Nestabilnost Balkana: Srbi i Hrvati nisu odustali od separatističkih ciljeva

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Nakon nekoliko godina relativnog mira, zapadni Balkan je ponovo nestabilan. Širom regije ljudi izlaze na ulice, zahtijevajući smjenu vlasti. Na tisuće njih je otišlo u inozemstvo u potrazi za poslom i boljim životom. Nasilna frakcija vehabizma je našla utočište u muslimanskoj populaciji ove regije. Možda i najopasnija je prijetnja od dezintegracije jer manjine pokušavaju ponovo podijeliti svoje države'', stoji u analizi Timothya Lessa, direktora konzultantske kuće za političke rizike.

Less je obimnu analizu objavio u najnovijem broju britanskog političkog magazina "New Statesman", u kojoj je istaknuo da je BiH dugo bila, ali i ostala najdisfunkcionalnija zemlja u regiji.

"Srbi i Hrvati nikada nisu odustali od svojih separatističkih ciljeva. Milorad Dodik, predsjednik RS, je trenutno pod istragom vlasti iz Sarajeva, ali je suočen i s političkim rivalima u RS. Kako bi učvrstio poziciju, zaprijetio je referendumom o nezavisnosti RS, zakazanom za 2018. godinu.

Ne tako daleko od BiH je i Kosovo. Iako je nepriznat od pola svijeta, na njegovom čelu se nalazi korumpirana elita, koja ne odustaje od svojih ciljeva. U međuvremenu, Makedonija je u kaosu, nastalom nakon curenja snimaka koji su doveli do optužbe da je premijer Nikola Gruevski špijunirao stanovništvo, te da je umiješan u korupciju, izbornu prevaru, ali i kriminal", napisao je Less.

Jedino mirno razdoblje Balkana je bio poslije Drugog svjetskog rata, kada su se supersile usuglasile da regiju ostave ujedinjenom. Nakon okončanja hladnog rata, supersile su uglavnom izgubile zanimanje za Balkan i polako su popuštale stisak nad regijom. To je vratilo nasilje na Balkan. Stabilnost je vraćena angažiranjem SAD.

Rezultat svega je Daytonski sporazum iz 1995. godine, koji je predstavljao delikatan kompromis, gdje su Srbi i Hrvati pristali ostati sastavni dio BiH. Zauzvrat, Srbi su dobili samoupravni entitet, a Hrvati ograničenu samoupravu u muslimansko-hrvatskoj federaciji. Stvari su se pogoršale u drugoj polovici 2000. godine, kada su SAD povukle snage iz regije. EU je, međutim, zauzela drugačiji pristup u odnosu na SAD. Oni su ponudili sporazum u vidu uvjetovanja. Naime, Bruxelles je pristao primiti sve zemlje zapadnog Balkana u EU, sa svim benefitima koje to članstvo nosi, ako ispune uvjete neophodne za članstvo.

Ipak, lokalni političari nisu htjeli prihvatiti reforme. Najviše otpora je bilo u BiH, gdje sukob zapravo nikada nije istinski okončan i gdje je svaka etnička grupa koristila proces integracija kako bi unaprijedila svoje političke ciljeve - centralizaciju (u slučaju Bošnjaka) i separaciju (u slučaju Srba).