O neredima u Mostaru - ''Nasilja oko tribina uvijek je bilo i bit će, daje im se previše prostora u medijima''

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Divljanje navijačkih grupa sve je češća pojava. No, nasilja na sportskim tribinama i oko tribina je uvijek bilo i bit će ga i dalje, kaže sociolog Vladimir Vasić, komentirajući u Novom danu N1 televizije navijačke nerede.

''Zabrinjavalo bi me i zabrinjavat će me onog momenta kad sistem ne bude adekvatno reagirao. Dakle, nasilje je nešto što postoji i što će postojati. Da ne plašimo sad nikoga u ovim ili onim mjerama, ali je najvažnije da kada sistem, odnosno policija, ako dođe do sudova i tužilaštva, adekvatno reagiraju i da oni razvijaju strategije kako da se odupru nasilju'', kaže Vasić.

Huligani i navijači nisu isto

Napominje da je važno razdvojiti navijače i huligane te da nikako ne bi trebali biti stavljeni u isti koš.

''Ono što je mnogo važno, treba razgraničiti što su navijači, što su huligani i tko su ti ljudi koji čine nasilje. Imamo tu jednu veliku grupu ljudi koje možemo nazvati i koje nazivamo navijačima, koji su ljudi koji stoje uz svoj klub, ljudi koje često viđamo u humanitarnim akcijama, ljudi koji su jedna lijepa društvena grupa, da ih tako nazovemo. S druge strane imamo tu patološku stranu sporta, odnosno imamo ljudi koji uz pomoć ‘ovih i onih’ supstanci, uz pomoć različitih poriva u svom biću, u svojoj psihologiji, oni samo koriste ta sportska borilišta za izazivanje nekih nereda. To je klasična psihologija mase. Ja cijenim da nijedan taj huligan i ti ljudi koji stvarno prave najveću medvjeđu uslugu sportu nitko od njih ne bi imao hrabrosti i snage da sam izađe da nešto pravi, on koristi tu masu. Oni koriste taj naboj emocija i najveću štetu prave upravo tom sportskom klubu za koga oni kažu da navijaju, ali mislim da to uopće nije klasično navijanje i sve do onog momenta dokle policija, odnosno organi reda i mira ove države, budu imali adekvatan odgovor, dotad možemo da govorimo o ovoj pojavi kao o nečemu što, činjenica je, nije dobro, ali da ga iskorijenimo i skroz anuliramo, to jako teško'', dodaje.

Ističe da mnogo razvijenije zemlje Europe i svijeta, koje imaju više novca i gdje sistem bolje funkcionira, također imaju problema s navijačima i huliganima.

''Međutim, BiH je takva kakva jeste. Tamo negdje su navijači, ovdje kod nas su huligani. Uvijek se kod nas to nekako gleda da smo mi ‘najgori od sve djece’. Dakle imate toga i kod Engleza i kod Francuza i kod velikih Europljana, dakle, imate svugdje te pojave. Međutim, problem u bh. društvu jeste što svemu tome dodamo taj nacionalni kontekst i, što je još gore, tu neku nesretnu prošlost i onda kad to zakuhate – tu ratnu prošlost, uzavrelu nacionalnu situaciju u skladu s tom nekom političkom situacijom, onda dobijete jedan opći kaos i onda prosto ne znate gdje je veći kaos, u parlamentu ili na tribinama'', smatra Vasić.

Sportski novinar Semir Mustafić ističe kako navijačke sukobe ne treba dovoditi samo u nacionalni kontekst, jer se oni u BiH često događaju, bez obzira na religiju ili naciju.

Sukobima se daje previše pozornosti

''Mislim da nekad i mi dajemo previše pažnje nekim stvarima koje bi nekad trebale ostati po strani. Vjerujte da se toliko tučnjava desi širom Europe i svijeta koje uopće ne dođu u medijske natpise. Ja sad postavljam jedno pitanje, ne kažem da je ispravno, koliko treba davati pažnje stvarima? U redu kada se to desi u centru grada u urbanom dijelu gdje potencijalno mogu obični građani, civili da dožive neugodnosti i povrede koje mogu biti opasne po život, ali, saznao sam kroz neformalne razgovore s navijačima, postoje dogovorene tuče gdje dvije navijačke grupe dogovore mjesto i vrijeme, odrede gdje će doći i gdje će se potući doslovno... Meni je to nezamislivo, ja to ne mogu da shvatim, ali postoji tu i jedan kodeks koji bi trebao da se poštuje da kada jedna osoba padne na tlo, onda nema više tučnjave i da ta osoba ne smije biti više u opsegu tih tučnjava'', pojašnjava Mustafić.

Mustafić napominje da se osjećaj pripadnosti prema gradu i klubu uvijek vezuje za određene navijačke grupe te da se oni doslovno vezuju i za simbole.

“U tom navijačkom svijetu postoji također, ta borba prevlasti. Uvijek je tu zakon jačega i te tučnjave pokazuju u suštini koji je superiorniji, tko je moćniji, a na kraju krajeva postoji, također, još jedna stvar gdje otimaju transparente glavne i to je u suštini bitka. Navijači su meni to opisali kao borbu, oni imaju jednu tabelu gdje se rangiraju po moći, tko je najmoćniji. Nemaju bodove, ali mogu recimo ukrasti navijačke transparente koji će automatski značiti kada ‘pokradete’ sve te navijačke transparente od druge navijačke grupe, ona se mora ugasiti. Ja bih to nazvao kao jednim vidom igre koja naravno treba da ima svoje granice i dolazi do one granice kada ugrožavate život drugog”, ističe Mustafić.

Komentirajući navijačke sukobe i nerede psiholog Marko Romić ističe da su Mostarci navikli da gotovo svakog mjeseca u Mostaru dođe do sukoba navijača.

''Ovo zadnji put je bilo u nešto većem obimu i to je ono što je zabrinjavajuće. Zabrinjavajuća je činjenica to da u tim grupama vidimo jako puno maloljetnih osoba, mogli smo čuti i vidjeti u zadnjem slučaju da je dječak koji je povrijeđen, i to najozbiljnije povrijeđen, da ima samo 15 godina. Mi u Mostarau nekako, nažalost, evo prisiljeni smo da se navikavamo na to'', kaže Romić.

Odgovarajući na pitanje što je to što u psihologiji, ali i u samom društvu, čini prihvatljivim da neko toliko strastveno podržava neku sportsku ideju i sportski klub, da je spreman za tu ideju dovesti svoj život u opasnost ili povrijediti nekog drugog, sociolog Vasić odgovara: “Mislim da je to strast jer čovjek sam po sebi hoće da se integrira u neku zajednicu, teži ka tome da bude dio neke zajednice, dio neke grupe neformalne, formalne, ovakve i onakve. Pitanje je tu primarne socijalizacije tih ljudi koji ulaze u te grupe, s kojim porivima ulaze, s kojim namjerama ulaze, kakva je njihova individualna socijalizacija bila, što je tu njihova namjera? Da li da doprinesu tim navijačkim strukturama u smislu da navijaju, da podržavaju svoj klub ili žele da neke svoje, evo da uđem u domenu uvaženog kolege Romića, neke svoje lične frustracije možda da integriraju u tu veliku grupu? Ono što često mi zanemarujemo među navijačkim grupama jesu oni njihovi transparentni, jesu struktura navijačkih grupa gdje imamo dosta mladih ljudi, možda da postavimo hipotezu takvu, da postavimo pitanje je li možda navijačka tribina jedino mjesto gdje mlad čovjek u ovoj državi, govorimo sad o BiH, može da digne svoj glas, da kaže ‘ljudi nešto nije dobro u ovoj državi, kakav je status nas mladih’, je li to njihova govornica gdje šalju u eter neke poruke koje su možda od suštinskog značaja za opstanak ovog društva.''

Dodaje da je donekle legitimno da mladi na tribinama iskazuju bijes, ako se one jedino mjesto gdje to zapravo mogu uraditi.

''Često imamo, dakle da gledamo tu neku prosocijalnu stranu, često imamo parole navijača, imamo neke možda i znakove i simbole koje oni šalju da kažu: ‘Čekajte ljudi, nešto nije dobro’. Onda se mi zapitamo je li, iako to nije dobro, da je mladim ljudima samo ostala tribina kao neko mjesto gdje mogu da kažu, na kraju krajeva je legitimno da iskažu svoj bijes jer živite u društvu gdje ima mnogo turbulencija, gdje vas manje više nitko ne pita za zdravlje, dakle negdje je legitimno da oni iskažu svoj bijes”, pojašnjava ponovno ističući da čovjeka kroz tu čitavu priču vodi strast: “To je kad se zaljubite i onda idete glavom kroz zid, ne znate, ne vidite ništa drugo.''

Tko su osobe koje se ponašaju nasilno u sportskoj atmosferi?

Psiholog Romić smatra da biti navijač ne znači biti agresivan. ''Ja mislim da je to apsolutno pogrešno. Biti navijač trebalo bi značiti odsudnost agresivnih namjera, tendencija i ponašanja prema bilo kome. I sve što ide u agresiju trebalo bi staviti u odgovarajući kontekst i to može imati veze i često ima veze s mentalnim zdravljem. Ja, budući da ovdje u Mostaru imam takvu priliku, vidio sam u nekim od ovih slučajeva koji su se dogodili u Mostaru, da ovi koji budu zatečeni u izgredima ili na neki način privedeni, zapravo kad se uđe malo dublje u analizu, tko su te osobe, o tome kako oni žive, što su njihovi ciljevi, kakve su im porodice – vrlo često se može vidjeti da tu ima dosta problema na nivou funkcioniranja porodice, da ima dosta problema u smislu da te osobe nemaju ništa pametnije, nemaju školu koji će im garantirati posao, nemaju fakultet koji će im garantirati posao, nemaju posao koji im garantira pristojan život i sve to nešto što je jako frustrirajuće i onda te utakmice, te vrste s takvim protivnicima su super prilika da oni sve to iskale i nekako, čini mi se u nekim slučajima kao da su unaprijed spremni platiti cijenu nekakvog privođenja ili kazne koja će iza toga uslijediti'', zaključuje psiholog Marko Romić.