Narod koji sam sebi krade pjesnike

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nestao Antun Branko Šimić! Ukrali su za sada nepoznati počinitelji njegov spomenik ispred škole u Mostaru, koja nosi njegovo ime. Time je nestajanje Antuna Branka Šimića iz ovog naroda gotovo potpuno dovršeno. Ostaje još ime škole, ali imena škola su u nas kvarljiva roba, baš kao i imena ulica, danas jesi, a sutra već nisi. Kad ne budemo znali tko je uopće Antun Branko, kad ne budemo znali više ni kako mu je izgledao spomenik, onda ćemo ga samo prebrisati kao nebitnog. I dati ime škole nekom drugom. Friškijem. Zaslužnijem.

Možda je u pitanju tek čisti lopovluk, možda su u pitanju očajnici koji hoće zaraditi koju paru, ali u društvu koje brine o svojim pjesnicima i u društvu kojeg je civilizacija toliko osvojila da mu pjesnici nešto znače, nitko se ne bi drznuo ukrasti pjesnikov spomenik. Nitko se ne bi usudio donijeti brončanog pjesnika nekome na pretapanje. Jer bi taj netko odmah reagirao prijavljivanjem nadležnima, i sam u nevjerici što mu oči vide. Ali, u društvu u kakvom jesmo, jedna pjesnikova glava više – manje, kome je on bitan? Važna je bronca u glavi. Eh, nekad se cijenio mozak u toj istoj glavi, a danas u vrijeme „bezmozga“ stvari drugačije stoje.

Pretapamo se u pretpotopno

Spomenik Antunu Branku Šimiću otišao je put mjesta gdje se sve sekundarne sirovine pretapaju. Nije ga, budite sigurni, nitko ponio kući, da ima eto spomenik Brankov u dnevnom boravku, dok u kaminu pucketa vatra, a on sa suprugom u zanosu čita Šimićevu „Zimsku pjesmu“. Ne bojte se, nije bistu otuđio neki pjesnikov fan, neki lik kojem su A.B.-ovi pogledi na svijet, ljubav i Boga definirali život, toliko da je bistu morao imati pored uzglavlja. Ne, nepoznat netko uzeo je bistu pjesnika A.B. Šimića s namjerom da ga zamijeni za šaku novčanica s likom istog tog A.B. Šimića ili za nekoliko novčanica s Nikolom Šopom. Isto tako „nepoznatim nekim likom, koji postoji samo da nam ukrašava novčanice, ako mu je glava uopće za ukrasa“.

Tako će nepoznat netko pretopiti pjesnika, nakon što je devedesetih pretopio neke druge biste i spomenike, pa onda kad je nestalo njih pretopio je sve što je bilo zgodno, od igle do lokomotive, od šahta do ograde. Evo sad došao red i na Šimića. Kad nestane jednih, pređe se na druge, kad nestane drugih, u navici otimanja i pretapanja došlo vrijeme i na naše. A pjesnik k'o pjesnik, u čudnim vremenima on je zapravo ničiji.

Panta Rei

Pjesnici nama, priznajte, ne znače ništa, oni su iznimke, oni su likovi iz nekog nebitnog lirskog svijeta, koji u ova epska vremena ne pripada našoj dimenziji života. Pjesnici su, kako je davno najušio upravo Šimić - „čuđenje u svijetu“, svijetu koji ne čita, koji ne ljubi, svijetu koji je bijesan, otuđen, gramziv i sebičan. Narod koji ne zna ni jednu pjesmu svog velikog pjesnika dozvolit će da mu se svaki trag zatre, kao što je dozvolio da o pjesnikovu vratu visi osušeni vijenac mjesecima. Danas bista, sutra ime, prekosutra ga više neće biti ni na papiru, ni na ekranu. Nije svjesna bagra da narod bez pjesnika i sam nije narod. I da se novčanice s likom pjesnika troše same od sebe. Ni na što. I nestaju zauvijek. Eto, mi smo na to sveli naše znanje, našu kulturu, naše pjesnike, sami sebe. Na šaku judinih škuda. U svijetu u kojem se samo novac smatra svetinjom ode spomenik, osta samo pusto postolje.

Još uvijek je u ovom našem svijetu lakše po pjesniku, nego po nekom drugom, ali kad pretopimo sve pjesnike, hoćemo li svjedočiti i krađi spomenika nekom branitelju? Čini se sada nemogućim, ali doći će vrijeme i za njih. Nemojte sumnjati. Kad ne ostane ništa drugo za pretopiti, nepoznat netko će reći – prošlo je njihovo vrijeme i oni su sad „čuđenje u svijetu“. Pretopimo i njih, 'ko ih jebe! Kako ono reče Balašević – Panta Rei, zar ne? Sve teče, baš kao kad usijani metal iz biste teče da hlađenjem postane nešto drugo.