti kao do sad, nezainteresiranost ostave za neke druge stvari i odluče odabrati, kao savjesni poslodavci, najbolje radnike u gradsko vijeće koji će mudro donositi odluke o trošenju novca građana i činiti grad boljim.
Mostar, nakon toliko potrošenih godina, napokon bira. Gore od ovog ne može. Pitanje je koliko želimo da nam bude bolje i koliko smo svjesni da glas ne smije ostati u nama ili bačen u vjetar. A vjetrova ima.
